Dr. Sejo Sušić: Zašto Republika Srpska nema pravni put ka otcjepljenju

U javnom prostoru Bosne i Hercegovine pitanje secesije Republike Srpske ponavlja se gotovo ritualno, najčešće u trenucima političkih kriza i institucionalnih zastoja. Iako se takve poruke predstavljaju kao izraz demokratskog prava ili političke nužnosti, njihova stvarna težina može se procijeniti tek kada se suoče s normama međunarodnog i ustavnog prava. Upravo taj sudar političke retorike i pravne stvarnosti otkriva koliko je ideja o otcjepljenju udaljena od onoga što je u savremenom međunarodnom poretku uopće moguće.

Piše: Dr. Sejo Sušić*, za portal Radiosarajevo.ba

U Bosni i Hercegovini malo koja politička ideja traje tako dugo, a stoji na tako slabim temeljima, kao tvrdnja da Republika Srpska ima pravo na secesiju. Ona se ponavlja iz godine u godinu, iz govora u govor, iz krize u krizu — kao da upornost može zamijeniti pravo. No, kada se ukloni politička buka i ostanu samo pravne činjenice, slika postaje iznenađujuće jednostavna: takvo pravo ne postoji.

Međunarodno pravo ne funkcioniše na osnovu želja, istorijskih narativa ili političkih ambicija. Ono počiva na pravilima koja su nastajala kroz ratove, sporazume i bolna iskustva 20. stoljeća. Upravo zato je pravo na samoopredjeljenje pažljivo ograničeno. Ono prvenstveno znači pravo ljudi da slobodno učestvuju u političkom životu države u kojoj žive — da biraju vlast, čuvaju identitet, govore svoj jezik i odlučuju o svojoj budućnosti. Secesija je, nasuprot tome, izuzetak rezervisan za kolonije, okupirane teritorije i narode kojima je svaka unutrašnja politička sloboda uskraćena.

Ništa od toga ne može se primijeniti na bosanske Srbe. Oni nisu kolonizirani narod. Ne žive pod stranom okupacijom. Učestvuju u svim institucijama države i upravljaju jednim od dva ustavno priznata entiteta sa izuzetno širokim nadležnostima. U evropskim okvirima, malo koja regionalna jedinica ima toliku političku autonomiju. Zato se tvrdnja o "ugroženom narodu koji mora otići" ne pojavljuje kao pravni zaključak, nego kao politička poruka.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A politika, za razliku od prava, često računa na zaborav.

Država koja to nije

Druga ključna činjenica još je jednostavnija: Republika Srpska nije država. Nije međunarodno priznata. Nema mjesto u Ujedinjenim nacijama, ne potpisuje međunarodne ugovore i ne posjeduje suverenitet. Njeno postojanje proizlazi isključivo iz ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, okvir koji joj daje život ujedno određuje i granice njenog djelovanja. Ideja da takva jedinica može jednostrano napustiti državu iz koje pravno potiče podsjeća na pokušaj da se sruši kuća, a zadrži njen temelj.

Tu dolazimo do Dejtonskog sporazuma — dokumenta koji je istovremeno zaustavio rat i definisao državu. Dejton nije savršen. On je kompromis nastao iz nužde, a ne iz političke elegancije. Ali u jednoj stvari je potpuno jasan: Bosna i Hercegovina je suverena i teritorijalno cjelovita država, a entiteti postoje samo unutar tog okvira. Nema klauzule o otcjepljenju. Nema procedure razdruživanja. Nema pravnog puta ka nezavisnosti. Govoriti o "izlasku iz Dejtona" znači zanemariti očiglednu činjenicu — bez Dejtona ne bi postojala ni Republika Srpska.

Pravo koje ne dopušta zaborav

Ipak, najteži teret ove rasprave ne leži u ustavnim člancima nego u presudama međunarodnih sudova. Na prostoru današnje Republike Srpske počinjen je genocid u Srebrenici. To nije politička kvalifikacija, nego pravno utvrđena činjenica. A međunarodno pravo je nakon Drugog svjetskog rata uspostavilo jasan princip: teritorijalni i politički dobici ostvareni genocidom ili etničkim čišćenjem nikada ne mogu postati zakonita državnost. Dozvoliti suprotno značilo bi priznati da se zločin isplati — a upravo je ta logika trebala zauvijek biti poražena 1945. godine.

Zato savremeno pravo odbacuje ideju da teritorije mogu pripadati etničkim kolektivima. Samoopredjeljenje ne pripada "zemlji", nego ljudima. Ono se ostvaruje kroz demokratske institucije, izbore i političku borbu — unutar države, a ne njenim razbijanjem. Bosna i Hercegovina jeste složena, često blokirana i daleko od funkcionalnog ideala. Ali upravo takve države međunarodno pravo nastoji očuvati, jer je alternativa gotovo uvijek nestabilnost.

U tom svjetlu, stalni politički pozivi na secesiju sve manje liče na realan projekat, a sve više na strategiju pritiska. Kriza kao metoda. Napetost kao politički alat. Ideja otcjepljenja tada prestaje biti cilj, a postaje sredstvo — način da se pregovara iz pozicije konflikta, a ne odgovornosti.

No pravo ima jednu osobinu koju politika nema: sporije se mijenja, ali traje duže. I upravo zato pravni odgovor ostaje isti bez obzira na to koliko puta se političko pitanje ponovi. Republika Srpska nema međunarodnopravni subjektivitet. Ne postoji pravo na jednostranu secesiju. Dejton garantuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. A kontekst najtežih međunarodnih zločina dodatno zatvara svaku pravnu dilemu.

Zbog toga rasprava o secesiji zapravo nije rasprava o pravu. Ona je rasprava o moći, strahu i političkoj budućnosti regiona. Ali koliko god politika pokušavala proširiti prostor mogućeg, postoje granice koje ne može preći. Jedna od njih je upravo međunarodno pravo nastalo na ruševinama najvećih tragedija prošlog stoljeća.

Stabilnost i mir

Bosna i Hercegovina neće opstati zbog retorike, nego zbog prava. Ne zbog savršenog ustava, nego zbog međunarodnog poretka koji štiti njene granice. Budućnost ove zemlje neće odlučiti najglasniji politički govor, nego sposobnost da se sukobi vrate u okvir institucija, a ne teritorija. U raspravi o secesiji Republike Srpske presudno je vratiti fokus s političkih poruka na pravne činjenice. Kada se međunarodno pravo, Dejtonski ustavni okvir i sudska praksa posmatraju zajedno, prostor za različita tumačenja gotovo da ne postoji: pravo na jednostrano otcjepljenje ne pripada entitetu koji nema međunarodnopravni subjektivitet, koji već uživa visok stepen autonomije i čije bi izdvajanje bilo u suprotnosti s temeljnim normama savremenog međunarodnog poretka. Zbog toga pozivi na secesiju ne predstavljaju pravni projekt budućnosti, nego političku retoriku sadašnjosti. Stabilnost, mir i demokratski razvoj Bosne i Hercegovine mogu se graditi samo unutar postojećeg ustavnog i međunarodnog okvira — kroz jačanje institucija, ravnopravnost građana i odgovornu političku kulturu, a ne kroz pokušaje razgradnje države.

*Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

Izvori:

Povelja Ujedinjenih nacija (1945)
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966)
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
Rezolucije Generalne skupštine UN 1514 (1960) i 2625 (1970)
Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine (1995)
Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 819 o Srebrenici (1993)
Presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije (2007)
Presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetima Srebrenice
Aureliu Cristescu, studija UN o pravu na samoopredjeljenje (1981)