Edin Subašić: Pozadina mita - Srpsko-rusko prijateljstvo po mjeri Moskve

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Posljednji susret predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i ruskog predsjednika Vladimira Putina krajem maja u Moskvi, i to na marginama privrednog skupa koji je okupio više od 500 zvanica, ilustrirao je suštinu srpsko-ruskih odnosa, kako aktuelnih tako i historijskih. A suština je da je taj odnos utemeljen i uvijek doziran – ruskim interesima.

Piše: Edin Subašić za portal Radiosarajevo.ba

Dodik je posljednjih mjeseci pod ekonomsko-političkim pritiskom Zapada, posebno SAD, i nadao se jačoj podršci Putina, a posebno finansijskoj injekciji iz Moskve, budući da već krajem ovog mjeseca RS mora platiti 330 miliona KM. Izdeklamovao je pred Putinom svoje proruske akcije t.j. da je "spriječio formalne sankcije Bosne i Hercegovine prema Rusiji pa čak i na svoju štetu (!), drži neutralan stav po pitanju Ukrajine, zalaže se za istočnu plinsku interkonekciju, drži rigidan antiamerički stav..." i već poznate mantre pa je Putinu zakačio i orden.

Iz Moskve podrška, ne i novac

Međutim, umjesto novca, radi kojeg je i išao u Moskvu, od Putina je dobio samo "duboku zahvalnost za srpsku podršku i neutralnost oko Ukrajine" i najavu veće cijene ruskog plina! Samo od Dodika, ne i na ruskim medijima, smo čuli da ga navodno "Putin podržava u svemu što radi", a što je u domaćoj javnosti shvaćeno kao pokušaj amortizacije očiglednog neuspjeha u Moskvi.

Dakle, i ovaj periferni politički događaj pokazao je stvarno lice "vjekovnog bratstva i ljubavi Rusa i Srba", odnosno da političkim odnosima upravljaju interesi, a ne emocije, i to uvijek interesi strane koja dominira. Sa ruske i srpske strane naći će se u javnom prostoru bezbroj manifestacija duhovnog, vjerskog, političkog, vojnog zbližavanja. Ono je uvijek temeljeno na dva nacionalizma – srpskom i ruskom – a odnosi se nastoje predstaviti "bratskim, tradicionalnim, zaštitničkim sa ruske strane". Srpskim liderima, sada Aleksandru Vučiću i Dodiku, to je uvijek bilo bitno kao argument u vanjskopolitičkim konfliktima sa Zapadom tako da imaju čime mahati i prijetiti velikim ruskim bratom.

Međutim, kako aktuelna situacija, tako i historija, ispunjene su nizom situacija gdje je to "savezništvo" išlo drastično na štetu Srba. Npr. kriza na barikadama oko Kosovske Mitrovice pred Novu godinu umalo je eskalirala u sukob sa kosovskim Albancima. Puno je indikatora da su najagresivniji provokatori bili pripadnici proruskih paravojnih grupa iz Srbije i RS, ali i "wagnerovci". Proruski radikali odavno su prisutni i u Bosni pa su pojačane aktivnosti EUFOR-a u posljednjih mjeseci bile zasnovane na obavještajnoj procjeni da bi paravojne grupe, proruski i četnički ogranci u RS po zahtjevu Moskve mogli isprovocirati sukobe kako bi otvaranjem balkanskog žarišta olakšali poziciju Rusije na ukrajinskom frontu.

Slično djelovanje, koje se odnedavno definira kao "ruski maligni uticaj", zabilježen je i u Crnoj Gori, a svrha i cilj su isti – podržati ruski interes u ovom trenutnu, a kontra NATO-a.

Zajedničko za obje potencijalne situacije je to što bi radi ruskog interesa - stradali Srbi. S ruske strane istovremeno nismo vidjeli nikakvu konkretnu mjeru koja bi pomogla Vučiću u vezi sa Kosovom, niti Dodiku u vezi sa pritiscima sa Zapada i finansijskim kolapsom RS. Historija je puna takvih situacija koje nikako da dovedu do osvještenja o pravoj dimenziji srpsko-ruske "ljubavi", jer su i indoktrinacija i propaganda putem medija, SPC-a i djelovanja radikalnih nacionalističkih grupa te niza metoda iz sfere soft power uticaja istovremeno vrlo snažni.

Historija žrtvovanja Srba

Dođe li do konflikta, kao rezultat ruskog miješanja na Balkanu, epilog bi mogao biti "deja vu", budući da je kroz historiju rezultat toga dosad redovno bila politička i materijalna šteta po Srbiju. Podsjećanja radi, evo nekoliko već zaboravljenih primjera...

1806. – u vrijeme rata Carske Rusije protiv Osmanskog carstva Moskva je primorala Srbiju, u kojoj je trajao ustanak, da nastavi borbu protiv Turaka, iako je ova bila na pragu mirovnog sporazuma. Ali kada je Napoleon napao Rusiju, Moskva potpisuje sa Osmanlijama Bukureštanski mir 1812. i ostavlja Srbiju na nemilost Turcima koji u krvi 1813. guše ustanak.

1853 -1856 - tokom Krimskog rata Rusija ponovo nastoji uvući Srbiju u rat sa Turcima kako bi olakšali vlastitu situaciju, a što pomalo podsjeća na aktuelno guranje Srbije i RS u novi konflikt na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni.

1878. – Rusija prilikom zaključenja Sanstefanskog mira (okončanje rusko-turskog rata) teritorijalna osvajanja Srbije dodjeljuje Bugarskoj i tako se stvara "velika Bugarska" koja tada postaje ruski oslonac na Balkanu.

1885. – tokom rata između Srbije i Bugarske Rusija se stavlja na stranu Bugara, svojih novih balkanskih saveznika.

1914. – ulazak Carske Rusije u Prvi svjetski rat u srpskoj mitologiji i quasi-historiji tumačilo se kao "priskakanje u pomoć Srbiji" koju je napala Austro-Ugarska Monarhija. Međutim, historijski je dokazano da je Rusija ušla u sukob isključivo radi vlastitog pozicioniranja u novom svjetskom poretku koji se stvarao nakon Velikog rata.

1945 – 1948. – oslobađanje Beograda i Jugoslavije (i) uz pomoć Crvene armije bilo je uvod u rusku / sovjetsku dominaciju na Balkanu preko KPJ. Ali, nakon Titovog „Ne“ Staljinu uslijedile su rezolucija Informbiroa i dugogodišnje sankcije Moskve prema Jugoslaviji gdje su dotad dominantnu ulogu u komunikaciji sa Moskvom imali srpski vojno-politički kadrovi (Đilas, Ranković...). Naravno, kamen spoticanja bilo je ugrožavanje ruskog strateškog interesa – izlaza na Jadran.

1995, 1999. – NATO bombardiranje RS 1995. godine izvršeno je uz saglasnost ruskog predsjednika Vladimira Jeljcima, a u operaciji "Milosrdni anđeo" 1999. opet se Rusija nije na bilo koji način suprotstavila bombardiranju Srbije. Ponašanje NATO-a, SAD i saveznika pokazivalo je da je Alijansa imala prećutnu saglasnost i garancije Moskve da neće djelovati, izuzev akcije evakuacije navigacijske i vojne opreme sa Prištinskog aerodroma, što je izvela jedinica ruskog SFOR-a iz Bosne.

Iz Mladićevog dnevnika...

Zanimljiva situacija otkrivena je pronalaskom ratnog dnevnika Ratka Mladića, pronađena na tavanu kuće u Beogradu gdje je živjela njegova supruga. On je pedantno bilježio razgovore sa sastanaka vojnih, političkih i vjerskih čelnika Srbije i RS tokom rata. Uoči puta srpske delegacije u Moskvu u februaru 1994. godine Mladić zapisuje tokom pripremnog sastanka:

"Mi u Rusiju idemo da nas pritiskaju," rekao je Momčilo Krajišnik. Na to je, prema bilješkama, akademik Milorad Ekmečić dodao:

"Rusi će u jednom trenutku trgovati našom kožom. Moramo biti svesni da oni sviraju, a mi igramo. Rusi nas nisu u odlučnim stvarima i trenucima iskreno podržavali. Oni ne žele da se u BoH i na Balkanu stvar brzo reši kako bi obezbedili razlog da se uvek petljaju. Drugo, njima ne treba jak takmac na Balkanu," rekao je Ekmečić

Dakle, intelektualne i političke elite u Srbiji i Bosni bile su svjesne motiva Moskve kada na Balkanu nešto učini ili ne učini, ali su se srpski lideri uvijek pokušavali uklopiti u ruske interese i za sebe izvući moguću korist. Isto se može reći i za nacionalne lidere Bošnjaka, Hrvata ili pobornike građanske opcije koji su se pokušavali oslanjati na moć drugih sila – SAD, Turske, Njemačke, EU. Tu su također njihove politike oblikovali interesi "velikih", a naivna oslanjanja na ta "savezništva" dovodila su do tragične štete po narode, posebno po bošnjački.

O prirodi srpsko-ruskog "savezništva" beogradski historičar prof.dr. Milivoj Bešlin u jednom od svojih radova kaže:

"Rusija je pomagala balkanskim hrišćanima, ali samo kada je to odgovaralo njenim interesima, a najčešće se služila njihovom pomoći u borbi protiv drugih velikih sila, okrećući svojim balkanskim saveznicima leđa u odlučujućim trenucima. Za Rusiju kao i za druge velike sile ključni motiv je bio državni interes i racionalno postupanje, a ne imaginativne 'istorijske veze' i 'bratske emocije'".

Meka moć i maligni uticaj

Ipak, bez obzira na činjenice o tome, u javnom prostoru Srbije i RS i poimanju značajne većine srpskog stanovništva vlada sterotip o "bratstvu i zajedništvu" Srba i Rusa, o "vjekovnom savezništvu u borbi za slobodu", "duhovnom pravoslavnom jedinstvu" itd. Takvo nekritičko gledanje kroz ružičaste naočale rezultat je kompleksnog sistema uticaja kroz umjetnost, književnost, religiju, ekonomiju, mitologiju, običaje, (quasi)historiju, demonstraciju vojne moći, propagandu...itd. što sve ukupno predstavlja "rusku meku moć".

Tipično fabrikovani mitovi su npr. da su se Rusi i Srbi uvijek borili na istoj strani protiv fašizma. Na srpskoj strani se pri tome prećutkuje četništvo kao neprijateljski pokret, ali se rado ističe učešće ruskih dobrovoljaca na strani VRS "protiv islamskih fundamentalista". Zatim, i u Banjaluci se od 2016. godine počelo marširati u "Besmrtnom puku" što je Putinova manifestacija za Dan pobjede 9. maja. Slično je i sa "plivanjem za krst časni" na Bogojavljanje što je u RS "tradicija" tek od prije nekoliko godina.

Vrlo su naglašeni napori na duhovnom povezivanju SPC i Ruske crkve gdje se savez dva nacionalizma učvršćuje na bazi panpravoslavlja. Prošle sedmice u Banjaluci je uz prisustvo ambasadora Igora Kalabuhova i Dodika obilježena prva faza gradnje velikog Srpsko-ruskog hrama, za šta je RS dosad dala oko 20 miliona KM iz poljuljanog budžeta.

Tu su zatim proruske paravojne grupe legendirane u humanitarne i motorističke klubove, a koji trebaju ostaviti dojam "zaštitnika" srpske braće. Pa onda proruski mediji i javna manifestacija političke podrške RS-u, najčešće od ruskog ambasadora.

Sve su to oblici uticaja koji Rusiju gotovo ništa ne koštaju, a ostvaruju cilj – političko vezivanje Srbije i RS uz Moskvu i njene interese, kako taj prostor ne bi zauzele zapadne sile i NATO. Znamo da je Dodikov strateški zadatak dobijen iz Moskve - spriječiti priključenje Bosne Alijansi.
Međutim, vidljivo je da pri tome (i zauzvrat) nema značajnijih ruskih investicija, a ako ih i ima onda je to povoljno samo za ruske partnere (kao npr. u naftnoj industriji Bosanski Brod, Modriča, NIS...).

Zato se može reći da RS i Srbija skupo plaćaju rusku "ljubav i zaštitu". I ne nazire se promjena u tom odnosu, niti će je biti sve dok Moskva uspijeva jeftinim raspirivanjem emocija straha (od Zapada) i tobožnje ljubavi među Srbima i Rusima figurirati kao faktor opstanka Srba. A možda prvu napuklinu napravi konačni i zvanični gubitak Kosova na kojem Srbiji ni Rusi više ne mogu pomoći.

*Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.