Dragan Bursać: Priča o Sidranu, Srbiji, Rusiji, Dodiku, torti i onome što se ne jede

“Rusi su Srbima, makar izmaštana, garancija da će nakaradna politika jednom napraviti Veliku Srbiju, pa makar išla pod ruku sa ruskim nacizmom. A Sidran divno reče: “Mi nemamo ništa protiv vaše Velike Srbije, ali gradite je, brate, u visinu!" Dodao bih, nemamo mi ništa protiv toga da umjesto torti jedete ono što se ne jede, samo radite to u vašoj državi i ne tjerajte druge da ispaštaju zbog vaše bolesti.“

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba   

Napustio nas je veliki Abdulah Sidran, bez kojeg ova priča (kao i mnoge druge) ne bi bila moguća, niti bi se mogla ispričati. Prisjetićemo se kako je iz Sidranovog pera izašao lik Vlade Petrovića, koji u priči “Otac je kuća koja se ruši“ izgovara čuvenu rečenicu – "Više volim rusko go**o nego američku tortu." Po toj priči je kasnije napravljen scenarij i snimljen film “Otac na službenom putu“, a Emir Kusturica je (ne)svjesno postao Vlado Petrović, postao je putinofilsko-rusofilski apologeta, koji ide svijetom od nemila do nedraga i objašnjava kako je ruski izmet (sic!) kvalitetniji od kolača sa korama.

Kustinim stazama…

No, ovo nije priča o Kusturici - mada može da bude - ovo je priča o Kustinom mentalno-ideološkom učeniku, vlasniku pola BiH i nespornom lideru manjeg entiteta, Miloradu Dodiku, koji poput zabludjelog Vlade Petrovića kazuje kako mu je odista draže ono što se ne jede iz ruskih crijeva nego li torta.

Naravno, upakovao je to Milorad Dodik u oblandu malo prijemčivijeg, ali nimalo jestivijeg umnog iskaza, kazavši kako Rusija može i napraviti nešto što nije uredu, ali će Srbi uvijek biti na njenoj strani.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Još preciznije:

“U pravoslavlju smo uvijek nalazili razlog za ponovno vraćanje svom identitetu, odnosno njegovom očuvanju. Mi se nismo odrekli svoje vjere, svog jezika, pisma, karaktera, suštine u prvom redu. Kada sve to izgubite, onda će drugima biti lako sa vama..." Rusija može čak i da pogriješi, da napravi nešto što nije u redu, ali Srbi će uvijek biti na njenoj strani", poručio je Dodik za dokumentarni film "Beograd" koji je snimio generalni direktor TASS-a Andrej Kondrašov za Televiziju "Rusija jedan".

Kad se reformista krsti…

Koliko Dodik ima veze sa pravoslavljem pokazao je nedavno, a na snimku koji kruži mrežama vidi se kako, umjesto da se prekrsti, Dodik izvodi nekakav socijalističko-reformistički manevar od pupka do nosa, u stilu, 'ajde da i ovo otaljamo.

O Dodikovoj dosljednosti dovoljno govori činjenica da je to čovjek koji je iz socijalističke omladine, preko Markovićevog reformiste i nezavisnog paljanskog poslanika, došao prvo do američkog “daška svježeg vjetra“, pa srpskog nacionaliste i na koncu Putinovog otirača. Što bi se reklo, dosljednost je Dodiku srednje ime - ali u klincu! A ni sam vjerovatno ne zna kako bi Rusima, tim istim Rusima kojima se klanja do zemlje, objasnio zašto je rehabilitovao četnike, iste one koji su mu pretke vodili u smrt i koji su ratovali na strani Vermahta protiv sovjetskih vojnika. Bit će da je i to čuvena Dodikova dosljednost - ista ona koja je medijski nalagala hapšenje Mladića i Karadžića, a onda je postavljala bilborde njima u čast.

Ruske greške su historija Rusije

No, kako vidimo, to je samo pola problema psihološko-psihijatrijske naravi. Druga, veća polovina je sadržana u onoj umobolnoj rečenici da bi Srbi bili na strani Rusa, čak i kad griješe. E sad, nije jasno da li Dodik pod greškama misli na Staljinove gulage, na Lenjinove interne odstrele, na robovlasničko-feudalne ugnjetavače Romanove, na crvenu birokratiju koja je zemlju sedam decenija držala u bijedi, na mafijaške tajkune koji su popalili partijske knjižice i nastavili držati narod u bijedi do danas... Ili Dodik kad kaže da Rusi nisu u pravu misli na agresiju Rusije na Gruziju, na Čečeniju, na ostale srednjoazijske države ili opet misli na agresiju u Pridnjestrovlju ili gluho bilo na agresiju na Ukrajinu i uništenje ukrajinske države mržnjom i vojnom silom kakva priliči gore pomenutom nacističkom Vermahtu?

Kako vidimo, povijesnih ruskih stranputica je toliko da o ruskim pravim putevima možemo pričati kao o izuzecima i možemo ih mjeriti mjesecima, eventualno godinama u erama koje traju milenijumima.

Kako god, na Dodiku i Rusima je da ispeglaju svoje retoričke neravnine i da vide kad je to Rusija u krivu.

Rusi koji su glasali protiv Putina su izdajnici srpskog naroda

No, mora se odati priznanje Miloradu Dodiku da odlično dešifruje, prepoznaje i koristi velikosrpsku histeriju, pokazujući da odista ogromna većina srpskog naroda ima taj submisivno-sociopatski poremećaj i da odista voli Ruse, ne samo kad nisu u pravu, nego kada direktno štete srpskom narodu.

A Rusima je Srbija sa Srbima otprilike kao muha na medvjedu, nekakva tačkica na Balkanu, sa čudnim-Turcima bliskim ljudima, koji iz njima nejasnih razloga vole Ruse. I ostalo bi tako da se Rusije nisu počeli odricati i Rusi, koji bježe glavom bez obzira od Putinovog nacističkog režima. Pa je onda Srbija sa entitetom RS ostala uz Bjelorusiju kao jedina evropska oaza putinofilije, koja se prijetvorno cijeni u Moskvi.

Zapravo, Srbi su većinski toliko zabludjeli i zglajzali u putinofiliju da to više ne graniči sa psihijatrijom, to JEST, pitanje same psihijatrije. Kako je napisao jedan pametan čovjek, Rusi koji su glasali protiv Putina su izdajnici srpskog naroda. Dakle, ne ruskog, nego baš srpskog, naroda koji voli Rusiju više od Rusa samih.

A da je to ludilo zaista odvezano s lanca i da je makar 90% Srba onaj hodajući Vlado Petrović, kome je draže rusko go**o od američke torte, svjedoče i najnoviji sramni događaji na Cvezdinom stadionu u Beogradu, kada su navijači Crvene zvezde na prijateljskoj utakmici protiv ruskog Zenita napravili skandaloznu koreografiju. Delije su, naime, na sjevernoj tribini stadiona "Rajko Mitić" napravili koreografiju sa dvije zastave, srpskom i ruskom, a u sredini je bio vojnik s dvije puške. A onda su bakljama ispisali slovo “Z”, koje je zapravo nacistički ruski simbol ili značenjsko-ideološki kukasti krst 21. vijeka.

U međuvremenu se orila pjesma "Marš na Drinu" uz povike "zauvijek braća".

I onda dolazimo do suštine. Rusi su Srbima makar izmaštana garancija da će velikosrpska politika kroz narativ srpskog sveta jednom napraviti Veliku Srbiju, pa makar išla ukorak sa ruskim nacizmom. Ili baš zbog ruskog nacizma.

I tu nam je opet neophodan Avdo Sidran, koji na tu temu onomad, ima tome više od deset godina, kazao:

“Mi nemamo ništa protiv vaše Velike Srbije, ali gradite je, brate, u visinu!"

A ja bih dodao, nemamo ništa protiv toga da umjesto torti jedete ono što se ne jede, samo radite to u svojoj državi i ne tjerajte druge da to rade i da ispaštaju zbog vaše bolesti.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba