Faruk Šehić: Kako sam propao kao trgovac

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prije dvadeset godina, ili koju više, prodavao sam knjige na Ferhadiji, tačno preko puta današnjeg Benettona, a nekadašnjeg Sarajevotekstila. Radno vrijeme mi je počinjalo u šest ujutro a završavalo u devet navečer. Irgetio sam tako svaki dan, cijeli mjesec, nisam imao pauzu za hranu, slobodan dan… Nikakva radnička prava me nisu doticala. Naravno, nisam bio ni prijavljen a često bih nakon posla zalomio s gazdom u nekom od onih skrivenih kafića blizu Tržnice. Bio bih toliko umoran da mi je nekoliko piva bilo mjera.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Tada sam zaista shvatio šta znači biti lumpenproleter ili 'vajt treš', po zapadnjački. Sreća pa je to potrajalo samo mjesec dana, da se produžilo možda bih toliko zavolio ulicu i vječno ostao na njoj. Nekad bi neko od moje raje navratio, donio mi kafu, stražario za pokretnim štandovima da bih mogao otići u zahod u neki od obližnjih kafića. Ipak je to bilo prije 2003. jer sam drugu knjigu tek imao u rukopisu. Čitao ju je moj jaran sa fakulteta i pjesnik Samir Hanuša. Jednom je bio kod mene na štandu i rekao mi: „Pišeš najbolju poeziju u gradu, a prodaješ knjige na ulici.“

Nisam mu ništa odgovorio na to, popili smo kafu i svako je nastavio svojim poslom. Dolazili su tu svakojaki ljudi na „moje“ štandove. Dužio sam nekoliko štandova, svi su imali točkiće. Išle su knjige kao halva, kao djeca iz škole, i dnevni Pazar bi bacao preko hiljadu maraka. U ona doba to je bila dobra suma opipljivih novčanica. Najviše je išao Harry Potter, pa 'Čokolada', 'Dnevnik Bridget Jones' (knjiga prema kojoj je snimljen film sa Renee Zellweger) razne self-help knjige od kojih sam zapamtio autora Og Mandina, i u nekom paralelnom univerzumu postojim kao pisac i zovem se Og Mandino Drugi. Zapamtio sam i nekog Morija, fiktivnog lika iz knjige Miča Elboma 'Utorak s Morijem' (i ova knjiga je ekranizovana). Naravno, Mori je imao odgovore na sve tajne svijeta. Bio je tu i neizostavni Marfi, sad ne znam je li to onaj po kojem se zovu čuveni zakoni ili je neko pođonio ovo obično a zvučno prezime. Bilo je to takvo doba: kao jugoslavenske osamdesete godine koje su nazor ušle u Evropsku uniju. Krivo srastanje je bilo vidljivo posvuda.

Išle su knjige, nije da nije, ko boza kod Zuhraba početkom osamdesetih u Bosanskoj Krupi. Dani su prolazili, ujutro bih dolazio do ulaza u zgradu i silazio do podruma. Odatle bih iznio štandove, pa kutije s knjigama. Knjige bih fino rasporedio onako kako me gazda uputio. Gazda je posjedovao talenat da proda šta je htio. Imao je njegovane brkove, hlače s tregerima, ispeglanu košulju, dobar parfem, naočale i biciklo sa retrovizorom. Znao je s ljudima pa je mogao prodavati i cigle, ljudi bi i to kupovali.

Kada bih sve naštimao mogao sam zapaliti cigaretu i uživati u jutru koje je tek započinjalo na glavnoj sarajevskoj promenadnoj ulici. Bila je jesen i ujutro je znalo biti svježe, maglovito, trebalo je cupkati do prve mušterije i dok sunce ne izbije odnekle iznad zgrada.

Iza mojih leđa je bio park (i sad je tu), tamo gdje penzioneri igraju šah i gdje se nalazi skulptura multikulturnog čovjeka. Onog kojem je neko ofarbao testise u crvenu boju čim je bio instaliran na postolje u sredini parka.

Svega sam se nagledao na ulici a najviše sam pratio manijakalne ulične šetače. Jedan je zapisivao nešto na papiriće i bacao ih. Na jednom listiću je pisalo: „Poštujemo pratiti vremenske promjene.“ Dugo sam ga znao vidjeti po gradskim ulicama dok konačno nije nestao. Jednom se derao, spominjao Aliju Izetbegovića, i vikao: „Podrumaši, izađite!“ Bio je u rangu poznatosti Pinje ili Nurije, samo malo više ili previše agresivan.

Najviše su me fascinirali ulični bamovi, pijanci o kojima ću sve saznati slušajući njihove priče prije nego bi im alkohol oduzeo moć govora. Nešto od ovog posmatranja, pisci na Zapadu bi rekli da sam radio famozni „reaserch“ (dok sam ja samo pokušavao preživjeti), sam stavio u prozne i pjesničke knjige. Nisam radio reaserch, nego mi se život dešavao u svojim bizarnim i odvratnim nijansama. Nisam se gadio stvarnih ljudi koji će poslije postati literarni junaci. Imao sam i imam empatiju za ljudska stvorenja na rubu društva, ali odavno sam napustio to polje interesa.

U trenutku nepažnje desilo mi se da je neko 'mobilisao' 'Rječnik stranih riječi', posljednje izdanje autorâ Anić, Klaić, Domović, pa sam morao gazdi dati 127 ili 137 maraka. Nekako sam posudio taj iznos ali gazda je rekao da nema potrebe, i da je sve OK, da sam pošten čovjek i kako mi vjeruje. Kada je došlo vrijeme da mi isplati zarađeni novac rekao je da mi neće ništa dati, jer su mi ukrali rječnik, i da je to to. Da smo egal. Moj dug zbog ukradene knjige je bio ravan onom što sam zaradio. A knjigu su mi ukrali dok sam penzioneru Jusufu Đukanoviću ispunjavao neki oglas, jer on nije mogao zbog slabog vida.

Tako to biva u stvarnom životu. Gazdi je poslije biznis s knjigama propao. Imao je običaj, u zlatno doba naše saradnje i prodaje knjige, da uzme pazar i kaže da će se vratiti za koji sat da mi pomogne. Nikad se nije vraćao, a novac je pretvarao u pivo. Zatim dolazi moždani udar i nedugo smrt. Halalio sam mu jer me dobrano zajebao za pare. I tako je propala moja trgovačka karijera na njenom samom početku. Veliki je to dobitak bio za našu ekonomiju posrnulu zbog „ratnih dešavanja“. I ništa manji korak za moju književnost.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba