Faruk Šehić: Glasovi iz pakla

Isto ovo što rade vojnici IDF-a radili su i vojnici Vojske Republike Srpske i pripadnici raznih paravojnih formacija, ukoliko VRS nije bila najparavojnija od njih. A sve u RS-u je bilo paravojno i mimo zakona Republike Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Karadžićevi teroristi snimali su vlastite zločine duboko uvjereni u svoju nadmoć, pobjedu i osjećaj da će baš oni pisati istoriju. I dobro je da su sve to radili jer su time omogućili dobru građu za tužiteljstvo tribunala u Haagu. Nije ovima tamo bilo teško da vide ko je tu zločinac i ko ima genocidnu namjeru. Sve je bilo vidljivo na brojnim snimcima i fotografijama. Na sreću tu su bili i strani i domaći fotografi, koji su bilježili zločine Karadžićeve paradržavice. Ona je svoje pravo na legalno postojanje dobila u američkoj bazi Dayton. Tako je ozvaničena paradržavica i postala je entitet. Ono što danas radi Milorad Dodik isto je što je radio i Karadžić, samo Dodik koristi politiku za to, dok je Karadžić bio manje sofisticiran. On je koristio argument oružja i zločina.

Tako sada izraelski vojnici, u genocidu koji se dešava pred očima ravnodušnog svijeta, prave snimke modernim mobitelima sa visokom rezolucijom. A snimaju se kako pale hranu i namirnice u palestinskim radnjama i kućama, kako vrše veliku nuždu i onda feces (umotan u postekiju) bacaju u ono što je ostalo od razrušene kuće, koju su oni srušili aviobombama i raketama. Snimaju se kako pritišću dugme i to pritiskanje posvećuju maloljetnoj kćerki za rođendan, dok u pozadini nečija kuća postaje prah i pepeo.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Rade to iz istog osjećaja koji su imali Karadžićevi teroristi koji su se borili da potčine Bosnu i Hercegovinu i da unište svaki trag drugog i drugačijeg na njenom tlu. Naša je nesreća to što smo bili to „drugo i drugačije“.

Rade to i zato što misle da su nadmoćni, da njihova djela nikad neće biti kažnjena ni podvrgnuta bilo kakvim pravnim posljedicama. Znaju i osjećaju da su nekažnjivi šta god da urade, jer im iz vojno-političkog vrha šalju jasne signale da su Palestinci humane životinje, ili da čak nisu ljudi nikako.

Onaj ko ubija pisce, umjetnike, doktore, obrazovane ljude kako bi osakatio mogućnost jednog naroda da se ikad oporavi čini genocid. Isto tako su radili u Prijedoru. Targetirali su viđenije ljude u gradu kako bi onemogućili oporavak i budućnost jednog naroda u tom gradu. Zato smo sada ovdje gdje jesmo, u nekom istorijskom bunilu, izgubljeni i nesnađeni, sa ovakvim politički elitama koje su izrasle iz tog epohalnog bunila, jer u normalnom poretku stvari nikad ne bi mogle biti vlast.

Uzeo sam pušku u ruke iz jednog razloga: da uzmem svoju sudbinu u svoje ruke. Bolje je bilo poginuti kao borac nego biti zarobljen kao civil, mučen i na kraju ubijen na ko zna kakav način. Zločin je maštovit posao, pa su mogućnosti stravične smrti uvijek bile mnogostruke.

Nisam želio da u proljeće 1992. neko uzme moj život u svoje ruke i kako mu se prohtije odluči o njemu. A odlučivali su uvijek da te ponize, muče i ubiju. Ne poznajem nijednog borca iz moje 511. slavne brdske brigade koji se živ vratio iz zarobljeništva. Zato predaja za mene nikad nije bila opcija. Nikad nisam razmišljao da se predam, čak ni onda kada sam bio teško ranjen u lijevo stopalo pa nisam mogao hodati, dok je naša linija bila pukla. Četnički glasovi su se čuli oko nas. Tada sam razmišljao kako imam nekoliko metaka u okviru kalašnjikova i kako ću cijev staviti u usta i povući okidač na rafal. Nije bilo potrebe za tim jer nam je brzo stiglo pojačanja i linija je spašena, a i mi s njom.

Dokumentovati vlastiti zločin može samo onaj ko ili nema nikakvih emocija ili misli da ima božansko pravo da čini zločin nad slabijim od sebe. Moje je da pišem i pamtim one trenutke kada većina zapadnog svijeta okreće glavu od užasa koje proživljavaju ljudi, kao trenutno u Pojasu Gaze.

Živimo jedan od najgnusnijih istorijskih momenata orvelijanskog karaktera kada nas uvjeravaju da je prekid vatre zapravo radikalan poziv na mržnju. Živimo trenutak (traje kao vječnost) u kojem ljevičarski progresivni list iz Njemačke sudski goni palestinsku spisateljicu kako bi je ušutkao, a njeno ušutkivanje opravdava slobodom govora.

Ili kada njemačka visoka političarka kaže kako će imigranti u Njemačku morati „zadužiti“ njemački kolektivni osjećaj krivice prema Jevrejima zbog Holokausta, ukoliko žele biti punopravni članovi njemačkog društva. Progon propalestinskih aktivista, policijska brutalnost u Berlinu (kao bastionu progresivnih ljudi), kansel kultura koja eliminiše palestinske pisce, jevrejske profesore ili bilo koje druge naučnike/umjetnike koji imaju hrabrosti dići svoj glas protiv ubijanja djece u Gazi i uništavanja cijelog jednog naroda.

Ničeg kršćanskog tu nema, Kristova ideja ljubavi i mira ne stanuje u srcima zapadnih i američkih političara čiji cinizam ima satanske dimenzije.

Rat protiv bolnica, škola, bibilioteka, protiv djece, osoba sa posebnim potrebama, protiv bolesnih i nemoćnih; rat protiv drevnih džamija i drevnih crkava, ne vidim u tome ničeg osim novovjekovne totalitarne ideologije, ideje nadrase i nadcivilizacije. Možeš ti distopijsko društvo umotati u formu demokratije, ali to i dalje ostaje militantno distopijsko društvo koje misli da, zbog svog opstanka,
može zapaliti cijeli svijet. A na tom putu najveći su im protivnici djeca i nemoćni ljudi.

Zato su u Evangelističko-luteranskoj crkvi, u Betlehemu, bebu Isusa stavili u komadiće ruševina, umotali ga u palestinsku kefiju. A okolo njega su magovi koji su predstavljeni kao ljudi koji treba da zatrpane izvuku iz ruševina. To je crkva u svetom gradu, u mjestu Kristovog dolaska na svijet. Bijeli ljudi iz visokokršćanskih zemalja misle drugačije dok šalju tenkovske granate, rakete, oklopna vozila Izraelu kako bi Izrael ostvario pravo na samodbranu. Oni sebe smatraju kršćanima većim nego što su kršćani iz svete zemlje. Ne zanimaju ih palestinska djeca ni bebe umrle u palestinskim bolnicama. To su, ipak, muslimanski barbari sa Bliskog Istoka. Čak i ako su kršćani opet su barbari. Ljudske životinje. „Žene im rađaju kao krave, muškarci prave rakete a djeca samo plaču u kamere“, kako napisa jedan progresivni antinacionalista i kosmopolita iz Srbije.

Ja sam preživio genocid i znam kako genocid izgleda. Ne trebaju mi nikakve naučne etape po kojima se on dešava, mi živimo u post-genocidnom društvu (može i bez prefiksa 'post'), taj zločin se desio koliko juče.

Društvo čija vojska ciljano ubija pjesnike, kao što su ubili palestinskog pjesnika i profesora engleskog jezika Refaata Alareera, ne daje nam nadu da će budućnost imati išta drugo osim apokaliptične i distopijske temelje.

Neke fotografije iz Pojasa Gaze izgledaju kao da su urađene u paklu. Iz pakla se ljudi redovno javljaju sa oproštajnim porukama na socijalnim mrežama. Opraštaju se sa svijetom bez obzira koliko se nadali da će preživjeti. Da bi preživjeli mogli nastaviti njihove priče.