Faruk Hadžić: Tri pitanja o inflaciji

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Do prije par godina, rijetko ko je razmišljao o inflaciji kao ekonomskoj pojavi. Prva asocijacija, kada je riječ o inflaciji, jeste da je u pitanju rast cijena, što drugim riječima znači, da ako imamo istu platu, možemo manje kupovati proizvoda i plaćati usluga. Problem inflacije – rasta cijena, jeste što ako se pusti da raste, može napraviti kasnije velike probleme cjelokupnom društvu, čime borba kasnije da se ona suzbije, postaje sve bolnija i teža.

Piše: Faruk Hadžić, za Radiosarajevo.ba

Međutim, možda je naš najveći problem kao društva što imamo pogrešnu predstavu šta je inflacija i drugačija očekivanja kada i kako će završiti. Tu se nekako često postavljaju različita pitanja, ali tri su dominantna, koja često dobijem od građana koje sretnem na ulici ili u radnji. Odgovori na ova pitanja će ustvari pomoći da bolje razumijemo inflaciju i svoja očekivanja definišemo na nešto drugačiji način.

Energenti i rast cijena

Prvo pitanje koje često čujem jeste kako to da cijene rastu kada raste cijena energenata, konkretnije nafte, a kada cijena nafte pada, cijene ostaju u najboljem slučaju iste i ne padaju.

Prije samog odgovora na ovo pitanje, potrebno se je vratiti na sami početak pandemije Covid-19. Naime, u trenutku kada je došlo do jednog takvog iznenadnog vanjskog šoka, koji je u potpunosti isključio ekonomije širom svijeta, te zbog velike nepoznanice kakve posljedice može izazvati navedeni virus, mnoge države su uvele lockdown, sa ciljem da se smanji kretanje stanovništva, što je dovelo do velikih problema za pojedine sektore poput turizma. Restorani, kafići i hoteli su bili tada u potpunosti zatvoreni.

Slično se desilo i sa mnogim aviokompanijama. Dakle, bez obzira što je neko htio putovati i imao dovoljno novca, do toga nije došlo. Kao kompenzaciju na činjenicu da su mnogi ostali bez posla, vlade širom svijeta su u jednom trenutku odobrili paket pomoći od čak 10,6 triliona dolara, što je uglavnom došlo od štampanja novih količina novca i povećanje novčane mase. I tu nastaje uzrok problema.

Kada u kratkom roku imate znatno veću količinu novca, koji je u tada svježe naštampan, a gotovu istu količinu dobara, dolazi do rasta cijena. Paket pomoći je zamišljen da se građanima podijeli novac, da imaju dovoljno za hranu, kao i pomoć pogođenim sektorima. Međutim, dodatni novac je iskorišten na trenutno dostupne proizvode poput različitih uređaja, čime je došlo do pucanja lanaca distribucije, a kada je nastupila i „Zero Covid Policy“ u Kini i do smanjenja ponude. Rezultat je uzdizanje inflacije tokom ljeta 2021. godine.

Razmišljanja koja su se tada pojavila da će inflacija brzo proći i biti samo privremenog karaktera su dovela samo do toga da se ona i dalje nastavi širiti, što je na kraju pojačano invazijom Rusije na Ukrajinu.

Snažan rast cijena energenata, doveo je do snažnog rasta cijena i svih drugih proizvoda. Nije realno očekivati da će uz gotovo duple troškove energenata, a time i transporta, cijena nekog proizvoda koji treba doći sa jednog na drugi kraj države, biti ista. To uglavnom svi znamo i svoja očekivanja formulišemo na način da će doći do rasta cijena.

Koliko goriva možeš kupiti za platu?

Međutim, kako dolazi do snažnog rasta cijena, svako od nas ima manje raspoloživog novca da troši, odnosno ne može sve kupiti u istim količinama kao prije.

Jednostavno objašnjeno, ako je recimo nečija neto plata 1.000 KM, te ako je cijena goriva 2,5 KM po litri, onda ta osoba može za svoju platu kupiti 400 litara goriva. Ako je cijena goriva sada povećana na 3,5 KM po litri, a plata je ostala ista, onda ta osoba može sa istom platom kupiti 286 litara goriva, što je 114 litara manje.

Ovaj primjer je do kraja pojednostavljen gdje je uključen samo jedan proizvod, ali je bitno pokazati logiku rasta cijena. Znajući to, ta osoba ide do svog šefa i traži da mu se poveća plata, kako bi mogao kupiti istu količinu proizvoda kao i prije. U ovom slučaju, da bi i dalje kupovao 400 litara goriva po većoj cijeni, potrebno je da toj osobi plata naraste na nivo od 1.400 KM.

Ovaj primjer pokazuje da je došlo do rasta nominalne plate za 400 KM, ali realna plata, a to je plata koja se uskladi sa inflacijom, ostala je ista, jer sa povećanom platom, može se kupiti isto kao i prije. Problem je što radnici ne formiraju svoja očekivanja na osnovu trenutnog rasta, već na osnovu budućih kretanja cijena.

Umjesto povećanja za 400 KM, radnici će tražiti više novca, jer očekuju rast i u narednom periodu, što znatno više povećava trošak radnika, jer pored neto iznosa koji ide radniku, još brže rastu bruto troškovi rada sa uključenim doprinosima.

Obzirom da rastu i ovi troškovi, preduzeća dižu cijene svojih proizvoda i usluga i onda ulazimo u spiralnu fazu rasta troškova, a time i inflacije. Zbog rasta troškova života, rastu i penzije i druge naknade, na šta se usmjerava rast prihoda od poreza.

Drugo pitanje

Ovdje sada leži odgovor zbog čega se cijene ne vraćaju na prethodni nivo kada dođe do smanjenja troškova energenata. Čak i uz niže troškove energije, svi drugi izdaci su povećani, tako da do smanjenja cijena ne dolazi padom cijene energenata. Radnici imaju veće plate, penzioneri veće penzije i dolazi do prilagođavanja višem nivou. Da bi došlo do pada cijena, bilo bi potrebno da se svima u istom trenutku plate i penzije smanje na prethodni nivo, što je gotovo nemoguće.

Tu sada dolazimo do drugog pitanja koje mi se često postavi, a ono glasi: „Kada će se cijene vratiti na prethodni nivo“? Odgovor je  - gotovo nikada! Kada imate snažan rast cijena u vrlo kratkom vremenskom roku, poput cijene ulja na početku agresije Rusije na Ukrajinu, onda može doći do smanjenja cijene, ali opet ne i vraćanja na prethodni nivo. Historijski posmatrano, cijene uvijek samo rastu, ali većina proizvoda se ne vraća na prethodni nivo. Primjer vam je recimo Big Mac.

Tokom ’60-ih godina, cijena Big Maca u SAD-u je iznosila oko 65 centi. Danas je oko 6 dolara. Ako se cijene vraćaju na prethodni nivo, zašto danas Big Mac ne košta 65 centi? Odgovor je zato što prelazimo na nivo viši nivo cijena, ali u isto vrijeme rastu i platu, te se tako navikavamo na viši standard. Ako vam je jednostavniji primjer za našu državu, pokušajte sami odgovoriti koliko je su koštala peciva prije recimo 10-15 godina, koliko koštaju danas i da li je ikada došlo do smanjenja cijene? Isto važi i za frizerske usluge. Obično kada se povećaju, zadržavaju se određeno vrijeme, ali se ne vraćaju na prethodni nivo.

Kraj inflacije?

Na kraju, treće pitanje koje mi se postavlja jeste kako je moguće da rat u Ukrajini dovede do povećanja cijene ulja i drugih proizvoda za ishranu u našoj državi, kada znamo da uopšte ne uvozimo ulje i te druge proizvode iz Rusije ili Ukrajine, već iz recimo Srbije i Mađarske? Ako bi gledali nivo vanjskotrgovinske razmjene između Bosne i Hercegovine, Rusije i Ukrajine, mogu se složiti da nemamo značajnu vanjskotrgovinsku razmjenu sa Ukrajinom.

Tokom 2021. godine u Ukrajinu smo izvezli samo 8,6 miliona KM, a uvezli 59,2 miliona KM, što pokazuje da Ukrajina nije značajan trgovinski partner naše države. Međutim, sa druge stvari Ukrajina i Rusija zajedno, predstavljaju najznačajnije svjetske izvoznike pšenice, ječma i žita.

Prema podacima za 2021. godinu, ove dvije zemlje su proizvele 28% svjetskih potreba za pšenicom, 29% svjetskih potreba za ječmom, 15% potreba za žitom i čak oko 70% potreba za suncokretovim uljem. Od brašna koje se proizvode iz pšenice Rusije i Ukrajine, zavisi prehrana mnogih zemalja i to 87,8% potreba Pakistana, 85,6% potreba Egipta, 76,5% potreba Turske, 75,5% potreba Libana, te 54,8% potreba Bangladeša. Kada saberete stanovništvo zemalja koje ovisi o brašnu iz Rusije i Ukrajine, riječ je o tržištu od minimalno 800 miliona stanovnika Bliskog istoka, Azije i Afrike.

Sada možete steći predstavu šta znači kada se zaustavi izvoz i Rusije i Ukrajine, te kako se to odražava na ove zemlje. Zbog značajnije manje ponude, te barem iste potražnje, ove zemlje pokušavaju doći do neophodnih količina brašna u drugim zemljama, poput Mađarske i Srbije, iz kojih mi opet uvozimo brašno, što značajno diže cijenu. Isto važi i za druge proizvode poput ulja. U konačnici, iako nemamo direktnu trgovinsku vezu sa Ukrajinom, rat je uzrokovao indirektno porast cijena i kod nas u Bosni i Hercegovini.

Kraj inflacije neće nastupiti kada se cijene vrate na prethodni nivo, već kada inflacije bude sporije rasla. Zbog toga ćemo u narednim mjesecima čitati kako inflacija usporava, ali to znači da manje raste u odnosu na prethodnu godinu. Drugim riječima, cijene će i dalje rasti, ali sporije. Kraj inflacije će biti kada taj rast bude u nekom rangu od 2-3% godišnje i kada rast plata bude dovoljan da možemo kupiti isto što smo mogli i prije povećanja cijena.

*Faruk Hadžić je doktor ekonomskih nauka i predavač na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Techology (SSST). Bavi se, kao makroekonomski analitičar, analizom ekonomskih pokazatelja, daje stručna mišljenja, komentare i prijedloge vezano za ekonomiju BiH, sa naglaskom na makroekonomski aspekt energetske tranzicije. Dobitnik je jedne Zlatne i dvije Srebrene plakete Univerziteta u Tuzli, za uspjeh tokom studija. Član je Svjetske ekonomske asocijacije i Post-Kenzijanskog ekonomskog udruženja.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba