Nejra Latić Hulusić: "Dragi studenti, pazite se Milokradove ruke"

Koliko vas je u nedjelju poželjelo da ste student na Slaviji? Ja jesam.

Voljela bih da sam znala, imala pameti i snage da sa dvadeset godina nađem dvije djevojke, jednu iz Širokog, drugu iz Banje Luke, pa da svaka, ponosna na sebe i svoje, prošetamo ovom zemljom i pojasnimo šta je nacija, a šta patria. I da ona može biti kuća svima nama. I da u tu kuću možemo nagurati još koliko hoćeš kakvog hoćeš mileta, a da nam ne bude tijesno.

Piše: Nejra Latić Hulusić za Dok se nedomislim

Trending

Novi detalji: Napadač na ambasadu Izraela u Beogradu ranije uhapšen u Njemačkoj

Sad mogu, sa četrdeset banki i povelikom vrećom prošlosti, samo s termoforom na leđima gledati kako slavi Slavija i pisati žalopojke. I podržati sa kauča srcem i jezikom.

Nekad u martu prošle godine potegla se polemika oko šajkača i neprimjerenih zastava i ljudi na studentskim protestima u Srbiji. Pojavio se tamo i mlad čovjek obučen u Dražu. Šta ćeš. Svi mi svoje maskote furamo. Nečija je Gandi, a nečija Draža. Moja je bilo kakav mirotvorac.

Zato sam tada rekla javno da biram da to ne gledam. Da biram vidjeti nešto drugo na tim protestima.

Ne zato što ne znam šta znači šajkača u određenom kontekstu, niti zato što mislim da kostimi nemaju nikakvu poruku. Nego zato što nisam htjela da mi nekoliko simbola zakloni sve ostalo što se na tim ulicama događalo. Svako je imao pravo da vidi ono što ga je najviše plašilo. Ja sam sebi dala pravo da vidim ono čemu sam se nadala.

Vidjela sam studente koji su organizirali halal-certificiranu hranu za učesnike iz Novog Pazara, muslimane. Vidjela sam masu pokrivenih djevojaka zaštićenih zagrljajima od nasilja. Vidjela sam mlade ljude koji su, možda i ne znajući do kraja šta sve rade, otvarali prostor za neke nove odnose. Čula sam baš dobru muziku sa studentskih protesta. Za mogućnost da se pripadnost ne mora dokazivati mržnjom prema drugome. Da se može biti ponosan na sebe, svoje ime, vjeru i porijeklo, a da se pritom ne mora ponižavati ničije tuđe. To je za mene bila najmodernija vizija svijeta koju mogu zamisliti. Da se niko ne stidi ni sebe ni svoje prošlosti, ali da svi zajedno pokušamo gledati naprijed bez prezira. Da ne moramo jedni drugima čupati korijene da bismo napravili dovoljno mjesta za sve krošnje.

Ne znam šta budućnost nosi, rekla sam. Ali biram da im pružim ruku i nadam se najboljem.

Ako su Evropljani nakon svojih krvoprolića mogli graditi mir i blagostanje, moramo valjda znati i mi. To ne znači da se odričemo svojih mrtvih, da zaboravljamo zločine ili da historiju prepuštamo onima koji bi je najradije prekrojili. To znači da prestanemo od djece tražiti da nasljeđuju naše ratove. Da počnemo ulagati u njihovu budućnost umjesto da ih zadužujemo vlastitim neprijateljstvima.

01.09.23. 12:01

Nejra Latić-Hulusić: "Umjesto da prate djecu u školu, 'graničari' brane Dodika i sjede na cesti"

Možda griješim. Možda sam u tim studentima vidjela mogućnost koju oni neće znati ili htjeti ostvariti. Ali radije ću pogriješiti u pokušaju sklapanja mira nego greškom hraniti mržnju. Tražiti pregovore i mir nije sramota. Nije ni naivnost. Naivno je vjerovati da će nam mržnja, koju god generaciju njome hranili, jednom donijeti nešto drugo osim nove mržnje.

Stoga, studenti čestitam. U zdravlju, rahatluku i pameti da vam lista provede mandate. Ruku vam pružamo mi kojima je stalo do ove zemlje i svih njenih kćeri i sinova, čiji god da su. Ako je ne pružimo mi, pružit će je Milokrad. Zavući će je vama u džepove jer naše je već opuhao.