Faruk Šehić: Osmatračnica Charlottenburg

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bliže se još jedni historijski opšti izbori i premda sam drugim razlozima sletio u kotlinu svakako ću obaviti svoju građansku dužnost. Iako sam ovdje, zapravo sam jako daleko od ovog grada i države. Fizički prisutan, ali mentalno odsutan i s očima uprtim u daleki sjever ili dalji istok Evrope.

Piše: Faruk Šehić za portal Radiosarajevo.ba

Lakše je kad odeš jer onda sve ono što si kristalno jasno vidio u matičnoj zemlji, u stranoj zemlji samo dobija dodatnu potvrdu da si bio u pravu. To što si bio u pravu jedino ti može donijeti ono što dođe na kraju ove ulične poskočice. Vidjeti i znati kako stvari hodaju je dobro za literaturu ali loše za svakodnevni život. Sreća pa sam literat i onda mogu to što vidim i osjećam svojim čulima prebaciti u svijet riječi. Ali, davno sam to literarno poglavlje zatvorio, što se tiče ovog grada i ovog provizorijuma od države.

Kad upalim svoj teleskop sa Šarlotenburga (koji ovdje zovu Šarlotengrad, jer na ulicama vlada ruski jezik), sve što vidim su većinom neubjedljive face sa džambo plakata; loši izborni slogani, sve milion puta prežvakano. Svaka naša utakmica je istorijska i svaki opšti izbori su baš oni koji će preokrenuti stvari naopako, to jest vratiće glavu tamo gdje joj je mjesto i izvući je iz guzice. Iako znamo da je svaka istorijska utakmica zapravo poraz, jedan u nizu, a izbori su uvijek koraci unazad bez obzira koliko gajim izborni optimizam.

Kozmetičke promjene ovih stranaka za koje glasam su dobre, ali sve je to jako sporo, i budući imam pedeset i dvije godine za mene je kasno čekati neke drastične promjene na bolje. Opet, kažu da zadnja umire nada. Nada Dimić, fabrika čarapa Zagreb.

Čekamo svijetlu budućnost već od kraja 1995., ali nje nema pa nema. Neko nam je stornirao budućnost kao tiket u kladionici, a ulozi u toj kladionici su naši životi. Naše godine, decenije, naših pola stoljeća života koje su pojeli zeleni skakavci, i koji žele da ih jedu dokle god su oni živi i dokle smo mi živi. Kad nas ne bude htjeće da našu djecu jedu njihova djeca i tako u beskraj.

Živimo u zemlji u kojoj se kućni otpad ne razdvaja – ne treba ovome ništa dodati. I ne treba ulaziti u crnu seriju nepobitnih argumenata kako je ovdje život odvratan, te kako je i najmanji cilj nemoguće postići bez legendarne štele, jer je to nepobitna istina.

U Njemačkoj su se krajem augusta vodile debate o tome da li će se jeftina mjesečna karta za prevoz u cijeloj državi (od devet/9 eura) održati ili će vrijediti stare tarife od osamdeset i nešto eura (naravno, postoje i nešto niže cijene za različite pakete, ali ova je standardna). Sve stranke su se gložile oko toga kako da olakšaju građanima Berlina i drugih gradova da se smanji potrošnja automobilskih goriva tako što će se građani voziti brzim gradskim vozovima, metroom, tramvajem i busom. A najviše je super što tamo nema Srba, Bošnjaka ni Hrvata, nema "konstitutivnih" naroda ni "legitimnih" predstavnika. Samo čuješ babilonsku, ugodnu zbrku jezika na ulici.

Naredna tri mjeseca će se građani Berlina AB zone voziti za mjesečnu kartu od dvadeset šest eura, što su u Njemačkoj dva obroka ulične hrane. Kada ovakve (ili približno slične) stvari budu urađene u Sarajevu i BiH onda će moj izborni optimizam drastično porasti.

Drago mi je za sitne kozmetičke promjene koje se dešavaju u Sarajevu, ali, rekoh: nemam vremena ni godina života da bih čekao da počnemo živjeti u obećanoj zemlji. Svakako je Sarajevo jako važan grad ali to nije cijela država.

Išao sam na registraciju u opštinu Neukoelln i mislio sam da će to trajati jako dugo, ali sam brzo došao na šalter (gdje ima, zamislite, i stolica) i nakon nekoliko pitanja dobio sam potvrdu koja kaže da sam stanovnik ove opštine i grada Berlina. Tek tako ekspresno i jednostavno. Naravno da sam imao tremu jer me život u Bosni naučio da je "ubosni" sve moguće postići na legalan način, ali samo uz ekstremnu muku.

Također sam otvorio i bankovni račun i pri tome imao videopoziv preko WhatsAppa, i proces identifikacije se lako riješio. Da bi otvorio račun u neobanki ne trebaš ništa plaćati a dobijaš aplikaciju koja se kod nas masno plaća kao nekakav m-banking i slično. Sve možeš plaćati preko aplikacije i virtualne kartice koja se nalazi u aplikaciji, a ako hoćeš fizičku karticu jednom platiš deset eura i doći će ti DHL-om u poštanski pretinac.

Ako imaš ikakvih problema tu je čet sa robotom koji se zove Neo, a ukoliko on ne može riješiti problem on te prebaci da se porukaš sa stvarnom osobom. I problem je riješen dok si rek'o keks.

Tako to štima na tru(h)lom Zapadu, barem za početnika u tamošnjem životu kakav sam ja. Zato mi je berlinski teleskop oštar i vidim sve što sam vidio i prije, samo me sve manje tangiraju stvari na koje ne mogu uticati. Moj teleskop mi omogućava emotivnu distancu spram grada i zemlje koju sam privremeno, ali na duže vrijeme, napustio. Trenutno živim na dvije lokacije, na izvjestan način. Imam sarajevsku adresu i knjige su mi ovdje, privatni život mi je tu konzerviran.

Ipak, više me zanima kako će se odvijati situacija sa mjesečnim kartama za besprijekoran javni prevoz u Berlinu. Zanima me hoće li biti gasa, i kako ću predurati zimu u ovom ne baš toplom podneblju. Ali, kontam da je bolje biti sjeban i smrznut u Berlinu nego na Crnom Vrhu iznad Gorice u Sarajevu. Veliki su benefiti od sjebanosti u Berlinu u odnosu na minuse koje donosi život zimi u Sarajevu. Dovoljno je spomenuti da neću udisati zagađen zrak. A i cijene životnih namirnica su dosta jeftinije nego u Sarajevu, bukvalno a i ako uporedimo životni standard.

Nema nikakve krize živežnih i drugih namirnica. Police se prelijevaju od proizvoda. Berlin puči od života. Vibrira kao šina S-Bahna. Moje Sarajevo i moja Bosna idu sa mnom gdje god da sam, ali to su mi drage privatne varijante grada i države. Za ostalo koristim masterkard neobanke i godišnju karticu javnog berlinskog prevoza.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba