Faruk Šehić: Zemlja sretnika i lotto političara

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kad sam sletio na aerodrom Dubrave morao sam odmah hvatati taksi za Živinice, ne bih li kako uspio zaskočiti zadnji bus koji iz Tuzle ide za Sarajevo. To je zato kad letiš niskobudžetnom, kilavom kompanijom, što znači da nikad niđe nećeš stići na vrijeme.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Unutrašnjost aviona je bila prljava i pohabana gore od najlošijeg busa najgore bh. bus linije. Naravno, neko mi je sjeo na mjesto, djevojka u tridesetim godinama, a njeni navodni roditelji do nje. Pa su me molili da odem na njeno mjesto jer kao kako će ona jadna sama putovati – kao da putujemo na Mars, Mjesec, Jupiter i Saturn. Svi su mijenjali mjesta kao da se putuje privatnim vozilom, traktorom, u kašiki buldožera.

Moj jaro taksista me brzo dovezao do Živinica, a tamo uobičajena tama i depra bus stanica u ovoj zemlji, iako mi je prodavač karata prodao kartu čak i za eure, čemu se nisam nadao. Maleni benefit života u ovoj zemlji, kojih ima, ali samo trebaš dovoljno dugo gledati u ovaj naš ponor.

Tu sam bukvalno hvatao autobus da ne krene, jer zadnji iz pravca Tuzle kreće u 18:00. Baš sam bio sretan kao da me izvuklo na lutriji CIK-a, to jest moje ime kao nekog stranačkog redova kojeg je boginja sreće i lotto kuglica Centralne izborne komisije pogledala samilosno. Dobio sam mandat, odnosno sjedište u busu i krenuo prema Sarajevu.

Oduševljeno sam gledao tamnoplavo nebo iznad bosanskih nedođija i vrlija. Jer istog takvog neba nisam vidio mjesecima u Berlinu. Na sjeveru i sjeveroistoku nema zimi tako jasnog neba naveče u gradovima. Kao što je i nemoguće da sija sunce i pada kiša istovremeno, barem ne u ovom godišnjem dobu.

Kroz rešetkaste prozore Glavne pošte gledao sam kako sunce probija oblake i osjećao skoro sreću kao da dolazi proljeće. Klima u Sarajevu je odvratna, zagađenje zraka je odvratno, magla je odvratna, ali, morate mi vjerovati, uvijek ima i gore (geografski gore, i kvalitativno gore). U tom geografskom "goreu" živim nekoliko mjeseci pa sam autentičan svjedok "goreuga". Mislim (a već sam mislio) u "goreu" ima toliko benefita za normalan, dosadan i neuzbudljiv život da je depresivnost klime zadnje što vas može otjerati od ideje da živite u "goreu".

Opet, kad čovjek dovoljno dugo živi i ima golemo iskustvo razmišlja da li vrijedi živjeti tamo đe sunca nema haman nikako a imaju sve ostale dobre stvari koje u BiH neće stići ni za 300 godina (a ni tada). Vrijedi, naravno, mala je to žrtva, ali Bosanac u meni se buni i kaže: đe su rijeke, đe ribolov, đe sve ostalo? Gdje je priroda, biva nema je u "goreu"?!

A kad sam bio u Salernu (u "doleu"), prije neki dan, sve je bilo zeleno. Mandarine rastu na trotoarima i krošnje se savijaju od plodova. Zeleno je i bjelogorično i zimzeleno, i drvenasto i zeljasto. Regija Salerno i istoimeni grad leže na obali Tirenskog mora, a to more nije pitomo kao Jadran, nego su valovi veliki i ispred šetališta su 'šetalištobrani' od gigantskih kamenih kocki da zaustave valove, inače bi te kao slamčicu otpuhali prema gradskim ulicama.

Svjedočim da je i u Sarajevu zeleno, ultrazelenije nego u "goreu". Sve nijanse zelene znam na engleskom jeziku i ne znam kako ih prevesti na naš jezik. Zelenilo duboke šume, zelenilo aurore borealis…

Kad čovjek dođe u Bosnu vidi da je ovdje vrijeme stalo. I prostor je mrk i statičan ters. Ovaj dio Zemljine kugle je konzerviran do bola. Kako objasniti to da je u stanu toliko toplo, pa stalno moram otvarati prozore. Centralno grijanje radi maksimalno, što je zaista super, ali iz pozicije nekog ko dolazi iz "gorea" čini se kao teško i bahato rasipništvo viškom energije.

I u busu je grijanje bilo nahajcano na najjače. U zgradi telekoma na zidu ima 12 šibera odakle izbija toplina iz klima uređaja. U "goreu" bi bila maksimalno dva. U bilo koji tržni centar da uđeš moraš se odmah skidati da ne oznojiš jaknu koju si kupio u "goreu".

A sve je konzervirano, jer se ljudi ovdje izgleda ne tiče energetska kriza ni rat u Ukrajini. Živimo ovdje izvan vremena, i izvan istorije. U zemlji "gore" koja ima dupke pune rezervoare plina i svakojake energije, te spada u najbogatije zemlje na svijetu, svugdje se štedi energija, i tačno je propisano koliko maksimalna temperatura smije biti u javnim prostorima, državnim zgradama etc. Iako se prelijevaju od bogatstva i zaliha, opet štede. To je strano našem umu koji je navikao na teško rasipništvo i aroganciju. Tipa: 'ta će on, ona, ono… Jer ovdje je sramota kupiti dva paradajza, biva misliće nakupac na pijaci da ste teška sirotinja, jer nemate da kupite cijeli kilogram.

Jedino nas malo spašava to opravdanje kako smo se nasmrzavali u ratu, što je surova istina, ali rat-o je bio davno, nećemo se na njega vazda i u svemu izvlačiti. U zgradi telekoma je toliko vruće da sam se skinuo u majicu kratkih rukava. Gledao sunce kako razbija oblake. Akumulirao prizore sunčeve svjetlosti, plavog neba, zelenila nijanse aurore borealis (lažem, ali zvuči fino) da ponesem kad se budem vraćao u "gore".

Od svega što sam vidio u "ovdjeu", ipak, najjača je fotografija osobe koja vadi lotto kuglice Centralne izborne komisije i razvlači papir sa imenom sretnog dobitnika – mandatnog srećnika. Neko se na Twitteru zapitao kako uspijevaju da zadrže ozbiljna lica dok npr. obrću kuglice u balonu. Čini mi se da je odgovor na to pitanje suština društvenog (bilo kojeg) uspjeha u ovoj zemlji. Šarada je jedina riječ koja mi pada pod prste da je napišem. Šarada u zemlji zelenila i državi jada.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba