Esad Bajtal: Vlast nije vlasnik države...

Moj politički ideal je demokratija.
Poštujmo svakog čovjeka kao biće
i ne pravimo ni od koga idola.

Einstein

Piše: Esad Bajtal za Tačno.net

Poštovanje svakog čovjeka, bila bi naša elementarna ljudska, civilizacijska, politička i demokratska dužnost. Ali, nažalost nije tako.

Zaboravljajući je, Kolektiv je pojeo pojedinca, Čovjeka. Zato, u vremenu planetarne aksiološke entropije i moralnog sljepila (moral insanity), bezobzirnog djelovanja antisocijalnih refleksno-nagonskih politika i njihovih autoritarno-kolektivistički orijentisanih praksi, pisati o fenomenu dužnosti, znači baviti se jednim od najkompleksnijih pojmova kontraverzne životne fenomenologije i masovne psihologije politički dirigovane svakodnevnice.

Odnosno, u politikantskoj etno-manipulaciji, kakvu npr. imamo na našim prostorima, mase su negativno integrisane forme sklone destrukciji i nagloj promjeni raspoloženja; podložne demagogiji, neodgovornosti i infantilnom podaništvu, te nekritičkom slijeđenju vođa i sistematski fabrikovanih „dužnosti“.

Kao i (pod egidom tobožnje dužnosti), racionalizirajućem prihvatanju idejno nametnute nedemokratske stvarnosti. Sve to, i mnogo više od toga, lakonski-reducirano, obuhvaćeo je već u kontrastnoj semantičko-koagulativnoj zgusnutosti podnaslova – „pohvale, osporavanja, iluzije“ – Zgodićevog rukopisa (op. a. knjiga Demokratija i dužnosti - Pohvale, osporavanja, iluzije - autora prof. dr. Esada Zgodića).

Na širem sadržajnom planu, ta podnaslovna lakonika, razliva se u deltu detaljnih sagledavanja i tumačenja dužnosti kroz prizmu mnogostrukih, dodirno-ukrštajućih momenata morala, ideologije, kulture, demokratije, prava, slobode, obaveza, države, politike i političara. A sve to sagledano je sa stanovišta životnih posljedica za same građane kao jedinog egzistencijalno-socijalnog temelja i nezibježnog ontološkog, humanistički i socio-etički zacrtanog oslonca ukupne društvene zbilje.

Ukratko, rukopis Demokratija i dužnosti u svojoj namjenski projektovanoj panoramičnosti i sveobuhvatnosti, idejno-motivacijski svodi se na ključnu nakanu autora da „skrene pažnju na revelevantost političkih dužnosti u ustavnim i demokratskim državama, te ukaže na vezu njihovog statusa i tretmana s dobrim funkcioniranjem demokratija kao i sa različitim oblicima njihovog pervertiranja, ignoriranja i sabotiranja s namjerom“.

A sve to, tragom autorske idejno-spisateljske vodilje, u svrhu života, njegove humanizacije i buđenja građana osvješćivanjem njihovih ljudskih, civilizacijskih i demokratskih prava na građanski neposluh i samodobranu od već ustoličenih praksi degradiranja i iznevjeravanja izvorne biti države, kao zaštitnice javnog dobra i nosioca humanističkih prolibertanskih i probiofilski bojenih vrijednosti na tragu imperativnog „ozbiljenja normativnih vizija demokratije“.

Širina i detaljizacija tema i problema; brojnost izvora i autora, koje autor uvodi u rukopisnu igru ovog teksta, svjedoče o Zgodićevim enormnim naporima da jasno osvijetli hermeneutički slojevit fenomen dužnosti, s jedne, i mrežu političko-vlastodržačkih napora njihove egoističko političke pragmatizacije, s druge strane. Sve do njihovog fabrikovanja, odnosno, zgodićevski govoreći, raširene sklonosti političara da popisuju, propisuju ili, pak, „izmišljaju dužnosti prema kojima se ljudi u svakodnevnom životu trebaju ponašati“.

I uz izvjesne sofisticirane, mimikrijski osmišljene strategije, neizbježno slijediti volju aktualnih aksiološki iščašenih politika. U tom smislu, u građansku dužnost spada i dužnost – opiranja izmišljenim dužnostima, a u svrhu odbrane onih istinskih, pravih – moralno-etički i savješću zasnovanih dužnosti. Jer dužnosti, kako to čitamo u ovom rukopisu, djeluju poticajno a ne prisiljavajuće i nisu izraz „tehničkog ili ekonomskog nego etičkog uma“.

Otuda i dužnost na kritički odnos građana i njihov neposluh spram državne vlasti, nije rušilački i nije protiv države (kako vlast redovno interpretira svaku građansku pobunu), nego, upravo obrnuto: borba za njeno humaniziranje, civilizacijsko normiranje i racionalno-kritičko desakraliziranje koje se opire svakodnevnoj manipulaciji građanima. Ukratko: vlast i država, nisu isto. Vlast nije vlasnik države.

Odnosno, i sasvim suprotno, vlasnik države su građani i njihova dužnost je da, odbijanjem življenja na način podmetnute servilnosti, pod krinkom tobožnje „građanske dužnosti“, derogiraju vlastodržački isfabrikovanu dogmu njene nedodirljivosti.

Tačnije, građani nisu dužni povinovati se svakoj dužnosti. Ali, oni o tome ne treba da odlučuju hirovito niti refleksno, nego na osnovu zova vlastite savjesti, opirući se zamci sofisticirane quasi moralnosti koju namjenski sofisticirano marketira struktura aktualne vlasti.

A to podrazumijeva i uključuje djelovanje u skladu sa građanskom hrabrošću. Pri tome, čitano u deontološkom ključu ljudskog bivstvovanja, građanski hrabar je samo onaj ko, sam pred sobom (pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica.

Samo onaj, ko se, umjesto Drugog (resp. Autoritet; Vlast, itd.) – boji Sebe Samog. Gest individualne odlučnosti i građanske hrabrosti je samo izvršena dužnost odaziva zovu vlastite savjesti. Odnosno, odlučan odaziv na nečujni zov svog unutrašnjeg glasa.

Dakle (i u tome je suština same stvari), taj nemušti glas, nije zov ničeg vanjskog, ničeg normativno-preskriptivnog, ni glas bilo čijeg, niti bilo kakvog, Autoriteta. To je bezglasni zov Vlastitog Bića. Zov Savjesti. Stoga, svako onaj ko se ne odazove bezglasnom zovu savjesti (kao zovu bitka vlastitog bića) – ostaje dužan samome sebi. Dužan osnovnoj ljudskoj dužnosti – dužnosti samoodaziva. I tu nastaje istinski građanski i ljudski problem: biti dužan – Sebi, psihološki je mnogo, mnogo teže, nego osjećati-se-dužnim – Drugom.

Taj neugodni unutrašnji dug (mučni osjećaj krajnje uznemiravajuće psihološke disharmonije), u ravni izazovne i etički provokativne svakodnevnice, raz-dužuje se samo gestom građanske pobune. Pobune u ime – „mirne savjesti“. I, upravo, s tim – biti-dužan – dolazimo do najdublje suštine temeljne ljudske dužnosti – biti hrabar. Građanski hrabar. A građanski – ljudski – hrabar je samo onaj ko se boji (tačnije, ko nema hrabrosti) da – bude kukavica. Odnosno, da bude dužan samome sebi. Jer, bez „mirne savjesti“, i sebi dužan, čovjek više nije Čovjek. On više nije, niti može da bude – Svoj. U svojoj ne-svojosti on je još samo neosviještena gomila bjelančevina refleksno odgovorna nekom pseudo normativu vlastodržački instrumentalizirane običajnosti, o koju nije uputno ogriješiti se.

Jer, grijeh prema toj vlastodržačkoj sofisteriji (izmišljenoj dužnosti, kako bi to rekao Zgodić), otjelovljenje je svih mogućih grijeha koje vlast ne oprašta. Otkup tih „grijeha“ moguć je samo, javno ili tajno, prakticiranom servilnošću osobe koja svoje izvorno Ja, pragmatički krajnje jeftino mijenja za apstraktno, kolektivistički bezbojno – Mi. I to je onaj (već opisani), trenutak napuštanja esencijalne ljudske dužnosti čovjeka – da bude Svoj.

Naravno, na recenzentski reduciranom prostoru nemoguća je nijansirano sveobuhvatna analiza jednog ovako obimnog rukopisa i njegove, na detaljima građene, fenomenološko-semantičke slojevitosti.

Ali se, u punoj neizbježnosti recenzentske dužnosti, mora naglasiti njegova informativna, akademska, edukativna, društvena, etička, pedagoška i behavioralna vrijednost za sve one koji se udube u njegovo sistematsko iščitavanje. Bez obzira na uzrast i vrstu čitalačkog motiva potencijalnog čitaoca. Odnosno, bez obzira na to da li je u pitanju obična čitalačka radoznalost, ili, studijska, istraživačka obaveza. Mnoštvo kompetentih literarnih izvora i autorskih opservacija koje autor, kreativno ih ugrađujući u tok vlastitog narativa, argumentacijski priziva, svojevrsni su spoznajni i kritički vodič na putu ka sagledavanju razumijevanja i važnosti kompleksnog fenomena dužnosti.

U tom smislu, Zgodićev obimni, problemski nijansiran rukopis, zatvara široko gnoseološko polje temata s kojim se, ljudski odlučno i profesionalno ozbiljno, uhvatio u koštac. Konačno, i na samom kraju, ako, komteovski govoreći (A. Comte), niko nema nikakvo drugo pravo osim da uvijek obavlja svoju dužnost, onda je, obavljajući svoju profesorsku – ovim rukopisom – autor, na najbolji mogući način ispunio i svoju ljudsku – građansku dužnost.

Time je, ne samo potencijalnog izdavača, nego (shodno socijalno-akademskom značaju ove teme), Zgodić i samo društvo priveo dužnosti objavljivanja njegovog rukopisa.