Dragan Bursać: Otac, Sin i Sveti Dodik

"Kad Dodik kaže 'vjera', misli na sebe. Kad kaže 'sloboda', misli na svoju slobodu da bude iznad zakona. Kad kaže 'Republika Srpska', misli na svoj sef i bankovni račun. A kad kaže 'ljubav'… to zavisi od dana: nekad je to Audi, nekad Mercedes, nekad helikopter, a nekad samo želja da se izbjegne hapšenje."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Dok jaja bojimo, pečenje se rotira, a Hristos vaskrsava iz naših tvitova, Mile Dodik — duhovni baćuška, slobodarski vitez i branitelj pravoslavlja u 280 karaktera — javlja se sa bojnog polja koje postoji isključivo u njegovoj glavi.

"Ne damo pravoslavnu vjeru, ljubav, slobodu i Republiku Srpsku!", zagrmi predsjednik na Iksu. Jer, kako drugačije da pokaže da je u formi pred Vaskrs nego da složi jedan nacionalno-emotivno-teatarski košmar koji se obično završava rečenicom: "Hapsite mene, a ne entitet!"

Zna Mile da mu se steže obruč. Zna i da više ni Interpol ne doživljava kao opasnost nego kao neugodnog bivšeg. Zna i da su svi osim njega primijetili da su mu obrazi crveni ne od vaskršnje rakije, nego od međunarodnih upozorenja. Pa šta će – čovjek je odlučio da se spiritualno stopi sa vjerom, slobodom i teritorijom. Dakle, ako sutra Dodika neko privede, to nije privođenje jednog korumpiranog političara — to je atak na pravoslavlje, ljubav i… pečenje!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer kad Dodik kaže "mi", on ne misli "mi". On misli "ja".

Kao što neki ljudi misle da je planeta zvijezda, Dodik zna da je on sunce koje sija iznad Banjaluke. Ako njega ne bude, neće biti ni Republike Srpske, mašta. Ako mu se nešto desi, pravoslavlje će se automatski ugasiti kao kandilo bez ulja. Kolabiraće kao crveni patuljak zvjezdani, šta li? Ako Mile ne bude slobodan — slobode više nema. Sve se briše. Formatira. Gotovo. Apokalipsa. Armagedon u Laktašima.

A kad kaže "ljubav", zna se da misli na privatni avion i 840.000 dolara za izraelske lobiste. To je ta duboka, istinska ljubav prema slobodi — slobodi da ti niko ne dira račune po Rusiji, Srbiji i Kipru.

Zabrinjava samo što još nije rekao da mu oduzimaju i Uskrs. Pardon, Vaskrs. Možda će reći ako mu tužilac podnese žalbu. "Hoće da mi otmu Hrista iz naručja!", mogao bi uzviknuti, pa da mu SPC dodijeli status mučenika 21. vijeka. Ne bi bio prvi.

Jer ako Dodika pitate, on je nešto između Svetog Save, Obilića i Steve Seagala. I sve to na teritoriji entiteta koji svakim danom sve više liči na zadrugu u kojoj glavnu riječ vodi osumnjičeni.

Ostaje pitanje dana: Ko to hoće Dodiku da otme vjeru? Ko je taj zlikovac što mu zabranjuje da vjeruje u Boga, u ruski gas i u sopstvenu infalibilnost?

Možda Schmidt? Možda Zapad? Možda tajni agenti Zmaj od Šipova? Možda neka baba što nije podržala zakon o kriminalizaciji klevete? Možda onaj što mu nije ustao na liturgiji?

Odgovor je jednostavan: niko. Niko normalan. Ali to i jeste poenta — da bi te neko progonio, moraš prvo zamisliti progon i neprijatelje. A ako ih dovoljno dugo zamišljaš, počneš vjerovati da su za tvoje probleme krivi svi — osim tebe.

Zato, dragi narode, ovaj Uskrs ne zaboravite molitvu: "Hapsite njega, al’ ostavite sve ostalo."

I neka vas ne zbuni što Dodik kad kaže "vjera", misli na sebe. Kad kaže "sloboda". misli na svoju slobodu da bude iznad zakona. Kad kaže "Republika Srpska", misli na svoj sef. A kad kaže "ljubav"… to zavisi od dana: nekad je to Audi, nekad Mercedes, nekad helikopter, a nekad samo želja da se izbjegne optužnica.

Hristos vaskrse, a Dodik ne odustaje!