Edin Subašić: Kako sam otkrio "Sarajevo safari"?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Da producent Franci Zajc nije bio uporan u potrazi za svjedocima ove priče, te da mi Nedžad Latić nije slučajno uz jednu kafu pomenuo kako "nikako da nađe nekog ko zna nešto o lovcima na glave"... vjerovato se ni ja više nikad ne bih bavio tim slučajem.

Piše: Edin Subašić*, za portal Radiosarajevo.ba

"Ja znam ponešto o tome... zapravo sjećam se svega", rekao sam mu.

Ubrzo sam upoznao Francija i tako se upustio u mukotrpni rad s ekipom ljubljanske Arsmedije na ovom dokumentarnom filmu koji je rađen tri godine. Ali, i prije nego je film viđen, počela je "drama sa istočne strane"...

Srpski mediji i politika: Nije istina!

"Ne, to nije istina, to nije bilo moguće u vreme rata"; "To je antisrpska fikcija, izmišljeni događaj kako bi se ukaljao srpski narod!". Pa čak i ovakve krajnosti: "Taj film je početak procesa dehumanizacije celog jednog naroda kako bi se u budućnosti počinio novi genocid nad Srbima!"

Onda predlažu i rješenja:

"Zupaniča treba izbacit sa ljubljanske akademije!"; "Srbija mora uložiti protestnu notu Sloveniji!", "Da, da...i da se zabrani projekcija, to obavezno!".

Sve ovo su fragmenti iz tekstova i TV-rasprava koji se već danima vrte po medijima u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, a koji su izazvani samo dvominutnim trailerom i najavom filma Sarajevo safari, slovenačkog scenarisate i režisera prof. Mirana Zupaniča čija premijera će biti na festivalu dokumentarnog filma AJB DOC, koji u petak počinje u Sarajevu.

Napadi naslijepo

Dakle, rijetko koji dokumentarni film je izazvao toliko interesa, rasprava, osporavanja, prijetnji i najava sankcija i prije nego su gledaoci i "kritičari" film i vidjeli. U pozadini žučnih rasprava svakako je politička i moralna neugoda koja je snašla političku elitu u RS-u i Beogradu, i to vrlo uski krug ljudi iz obavještajno-političkog i vojnog miljea iz ratnog perioda. Upravo njih apostrofira ovaj film, a nikako "ceo jedan narod" iza kojeg se žele sakriti.

Televizije poput Pinka, Happyja... te portali i printani mediji ne obustavljaju kanonadu kritika prema Zupaniču, Sloveniji, "trulom Zapadu" i "političkom Sarajevu" koji, eto, opet demoniziraju nevine Srbe. U studio se dovode "stručnjaci" poput ratnog zločinca Vinka Pandurevića (osuđen na 15 godina zbog zločina u Srebrenici) ili režimski režiser i ultranacionalist Dragoslav Bokan... koji tumače kako ništa od toga što film najavljuje "nije bilo moguće" te da su sve to "...pokvarena mašta i prljave strasti famoznog Zupaniča".

Predsjednica RS Željka Cvijanović objašnjava kao je to novo "kaljanje ugleda cijelog srpskog naroda...", bla, bla... Sve boračke organizacije RS-a, a niko nije vidio ni kadar filma, "osuđuju" temu itd.

Vrlo indikativno te se samo po sebi nameće pitanje – šta je razlog tako burnih negiranja i prije nego je film prikazan?! Cijela hampa ima cilj da se film, zapravo, ne prikaže...

Razlog je taj što ustvari oni znaju o čemu se tu radi i koliko razotkrivanje može biti pogubno za aktere "slučaja safarija na ljude u ratnom Sarajevu". Miran Zupanič je 30 godina nakon rata izvukao vrlo nezgodan "kostur iz ormara" i razotkrio malo poznat slučaj serije monstruoznih zločina čije razmjere možda nikad nećemo precizno doznati.

Trst – Beograd – Pale – Grbavica...

Suština afere je u sljedećem: tokom rata, najmanje nekoliko mjeseci 1993. i 1994. godine, u organizaciji zasad neimenovane obavještajne agencije iz Beograda čarter letovima iz Trsta dovožene su grupe "lovaca" najprije u Beograd.

Zatim su helikopterima Vojske Jugoslavije (VJ) ili vozilima prebacivani na Pale, a onda u Sarajevo - na Grbavicu, gdje su ih pripadnici Vojske RS-a uvodili na svoje snajperske položaje.

Radilo se o bogatim strancima, ljudima iz poslovnog svijeta, raznim ekscentricima koji su tada plaćali velike sume novca da ih se pusti da s grbavičkih nebodera gađaju i ubijaju ljude u neokupiranom dijelu grada.
Postojao je i detalj koji je u običnom lovu uobičajen – tarifa za odstrijeljenu divljač!

U Sarajevo safariju to postaje morbidni detalj cijele operacije – tarifa za ubijenog muškarca, ženu, dijete... različite cifre za specifične ciljeve. To se događalo najčešće vikendom.

"Lovci" bi ispucali koliko su platili i vraćali se istim putem nazad na Zapad. I u ponedjeljak na posao... kao da ništa nije bilo!

Priču su otkrili jedan bivši jugoslovenski obavještajac, zavrbovan od "jedne moćne američke agencije" i srbijanske službe za ovaj posao i jedan penzionisani bosanski obavještajac (moja malenkost) koji sam o tome saznao iz informacije o saslušanju zarobljenog srpskog dobrovoljca.

Naravno da ovakva priča otvara niz pitanja, moralnih osuda i psihološko-socioloških kvalifikacija, ali i prijetnju naknadnom istragom i progonom prema akterima, ubicama, organizatorima i svjedocima koji su prećutno odobravali. To je samo jedan razlog bure u srpskom medijskom prostoru.

Drugi razlog, ozbiljniji i suptilniji, podstiče na reakciju upravo pomenute srpske elite. Oni ne negiraju da su na Sarajevo ispalili hiljade granata (329 dnevno u prosjeku), ali npr. za one tri – na Markale i u Ulicu Vase Miskina kad su počinjeni masakri – kažu: "...to su muslimani sami sebe gađali!".

"Nije bio genocid, bio je strašni zločin!" Zašto? Zato što na primjer sankcija za genocid može zahvatiti i državu, a ne samo pojedince zavaljene za "samo strašni zločin". U slučaju snajperskog djelovanja po Sarajevu iz RS/VRS se to nikad nije osporavalo. Snajperisti su u redovnom sastavu svake vojske, ali iz RS-a se uvijek negiralo ubijanje civila.

"Ne, nismo to mi, to su radile Ševe da optuže Srbe", galamili su iz RS. Također, nikad nisu negirali ni plaćenike tzv. "dobrovoljce" iz Grčke, Rusije, Ukrajine... sada im drže parastose. Ali sad ovo "...stranci sa Zapada koji su nam plaćali da ubijaju!? Ne, to nije istina, opet blate Srbe".

Minimiziranje zločina

O čemu se tu radi? Dakle, s te strane se generalno ne spore počinjeni zločini ("Svi su ih činili!"), ali se oni minimiziraju do nivoa podnošljive sankcije. Lovci iz sarajevskog safarija sada mogu postati novi moralni, ali i pravni teret srpskoj političkoj eliti koja je očigledno glavni pokrovitelj ove monstruozne operacije.

Za njih je nezgodan i politički trenutak kada se to razotkriva: turbulencije oko Kosova, predizborna neizvjesnost u Bosni, Dodikov rat s cijelim svijetom i pritisci sa Zapada čijim moćnicima "slučaj safari" može postati novi povod za "zavrtanje ušiju". (Iako u cijelom slučaju savjest Zapada uopće nije čista. Pa svi "lovci" dolazili su odatle...)

Tako da će se propagandna euforija na istoku svakako nastaviti, kao i zgražanje i osude iz Sarajeva i ostalog normalnog svijeta. U svakom slučaju, Zupanič je gurnuo niz brdo snježnu grudvu i sada će biti neizvjesno na šta će priča izaći. Tema je izazovna za istraživanje kao pravno pitanje o zločinu, počiniocima i kazni.

Za snajpersko djelovanje po Sarajevu i smrt više stotina građana od snajpera (od kojih oko 160 djece) osuđeni su komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić (na 20 godina) i Dragomir Milošević (na 29 godina) po komandnoj odgovornosti. Ali, nije osuđen niti jedan snajperist Vojske RS ili plaćenik, iako je neke moguće identificirati. Danas žive i rade u gradu ili oko Sarajeva.

Međutim, već prve reakcije iz Beograda i Banje Luke na vijest o postojanju ovog filma ukazuju da bi vjerovatno bilo problematično identificirati lovce, a zatim utvrditi cijeli mehanizam odgovornosti.

Posebno zato što se tiče, kako je rečeno, elitnih obavještajnih i vojnih dijelova VJ i VRS i što bi takva eventualna istraga aktivirala i čitav mehanizam zataškavanja i opstrukcija kakav već djeluje u brojnim drugim istragama ratnih zločina.

Istraživanje psiholoških, sociopatskih i kulturoloških aspekata "slučaja safari", također, bi bili zanimljivi jer bi otkrili stvarne percepcije evropskih elita prema ljudima Balkana, a koje se manifestiraju ne samo kroz ove ekstremne slučajeve, nego i kroz politiku prema Balkanu kao prostoru gdje žive ljudi neke niže vrijednosti?

Lov na ljude

Ima jedan zanimljiv detalj iz perioda istraživanja teme i snimanja. Među početnim informacijama koje prikupio producent Franci Zajc nalazio se i podatak da je ista pojava zabilježena i na liniji fronta u Podrinju.

Ekipa je uspjela pronaći bivšeg komandanta bataljona Armije RBiH u Klotjevcu Edina Avdića, koji je tvrdio da su baš na tom području – iz lovišta nacionalnog parka "Tara" preko jezera Perućac lovci pucali na mještane u bošnjačkim selima na lijevoj, bosanskoj obali jezera.

To se utvrdilo analizom municije koja je pronađena u tijelima žrtvava ili na terenu – bila je to specifična lovačka municija, različita od vojne municije za pješadijsko naoružanje.

Ovaj detalj, kao i dosta drugog vrijednog snimljenog materijala ostalo je "u montaži" kao temelj za neki novi film, ali svakako podržava priču o ovoj pojavi.

Zatim, u filmu je trebao sudjelovati i jedan od svjedoka iz Beograda... dati priču o helikopterskom prevozu lovaca iz Beograda na Pale, ali je na koncu odustao - iz straha za sigurnost porodice. Također, na molbu Arsmedie da se dozvoli uvid o dokumente Armije RBiH iz arhive o ovom slučaju Ministarstvo odbrane BiH je odgovorilo negativno.

Sve ovo govori da priča o „safariju“ još nije završena i da se ovim filmom tek počinje odmotavati...

*Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba