Fra Mile Babić: Pouka, poruka i oporuka čovječanstvu

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dževad Karahasan pripada onoj kategoriji vrhunskih mislilaca koji su, unatoč impozantnom znanju, bili svjesni svoga neznanja, a takvi su bili najveći mislioci, počevši od Sokrata pa do Nikole Kuzanskoga, počevši od Sokratova znam da ništa ne znam, pa do docta ignorantia (poučenog neznanja) Nikole Kuzanskoga.

Piše: Fra Mile Babić

Namjerno ne spominjem mislioce novog vijeka, jer je njih već zahvatila novovjekovna volja za moću i odvela ih u apsolutno znanje, koje se pokazalo pogubnim za ljudske živote i za sam život na ovom našem planetu, koji se zove Zemlja. Već je Sokrat govorio da je samo Bog mudar, da samo Bog ima apsolutno znanje. U tom uvjerenju Sokrata slijedi cijela platonska i neoplatonska tradicija, sve do spomenutog Nikole Kuzanskoga.

Nosio je u sebi i Istok i Zapad

Karahasan je uvjeren da apsolutno znanje, pa bilo ono u ime religije, ili u ime nacije, ili u ime znanosti, ili u ime umjetnosti odvodi u katastrofu cijelo čovječanstvo, u razaranje svega i u samorazaranje.

Karahasan je čovjek koji je stalno dovodio u pitanje sebe i svoje znanje, koji je trajno otkrivao vlastito neznanje, što ga je osposobilo za istinsku spoznaju, jer su samo oni ljudi koji su svjesni svoga neznanja otvoreni prema novim spoznajama, otvoreni prema posve novom, posve drugom, otvoreni, dakle, prema apsolutno Drugom.

U romanu Istočni Diwan Dževad Karahasan pokazuje da svaki čovjek nosi u sebi Istok i Zapad, nosi u sebi znanje i ljubav. Svaki, dakle, čovjek nosi u sebi ono drugo i svaki može bolje živjeti i doživjeti puninu života ako je otvoren prema drugom u sebi i prema drugom izvan sebe. A ako čovjek negira drugog u sebi i izvan sebe, tada odvodi u zajedničku propast i drugog i sebe zajedno s njim.

U našem svijetu vlada volja za moću kao pokretački princip i zato je ovaj svijet prostor straha, zla i nasilja. Zamislimo smrtne i konačne ljude koji imaju beskonačnu želju za moću, želju, dakle, da postanu bogovi, jasnije rečeno, lažni bogovi, bogovi smrti i nasilja, koji su paraziti na stablu života, koji žive tako što razaraju život i sami sebe.

Ti idoli, ti lažni bogovi, pretvaraju religiju, umjetnost i znanost u dogmatizirano znanje. Što je dogmatizam? Dogmatizam je uvjerenje da sve bolje znamo od Boga, što znači da smo mi bogovi, jasnije rečeno, bogovi nasilja i smrti. To Karahasan pokazuje u cijelom Istočnom Diwanu. Nosioci moći i dogmatizma u ovom romanu ubili su dobre i pametne ljude: ubili su Mukaffu, Haladža i Tawhidija. Ti lažni bogovi poštene ljude bacaju u tamnice, a najveće zločince i lopove postavljaju na važna mjesta u državi i društvu.

Ti lažni bogovi apsolutiziraju sami sebe i tako razaraju svijet i sami sebe. Kod Karahasana su, međutim, žene nosioci ljubavi. To su u Istočnom Diwanu Begzada i Rabija. Samo ljubav može promijeniti svijet, to jest druge ljude nabolje.

Ljubav omogućuje istinsku spoznaju

U romanu Šahrijarov prsten Dževad Karahasan odgovara na pitanje kako nastaje najveće nasilje na zemlji koje nazivamo rat, a za koje su krivi isključivo ljudi. Nasilje nastaje kada ljudi koji su smrtni, koji su ništavni, kada te nihilističke protuhe apsolutiziraju sami sebe, obožavaju sami sebe, kada apsolutiziraju sebe i svoju sadašnjost, kada ne pomišljaju da može postojati nešto što je različito od njih, da može postojati prošlost koja je posve drukčija od njihove sadašnjosti, ili budućnost koja je posve drukčija od njihove prošlosti.

Nasilje nastaje kada ljudi prestanu biti samostalni i slobodni pojedinci, kada postanu puki članovi kolektiva, puki članovi velikog narodnog kola, puki članovi kolektivističkoga kora. Nasilje nastaje kada učitelji, profesori, odgojitelji, kada cijeli obrazovni i odgojni sistem proizvodi puke sljedbenike, kada je cijeli obrazovno-odgojni sistem pretvoren u ideološku proizvodnju sljedbenika, kada su svi učenici kopije svoga učitelja, kada su i učitelj i učenici kopije jednog jedinog uzorka, jedne jedine matrice, kada je ljudska spoznaja, ljudsko znanje pretvoreno u dominaciju nad drugim, odnosno u poništenje drugih.

Toliki učeni i obrazovani ljudi postali su pravi brbljavci, koji brbljaju da ne bi ništa rekli, da bi potisnuli i sakrili istinu. Oni zaboravljaju da je jezik simbolički sistem, da nas jezik upućuje na nešto drugo, na drugu stvarnost, tj. na onu stvarnost izvan sebe. Brbljanjem ljudi i institucije bježe od onoga što naš život čini punim životom, bježe, dakle, od istine, ljubavi i dobrote.

Ljubav omogućuje istinsku spoznaju, istinsko znanje, a to čini također i umjetnost. Ljubav, dobrota i umjetnost omogućuju čovjeku da izađe iz svoga straha, iz zatvorenosti u svoje „ja“, iz svoga pakla, omogućuju čovjeku otvorenost prema drugima i prema Drugom te tako omogućuju čovjeku puni život.

I u Šahrijarovu prstenu žene su nosioci ljubavi i dobrote. Samo ljubav i dobrota mogu promijeniti čovjeka, koji je iz pukog straha za svoje ja postao toliko gladan moći, željan apsolutne moći, koji, tjeran strahom, traži sigurnost u uvećanju svoje moći, to jest u agresiji prema drugima, odnosno u negaciji drugih.

U romanu Noćno vijeće radnja se odvija na više razina: na individualnoj, društvenoj, historijskoj, svjetskopovijesnoj i ontološkoj. Temeljno pitanje romana Noćno vijeće glasi: zašto nihilistički sistem, zašto nihilizam scijentističkog tipa i nihilizam nacionalističkog tipa, zašto nihilistički politički sistemi ne podnose Simona Mihailovića, zašto progone i ubijaju dobre ljude, poštene ljude, ljude koji su nosioci slobode i ljubavi? Možda nihilistički sistemi, sistemi zla i ubijanja života, jasnije rečeno, možda podložnici nihilističkih sistema izdaju i ubijaju poštene ljude jer ih pošteni ljudi podsjećaju na izdaju, na to da su izdali ono što čovjeka čini čovjekom; možda ih pošteni ljudi podsjećaju da su oni, izdajući poštene ljude, postali živi mrtvaci. Ljudi u kojima je umrla sloboda i ljubav mrtvi su ljudi, bez obzira na to što posjeduju novac, vile i ubojito oružje – oni su, dakle, živi mrtvaci.

Himna radosti života

Kad jedna civilizacija izgubi stid, tada izgubi moral i smisao svoga postojanja. Pisac Karahasan navodi da je Ahilej, junak Homerove Ilijade, postao pravi heroj istom onda kad je osjetio pravi stid. Dok se iživljavao nad mrtvim trojanskim junakom Hektorom, naišao je Hektorov otac Prijam i tada je Ahilej pogledao sebe iz Prijamove perspektive te se postidio.

Time je postao pravi heroj jer je spoznao da je pripadnik svoje zajednice i istodobno pojedinac koji je svjestan vlastite odgovornosti. Današnji ljudi i današnje čovječanstvo robuju svojoj koristi i tako gube osjećaj za moralne vrijednosti i za humanistički pristup drugima.

To autor naziva lebdenjem, i to upravo u romanu čiji naslov sadržava ovu riječ: Uvod u lebdenje. A lebdenje je zapravo život bez morala i humanuma, tj. život bez onoga što čovjeka čini slobodnim i odgovornim bićem. Svijet koji je sve oblike racionalnosti sveo na samo jednu, tj. na racionalnost znanstveno-tehničke civilizacije, nesposoban je za moralno djelovanje i gubi smisao postojanja te je prepušten lebdenju. Tako i ljudi u tom svijetu idu u drugu krajnost, u stvarnost ugodnoga doživljaja, u krajnji doživljajni subjektivizam i tako postaju nesposobni za moralno djelovanje i za smisleno življenje. To je pouka posljednjega objavljenog romana Dževada Karahasana.

U romanu Što pepeo priča Karahasan je oduševljen čudom života i čudom ljubavi i on je otvoren čudu i čudesnome te višim oblicima postojanja.

Prijateljska ljubav između Hajjama i bosanskoga krstjanina Vukca usrećuje obojicu, a ljubav svih ženskih likova u Karahasanovim romanima mijenja čak i najveće zločince i ubojice na bolje.

Karahasanovo ukupno djelo je himna životu, himna radosti života, himna ljubavi između muškarca i žene, himna prijateljskoj ljubavi i svakom obliku ljubavi, himna skromnosti kao zaboravljenoj kreposti, himna slobodnim i originalnim ljudima sposobnima za istinski razgovor i za istinsku ljubav te na koncu himna Stvoritelju života i Darovatelju ljubavi. Svatko od nas nosi u sebi oba svijeta: svijet ljubavi i svijet mržnje. Zato je svatko obvezan na suočavanje sa svojim vlastitim zlom. Naime, tek oni ljudi koji su promijenili sebe mogu promijeniti svijet.

Dževad Karahasan prvorazredan je mislilac, čovjek koji je životni svijet razumijevao neobično temeljito, a sve njegove mijene osjećao duboko i o njima progovarao životno zainteresirano. Nedvosmisleno razlikujući dobro od zla, uvijek se svrstavao na stranu dobra. Bio je – i ostat će – velikan među nama.

Autor je ugledni profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i prijatelj akademika Dževada Karahasana.

Napomena: Tekst objavljujemo uz saglasnost autora.