Faruk Šehić: Izvještaj o godišnjem dobu i pojavi Fulrabiša

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ljeto je prošlo vrhunac i nastavilo u slobodnom padu. Uskoro će hladnija jutra, magla po kotlinama i riječnim dolinama, ali topli dani neće iščeznuti do Miholjskog ljeta. Može se knjiga napisati o godišnjim dobima, i njihovim glavnim sastojcima i obilježjima, o smjenama godišnjih doba. Jedna kalendarska knjiga, bez fotografija jer riječi su tu da posluže umjesto njih. Neke riječi su toliko uvjerljive i pulsirajuće da prevazilaze moć bilo koje fotografije, osim ako se ne radi o prikazima graničnog ljudskog užasa – rata. Tu su fotografije nenadmašne.

Piše: Faruk Šehić za portal Radiosarajevo.ba

Ima onaj korov, repuh/lopuh, sa velikim zelenim klobukom lista, kao zelenom lepezom; donja površina lista je puna dlačica, raste pokraj potoka i gdje ima vlage, kao pored našeg gradskog potoka Šujnovca. Nikad nisam razmišljao šta znači riječ Šujnovac, osim ako bih sada uključio pučku etimologiju, a to ne želim jer ona je najslađe oružje bumera, koji imaju odgovore na sva pitanja ovog i drugih svjetova.

Repuh nije lijepa riječ, ali u mojoj svijesti daje signale, širi sliku jednog bujnog ljeta, i nemam objašnjenja, ali ova biljka me podsjeća na kraj ljeta. Već zamišljam maglu, vodenu paru kako se zavlači ispod njegovih zelenih klobuka. Armiju insekata koja se tu gnijezdila i vodila svoje živote kako će se morati prilagoditi smjeni godišnjeg doba. I arhetipsku ili stereotipnu paukovu mrežu na kojoj će rosa pokazivati svoje savršene oblike. Kad se zraka svjetlosti prelomi u kapljici rose onda možemo reći kako se bilje okitilo fotonskim nakitom. To možemo samo ako smo skloni poetskom shvatanju i prikazivanju prirode i svega što je naseljava.

A ako smo neskloni tome utočište uvijek možemo potražiti u drugim tekstovima, koji se bave drukčijim prikazom stvarnosti. Probao sam mnoge od tih spisateljskih filtera, kako mi gdje treba; ili se zna desiti da vam tekst/knjiga nametnu stil i jezik pisanja, i nisam rob nijednog načina pisanja, iako volim naginjati prema stilu kakav baštini početak ovog teksta.

Ovakav način pisanja može vam omogućiti precizan a opet i metafizički odsjaj živućih stvati kao i onih neživih. Razmišljao sam (tokom pisanja recentnog rukopisa) kako i nežive stvari moraju imati neki svoj život, iako to onda ispada paradoksalan iskaz, protivrječno značenje. Neživi predmeti, oblici, stvari, pojave imaju svoj tok postojanja, imaju svoj život, koji nama nije toliko poznat.

Tako mi je došla rečenica u kojoj sam stan doživio kao jedno veliko biće, neživo biće, ali i ono mora imati neki svoj nevidljivi život, mimo onog života koji ja vodim u njemu. Ili sam ja samo dio života koji se u stanu zbiva? To ćemo otkrivati tokom drugih godišnjih doba, onih doba koje nas više vežu za boravak u zatvorenim prostorima. Tada mašta buja, jer je stvarnost iza prozorskih stakala ledena, mokra, prljava i jednobojna. Intimni prostor u kojem tada boravimo čini se našim kraljevstvom, ali to vrijedi samo za osobe koje znaju uživati u samoći (čak i kad isti prostor dijele s drugom osobom), i koje cijene vrijednost mašte.

Ako uzmem engleske riječi "full rubbish" i spojim ih onda dobijem nešto što može biti ime nekog bića koje vrlo lako mogu izmišljati. Fulrabiš onda postaje Fulrabit i to već ima asocijaciju na nonsens prozu, Alisu u zemlji Čuda i slične fikcije.

Opet, bolje zvuči Fulrabiš jer u pučkoj etimologiji može imati veze sa nečim što je „arabiš“ iako nedostaje jedno slovo, da bi igra riječi mogla biti moguća. Ali, pučka etimologija se zato i zove pučkom jer je u njoj sve moguće, pa i laganje, izmišljanje i izmaštavanje tamo gdje bi nauka trebala voditi glavnu riječ.

Proza, međutim, nije nauka. Pisanje nije naučni postupak ni metoda čak i kada je glavna tema romana neka teorije iz fizike.

Kako god, Fulrabiš je stanovnik ove zemlje; ova zemlja je „Alisa u zemlji čudesa“ među drugim zemljama to jest državama. Tako da je skroz prirodno što se baš kod nas pojavio Fulrabiš kao neko mitsko, izmišljeno biće, iako mitovi kao podlogu mogu imati i neke stvarne događaje iz kolektivne mašte određenog vremena i prostora.

Fulrabiš se pojavio u vrlo konkretnom vremenu i prostoru, u jednom danu, jednoj sekundi, minuti, satu, na tačno određenoj lokaciji. Ono što ga je aktiviralo bila je rečenica novinarke televizije N1, koja ga je pitala da navede jedan primjer gdje to Hrvati nisu zastupljeni u institucijama zakonodavne i izvršne vlasti, da zaobilazi govoriti o Ostalima, i da ga mnogi kritikuju kako BiH udaljava od EU standarda…

Tada se to mitsko biće aktiviralo. A ono je božanstvo nekog smiješnog, neuvjerljivog gnjeva, jer Fulrabiš po vanjskom izgledu ne bi trebao biti božanstvo gnjeva ni ljutnje, ali, eto, čak i bezazlena lica mogu odavati planove za podjelu zemlje po dodatnim etničkim principima, kao da već nije dovoljno podijeljena po mirovnom ugovoru iz američke vojne baze.

Uopšte nisam htio pisati o Fulrabišu, niti o tome kako je njegov pravednički gnjev pogrešno protumačen kao izljev srdžbe na vladajuće političare iz zadnjih trideset godina naših života. Fulrabiš je pokazao svoju pravu narav samo zbog jednog konkretnog pitanja, a možda i jer je skontao gdje je došao i u kakvoj političkoj sredini mora sjeći Gordijeve čvorove.

Mene Fulrabiš nije toliko dotakao, više me zanima stanje prirode koja se sprema za jesen. Sve me drugo više zanima od fulrabišâ ovog vremena i prostora. Ima ih puno, mogu se tomovi napisati o njima, a napisao sam nekoliko stotina tekstova o njima i njima sličnima. Nije pomoglo i nikad neće ni pomoći, ali pisati se mora o njima.

Godišnja doba se ne mogu nikako dijeliti po etničkim linijama, barem ne u svijetu mojih godišnjih doba, ako se već mogu dijeliti po religijskim kalendarima. Ni repuh ni sličan korov se ne mogu ubaciti u nacionalistički kaleidoskop, u nekakav stroj/mašinu koja će onda učiniti da jedan narod ostane u situ a drugi da propadne kroz njega. Shvatićete da sam citirao jednog ratog zločinca iz 1992. godine kada je „onaj“ drugi ratni zločinac htio da hirurški precizno odreže sve nesrpske „elemente“ ove zemlje, uništi ih i odbaci. U njihovom situ i dan-danas se nalaze kosti više od sedam hiljada nestalih osoba. Tu su i stotine hiljada ljudskih trauma, sjebanih i uništenih života, jer je neko uzeo u ruke to sito i počeo da prosijava smrt.

Gospodin Fulrabiš bi trebao znati u kakvu je to zemlju došao. I trebao bi opreznije baratati s riječima, ta iskusan je diplomata iz prijateljske zemlje. Kad već nije bio u stanju da se izvini za izljev bijesa. To što je njegov izljev bijesa populistički „preusmjeren“ na vladajuće političare samo je proziran spin.

Ljeto je prošlo vrhunac i nastavilo u slobodnom padu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.