Rastu tenzije između EU i SAD-a oko BiH, ali njena budućnost mora biti njen vlastiti izbor

Krajem aprila Bosna i Hercegovina i Hrvatska potpisale su u Dubrovniku međudržavni sporazum o Južnoj plinskoj interkonekciji -  pravni okvir kojim se obje strane obavezuju na razvoj gasovoda koji će povezati njihove energetske sisteme. To nije ugovor o izgradnji niti konačni finansijski aranžman. Riječ je o političkoj i pravnoj arhitekturi koja omogućava da projekat uopće krene naprijed.

Piše: Nafisa Latić, za portal Radiosarajevo.ba

Decenijama je Bosna i Hercegovina gotovo u potpunosti zavisila od jednog pravca i jednog dobavljača - ruskog gasa, koji u zemlju ulazi preko Srbije, putem naslijeđene infrastrukture. Takav model funkcioniše ali izlaže zemlju cjenovnim šokovima, političkom pritisku i riziku od prekida snabdijevanja. Još važnije, ograničava sposobnost Bosne i Hercegovine da djeluje samostalno u sve izraženije geopolitički oblikovanom energetskom prostoru.

Južna plinska interkonekcija to bi mogla promijeniti povezivanjem Bosne i Hercegovine s hrvatskim sistemom, a time i s LNG terminalom na Krku, čime bi se otvorio pristup globalnim tržištima prirodnog gasa.

Sporazum je potpisan u okviru inicijative Tri mora, platforme koja okuplja zemlje između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Njen cilj je jasan: izgradnja infrastrukture u pravcu sjever- jug, u energetici, saobraćaju i digitalnom sektoru. Kako bi se smanjila zavisnost od tradicionalnih pravaca istok–zapad, historijski vezanih za Rusiju. U energetskom smislu, to podrazumijeva LNG terminale, interkonekcije i gasovode koji omogućavaju protok gasa širom regiona, a ne samo iz jednog izvora. Bosna i Hercegovina je do sada uglavnom bila izvan tog sistema.

Ovaj sporazum predstavlja njen ulazak u njega. I Evropska unija i Sjedinjene Američke Države podržavaju projekat. Obje strane ga vide kao ključan za smanjenje zavisnosti Bosne i Hercegovine od ruskog gasa i njeno vezivanje za zapadni energetski sistem. No, podudaranje ciljeva ne znači i podudaranje pristupa. Projekt se sve češće posmatra ne samo kao pitanje energetske politike, već i kao potencijalna tačka razilaženja između EU i SAD-a u borbi za utjecaj na Balkanu. Evropski zvaničnici već su upozorili da način na koji je projekat strukturiran može ugroziti evropski put Bosne i Hercegovine, ukazujući na nedovoljnu koordinaciju s Briselom i donošenje zakonskih rješenja bez potpunog usklađivanja s pravilima EU.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Istovremeno, uključenost američke kompanije AAFS Infrastructure and Energy postala je predmet kontroverzi. Izvještaji ukazuju na niz otvorenih pitanja: kompanija je osnovana tek krajem 2025. godine, nema jasan dosadašnji trag u velikim energetskim projektima, a njeno rukovodstvo povezuje se s političkim krugovima bliskim američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. U Briselu to dodatno učvršćuje percepciju da AAFS nije neutralni investitor, već politički povezan akter koji utiče na pravac strateški osjetljivog projekta.

Brisel zauzima oprezniji pristup, naglašavajući potrebu za usklađenošću s pravilima evropskog tržišta, transparentnošću vlasništva i upravljanja, te izbjegavanjem paralelnih i politički motiviranih struktura unutar već fragmentiranog sistema Bosne i Hercegovine.

Vašington, s druge strane, projekat posmatra prvenstveno kroz prizmu strategije. Američki zvaničnici, uključujući ambasadore u regionu, kontinuirano ističu hitnost djelovanja, naglašavajući da diverzifikacija i smanjenje zavisnosti ne smiju biti taoci institucionalnih sporova.

Njihova poruka je jednostavna: krenuti naprijed.

Sve što smo čuli posljednjih dana jasno odražava dvije različite filozofije: Evropska unija daje prednost regulatornoj usklađenosti i dugoročnoj integraciji, dok Sjedinjene Američke Države naglašavaju brzinu, sigurnost i geopolitičko pozicioniranje.

Za Bosnu i Hercegovinu izazov nije izbor između njih, već sposobnost da istovremeno upravlja objema dimenzijama, ne gubeći vlastiti pravac.

I tu se otkriva suštinski problem. Iako postoji opća saglasnost o potrebi diverzifikacije, ona nestaje onog trenutka kada se otvori pitanje kontrole. Sporovi oko upravljanja,  posebno u vezi s ulogom BH-Gas-a i prijedlozima za uspostavu novih struktura -  godinama blokiraju napredak.

S jedne strane nalazi se BH-Gas, postojeći državni operater koji upravlja uvozom i infrastrukturom u Federaciji Bosne i Hercegovine, uz podršku dijela bošnjačkog političkog spektra koji insistira na jedinstvenom sistemu. S druge strane su političke snage povezane s HDZ-om BiH, koje zagovaraju osnivanje nove kompanije, najčešće zamišljene sa sjedištem u Mostaru, koja bi upravljala novim gasovodom odvojeno. Suštinski, spor nije samo tehnički, već se tiče pitanja da li će gasni sistem ostati centraliziran ili biti reorganiziran po političko-teritorijalnim linijama, sa značajnim posljedicama za kontrolu, prihode i dugoročni utjecaj.

Ono što bi trebao biti strateški projekat pretvorilo se u refleksiju dubljih političkih podjela. To se treba zaustaviti što prije. Bosna i Hercegovina ne treba birati strane. Ona treba jasno definisati vlastite interese i u skladu s njima oblikovati odnose s vanjskim partnerima.

Prije svega, potrebna joj je energetska sigurnost - nijedna država ne bi trebala zavisiti od jednog dobavljača. Potrebna joj je institucionalna jasnoća.  jedan sistem, a ne paralelne strukture. I iznad svega, evropska perspektiva -  usklađenost s pravilima EU ostaje ključ dugoročnog razvoja. Partnerstva bi trebala jačati domaće kapacitete, a ne zamjenjivati donošenje odluka unutar zemlje. Ti ciljevi nisu međusobno isključivi.

Južna plinska interkonekcija danas više nije samo infrastrukturni projekat. Ona je ogledalo šireg procesa -  sve vidljivijeg razilaženja između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država u pristupima oblikovanju političke i ekonomske budućnosti regiona poput Zapadnog Balkana.

Od neslaganja oko upravljanja energetikom i tržišnih pravila do šireg razilaženja u industrijskoj politici, strateškoj autonomiji i dinamici proširenja, pukotine u transatlantskom partnerstvu više nisu teorijske - one su već vide u praksi.

Bosna i Hercegovina danas se nalazi na presjeku tih razlika. Upravo zato ne smije ih internalizirati. Rizik nije u tome da izabere pogrešnog partnera, već da dopusti da vanjske agende -  ma koliko dobronamjerne -  zamijene domaće odlučivanje. Neutralnost u ovom kontekstu ne znači pasivnost. Ona znači jasnoću onoga što je interes zemlje.

Jasnoću o tome šta Bosni i Hercegovini treba: diverzificirani izvori energije, koherentan sistem, regulatorna vjerodostojnost i dugoročna stabilnost. I jednako jasno šta joj ne treba: fragmentirano upravljanje, politički vođeni projekti i odluke koje se donose izvan njenih institucija. Evropska unija može ponuditi okvir. Sjedinjene Američke Države mogu dati zamah. Ali nijedna velika sila ne bih trebala definirati prioritete Bosne i Hercegovine.Ta odgovornost se ne može prenijeti. U trenutku kada su drugi sve podijeljeniji, najveći izazov -  ali i jedini održiv put -  za Bosnu i Hercegovinu jeste da djeluje jedinstveno i sa jasnom svrhom. Ne kao prostor nadmetanja, već kao država sposobna da sama odredi svoj pravac.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.