Ella Dvornik: Kako je moguće da roditelji ne vide da im se djeca pretvore u zlikovce
Suradnica zagrebačkog Jutarnjeg lista Ella Dvornik objavila je komentar na događaj koji je uznemirio bh javnost - samoubojstvo tinejdžera Mahira Rakovca koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja.
U našoj rubrici 'Šta drugi pišu' prenosimo ovaj tekst s portala Jutarnji.hr
Neki dan sam čitala o tragičnoj sudbini dječaka po imenu Mahir koji je počinio samoubojstvo jer je bio zlostavljan i silovan u školi. Nije novost da djeca zlostavljaju vršnjake u školama, ali je zabrinjavajuće i žalosno da se takve stvari neprestano događaju.
Sledila mi se krv u žilama kada sam se stavila u kožu ovog dječaka te se zapitala što se jednom mladom biću treba dogoditi da si odluči oduzeti život? Tko su ta djeca u školi koja tako bezdušno zlostavljaju svoje vršnjake i misle da su zbog toga moćniji ili bolji? Tko su ti roditelji koji su toliko slijepi i neupućeni u živote svoje djece da ne znaju da su im djeca zla? Što rade svojoj djeci kod kuće da imaju potrebu nanositi tugu, jad i bol svojim vršnjacima?
Najviše me potreslo pismo njegove majke, dovelo me do suza. I sama sam se nagledala horora u školama koje sam pohađala, što u javnim, što u privatnim. Sada kada je sve na internetu, a sigurna sam da svi ti klinci imaju Facebook i da su milijun puta razmijenili rečenice u kojima su spomenuli mladog Mahira, potpuno mi je nenormalno da niti jedan roditelj nije obratio pozornost na razgovore koje njihova djeca vode. Ili njihove razgovore namjerno ignoriraju ili su im djeca natprosječno inteligentna pa su sakrili sve dokaze zlostavljanja, što meni govori da su im djeca psihopati.
Kad sam ja bila dijete, primjećivala sam kada su moji prijatelji bili maltretirani ili zlostavljani. Znala sam da moje prijateljice sakrivaju poremećaje u prehrani, da se režu, da im se telefonski prijeti i šalju poruke te da ih se tuče i gura u školama. Jednako tako sam znala da takve događaje odmah prijavim starijoj osobi, a to je uključivalo moje roditelje i moje profesore. Nije nikakva velika znanost naučiti dijete da će snositi posljedice ako nekome nanese zlo.
Što se treba dogoditi u odgoju da vaši sinovi odluče silovati dječaka iz svoje škole? Silovati! Pa što će raditi ženama kada odrastu? Ne pitate se što će raditi djevojčicama s kojima idu u školu ako tako bezdušno i bez grižnje savjesti napadnu dječaka te mu oduzmu i ono malo samopouzdanja i ponosa koje je imao?
Čemu ti roditelji uče svoje kćeri koje su navijale i ohrabrivale te dječake da i dalje siluju Mahira? Uče ih da se boje, da budu bez stavova, da šute i da trpe i da je bolje biti na strani agresora nego pomoći nekome u nevolji. Kako će njihove unuke odgojiti?
Djeca su zrcalo svojih roditelja i onoga što ih doma uče. Niti jedno dijete se ne rodi s mržnjom, niti jedno dijete se ne rodi kao rasist, kao silovatelj, kao serijski ubojica. Negdje u njihovom odrastanju dogodi se nešto što ih otjera u agresiju. Neznanje. Jedan tukac se sjeti glupe ideje, a ostale ovce ga prate jer ih roditelji nisu naučili da imaju svoje mišljenje i učine pravu stvar, već očekuju da im djecu odgajaju učitelji u školi.
Jedna od uloga učitelja je da odgajaju djecu, ali roditelji su ti koji usmjeravaju sudbinu svoje djece. Ako roditelj ne možete odgojiti jedno dijete, kako očekivati od jednog učitelja da odgoji njih sto?!?
Iskreno sam vjerovala da se sa svim kampanjama protiv nasilja ljudski rod otvorio ideji razumijevanja i jednakosti jer se dobronamjerni videozapisi dijele kao čarape za Božić, ali sve mi se više čini da ljudi lijepe geste samo smatraju lijepima, ali nemaju muda da ih i sami učine.
Djeca su danas izložena puno većim rizicima nego što su bila dok sam ja bila mlada. Pripadam početnoj generaciji interneta i počela sam ga redovito koristiti negdje od 14. godine. Da su svi imali pristup mojem profilu, lakše bi im bilo manipulirati sa mnom i napadati me. Kad si mlad, sve ti se čini sto puta gore nego što je, svaka bol je sto puta jača, svaka uvreda sto puta teža, svaki udarac sto puta značajniji i nije lako svakome prijeći preko toga. Nije svatko dovoljno jak.
Mahir se protiv svega toga sam borio. Možda ga je bilo sram, možda se nije se osjećao dovoljno dobar. A zašto? Jer su ga uvjerili da je nitko i ništa. Svaki dan je svejedno išao u školu, znajući da će ga dočekati, i nadao se da će jednom prestati. Ono što mi se najviše gadi jest činjenica da jedino zajedničko što su njegovi vršnjaci imali jest činjenica da su uživali mučiti drugu osobu! Pa kako je to moguće? Valjda vam djecu ne odgaja internet, valjda? Što vam djeca gledaju na internetu? Da li pregledavate njihove mobitele i povijest surfanja? Znam da je to zadiranje u privatnost, ali oni su glina i sve na njih utječe. Svaki pritisak je nova udubina, a ako se zapeče neće ih više nitko moći promijeniti.
Kako roditelji mogu dopustiti djeci da se tako ponašaju, zar ne znaju kakve posljedice će to imati na njihovu djecu kada odrastu? Kad budu imali 35 godina i budu gledali svoju djecu kako se igraju i idu u školu, znajući da su u njihovim godinama oni silovali tuđu!? Boje se pedofila, ubojica i otmičara, a vlastita djeca im se pretvaraju u čudovišta ispred njihovih očiju.
Roditelji su počeli prezirati jedni druge, njihova djeca ih slušaju kako tračaju svoje prijatelje, svoje susjede, kako ih nazivaju pogrdnim imenima, a tuđu djecu slabićima i jadnicima, pa je sasvim normalno da djeca s tim porukama odu u školu i steknu isto takvo mišljenje.
Mahir nije ni prvi ni zadnji dječak koji je doživio ovu sudbinu, koji je patio u svojoj samoći, bespomoćan i očajan. Sjetimo se samo Luke Ritza, kojeg sam osobno poznavala. Bio je fin, duhovit i pristojan momak, kojeg su napali i koji je nedugo zatim preminuo u bolnici. Zbog čega? Jer se nekom klipanu nije svidjela njegova frizura, jer se nekome nije sviđalo kako izgleda? Pa zar zato zaslužuju ljudi umrijeti?
Mahira više nema, Luke Ritza više nema, ništa ih neće vratiti na ovaj svijet. Više ih nitko neće zagrliti niti biti njihov prijatelj i pomoći im. Mahiru nitko više neće moći pokazati što znači biti voljen i prihvaćen, ali mi možemo drugima pokazati što znači biti čovjek. Što znači pružiti ruku onima koji više nemaju snage svoju pružiti.
Nekad ljudima treba pomoći i kada ne traže pomoć, i ako znate da netko pati, nemojte šutjeti. I ako ćete sami postati žrtve jer ste htjeli pomoći, pa i postanite, ali barem budite pravi ljudi i heroji, a ne prestrašene kukavice koje prate budale iz straha.
Djecu treba učiti solidarnosti i ljubavi čak i onda kada ni mi sami više ne vjerujemo u solidarnost i ljubav. Samo zato što je nas život razočarao, ne znači da svoje frustracije moramo prenositi na nove generacije, na svoju vlastitu krv i meso
Ella Dvornik za Jutarnji.hr
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.