Dragan Bursać: Krvavo lice Senada Sejfića je spomenar Republike Srpske

"I dalje gledam krv pretučenog povratnika Senada Sejfića. Gledam tu najnoviju krv i uhvatim sebe u licemjernoj rečenici, dobro da je živ čovjek! A šta mi to uopšte znači? Jesmo li se doveli do toga da je dobro što je živ, pa makar se pucalo i šake krv otvarale i lice načinjale? Gledam tu krv i vidim almanah, spomenar Republike Srpske."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Vijest kaže:

U večernjim satima, u nedjelju, 3. septembra napadnut je mještanin sela Gornja Kamenica Senad Sejfić. Njega su u blizini džamije napale vidno alkoholisane osobe.

Uvijek je to neki Sead, Senad, Omer ili Nermin

Kad sjedite na udaljenom otoku gdje su navodno vijesti utišane i daleke od vašeg pojmovnog kataloga, svaka loša postaje zapravo još lošija, ako je to moguće. A ja gledam sa tog udaljenog otoka na laptopu okrvavljeno lice Senada Sejfića i vidim nepatvoreno, čisto ontološko zlo koje stoji iza napada na čovjeka, povratnika kako se to danas kaže, a zapravo vidim lice žrtve velikosrpske, četničke torture, koja sa različitim ishodima traje više od tri decenije ili ako ćemo iskreno bezmalo jedan vijek. 

I uvijek je okrvavljen neki Senad. Nekad preživi, a nekad taj 'Senad' samo zato što se drugačije zove i preziva biva ubijen, kao onda u Drugom svjetskom ratu ili u zadnjoj velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu devedesetih. I kažem, kriv je taj Senad, Sead, Omer ili Nermin, kriv je taj Jasmin, Elvir, Emir ili Jusuf samo zato što postoji i zato što je živ. A iskonskom zlu je zadatak da ništi i ubija.

Pa čitam dalje,

"Sejfić se vozilom kretao pored džamije kada je naišlo nekoliko vozila koja su dolazila iz pravca Šekovića. Vozila su opkolila Sejfićevo vozilo, u kome je on sjedio vezan sigurnosnim pojasom, gdje su ga, tako vezanog, počeli udarati po svim dijelovima tijela, a najviše u predjelu glave."

Zamislite vi tu situaciju drumskog razbojništva, tu sumanutu situaciju terenske manifestacije mržnje, gdje jednog povratnika, transgeneracijski istraumiranog, hajduci na prepad blokiraju na putu, izlaze iz svojih automobila, a onda počinje tek tako-kanonada pesnica po Senadovoj glavi. Kažem, kriv je jer je živ, jer postoji i jer se vratio u svoj dom. A ta presuda je ispisana na četničkim šubarama, četrdesetih, na Mladićevim epoletama devedesetih, i konačno na automobilima iz Šekovića 2023. Da se čovjek samo bavi nasiljem nad povratnicima u ovim devedesetim, malo bi mu bila jedna knjiga. A danas takve knjige slabo ko piše, a još slabije čita. Današnje interesovanje je opskurno, bizarno i površno. Krije se u kliku, Lajku i šeru. Današnje interesovanje je carstvo nebitnog. Trijumf forme nad sadržajem. Jer nekih par stotina kilometara dalje se živo priča o suknji na Tvrtkovom spomeniku, dok se ona krv sve jednako slijeva niz Senadovo lice.

Krv ljudska ne poznaje Tik Tok

Ne zna krv ljudska šta je danas u hipu i piku, pa teče vučena silom zemljine teže, sramote neiskazane, tjerana plućima, srcem i hormonima istraumiranog čovjeka, još jednog pretučenog povratnika, negdje tamo u Istočnoj Bosni.

Senada Sejfića ćemo pamtiti do nove utakmice, do novog koncerta, do novog spomenika, do nove prizemne svađe,ako i toliko.  A što će reći, da krv Senadova ne vrijedi niti jednog dana našeg interesovanja. Na sramotu svih nas.

Pa čitam dalje:

"Jedna mještanka koja je vidjela šta se događa počela je da vrišti i poziva komšije koje su Senadu pritekle u pomoć, da bi napadači potom pobjegli u pravcu Donje Kamenice."

I opet zamišljam scenu, neko vrišti.

Da, da neka žena, koja strahom svoga glasa tjera napadača i priziva dobre ljude u pomoć. Jednako tako je bilo u Bratuncu kada je pretučen mladić, povratnik Osman Mehanović u Bratuncu. 'Pogrešno' ime i prezime za srBski Bratunac.

A rekao sam da neću navoditi slične slučajeve jer je postalo besmisleno. No eto, baš tako je jedna žena, čini mi se, vrištala u Bratuncu 23.6. 2023. Što će reći prije 50 dana. Pa je 50 dana izgleda mjera, metronom zla i bola koji se klati i iskucava naredni, kako mu tepaju “incident“, a suštinski nacionalistički i gotovo rasistički izljev mržnje prema ljudima koji se zovu Bošnjaci i koji imaju tu sreću ili nesreću, shvatite to kako hoćete, da žive u entitetu Republika Srpska.

I mogao bih ja sad vama moralisati satima kako i zašto nastaje zlo i šta je sa nekažnjenim počiniteljima, ali sve mi se čini da sve to znate bolje od mene. Bit će uhvaćena dvojica, da se kladim. Pa će im inicijali skrivati identitet-jer civilizirano društvo prema svima osim prema okrvavljenom Senadu, pa će se desiti jedno veliko ništa i još jedan zaborav.

Ko će se sjećati krvi na licu Sanada Sejfića, kad će doći neki Avdo, Adis, ili možda Aida, Senka...i žene napadaju, zar ne!? Samo zato što se drugačije zovu i prezivaju.

A jedna djevojčica se zove Meliha Durić i povratnica je u Vlasenicu. Sjedi ispred TV-a te noći 11. Jula 2001. I gleda sa ocem i trogodišnjom sestrom prvu komemoraciju u Potočarima. A onda metak i smrt.

Jednom davno sam zapisao:

"Soba osvijetljena samo katodom TV-a, negdje u Vlasenici. Svjetlo pada na porodicu Durić. Pod plavičastim bljeskovima vidi se u jednom kraju sobe dijete iskrivljeno od plača i otac kako drži ruke sebi na ustima. Između njih je Meliha sa krvavim tragom na vratu.

A Meliha sa svojih 16 godina, kao da joj nije ništa. Kao da se ništa niti desilo nije. Tek sasvim usporeno se pokušava uhvatiti za vrat. Na televizoru poruke o miru, suživotu, pomirenju, komšijskom uvažavanju.

Otac Murat Durić će kasnije kazati: "Nije mi ništa uspjela reći, samo me onako gledala, dok je krv kuljala. Nisam više mogao gledati, skrenuo sam pogled. Metak joj je prošao kroz vrat. Bila je mrtva. Ubijena."

Povratnica. Ili povratnik. Svejedno je. Kad zlo dođe, nije džender senzitivno, nije osviješteno NGO okruglim stolovima, niti je položili brzinske digitalne kurseve korektnosti, niti je potpisalo kakvu konvenciju o ljudskim pravima. Ne bira, nego ište krv. Zlo je takvo, ne treba mu diploma. Ali sa diplomom je najgore.

Dobro je može se i pucati, dok su ljudi (još uvijek) živi

A ja i dalje gledam krv Senada Sejfića na laptopu. Gledam tu najnoviju krv i uhvatim sebe u licemjernoj rečenici, dobro da je živ čovjek! A šta mi to uopšte znači? Jesmo li se doveli do toga da je dobro da je živ, pa makar se pucalo i šake krv otvarale i lice načinjale 

Kakvi smo to ljudi?

Za kraj, čitam jedan dio u sjajnom romanu 'Sin' Andreja Nikolaidisa, koji (djelomično) može objasniti prirodu tog destruktivnog zla. Pasaž je o primitivnim ljudima, a Andrej piše:

"...Količinu u primitivizma kod čovjeka, kažem, tačno možemo izmjeriti smetnjom koju on predstavlja za druge ljude. Jer primitivan čovjek ne umije postojati u tišini i diskreciji: on uvijek proizvodi buku, ružnoću i smrad. I čini sve da bude primijećen - on svoje postojanje neprekidno emituje. Njegova egzistencija udar je na sva čula i. um. On nas zlostavlja samim svojim postojanjem. Ako se on veseli, obziran čovjek od ukusa koji ima nesreću da živi do njega neizostavno će patiti. Ono u čemu primitivan čovjek uživa, u civilizovanom čovjeku izaziva bol."

Oni ili mi

A meni izaziva bol ta povorka automobila punih primitivaca, željnih krvi koji su teret ljudskom društvu i ponos nakaradnom sistemu, a koji se odaziva na ime Republika Srpska.

Ako se on (četnik-primitivac) veseli, ozbiljan čovjek (Senad) će patiti, krvavo patiti - odjekuje mi tek porođena konstrukcija u glavi. Ako se primitivac veseli, krv teče. I teći će sve dok se primitivci, nacionalisti, četnici opšte prakse i usmjerne intencije ne eliminišu iz našeg društva.

Oni ili mi. Nema sredine.

U protivnom, počnimo već sad odbrojavati dane i sate do neke nove, sigurno prolivene krvi, nekog novog Senada ili Melihe, a sve kako bi licemjerno kazali, dobro je što su (makar) živi. Sve dok ne budu živi. A tata će, znate to svi, biti prokleto kasno.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.