Ja mislim | Dr. Mirzeta Memišević-Hodžić: Prašuma – pismo koje nam je ostavila priroda

Dana se obilježava Svjetski dan prašuma. Povodom 14. septembra objavljujemo tekst dr. Mirete Memišević-Hodžić, profesorice sa Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (UNSA) o šumama koje su ostale izvan snažnog čovjekovog utjecaja i koje zbog toga predstavljaju dragocjeno prirodno naslijeđe.

U vremenu kada o šumama često govorimo kroz njihovu ekonomsku vrijednost, autorica nas podsjeća na ono što se ne može izraziti kubnim metrima – na prašumu kao složen prirodni sistem, svjedoka vremena i prostor iz kojeg možemo učiti o prirodnim zakonima šumskih ekosistema. "Prašuma – pismo koje nam je ostavila priroda" naslov je njenog promišljanja o tome šta prašume znače nama danas, ali i generacijama koje dolaze. 

Piše: Doc. dr. Mirzeta Memišević-Hodžić, za portal Radiosarajevo.ba 

Šta je šuma?

Postoje šume koje je čovjek sadio, njegovao, koristio. Mijenjao po svojim zamislima. One su svjedoci vremena, i čovjeka u vremenu. Ali postoje i prašume, šume u kojima čovjek nije djelovao, one su svjedoci vremena i svjedoci da šuma može bez čovjeka. 

Postoje različite definicije prašuma, u zavisnosti od ugla gledanja, a jedna od njih je definicija Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu – FAO, koja kaže da je to "prirodno obnovljena šuma autohtonih vrsta drveća u kojoj nema jasno vidljivih znakova ljudskih aktivnosti, a ekološki procesi nisu značajno narušeni. Takva šuma nije samo skup stabala. 

Ona je složen, samoregulirajući ekosistem, prostor u kojem se smjenjuju generacije drveća, nastaje mrtvo drvo, obnavlja tlo, kruži voda i opstaju vrste koje ne mogu živjeti u šumama kojima je čovjek u potpunosti promijenio prirodnu strukturu. Zato je prašuma mnogo više od "šume koju nismo posjekli". 

Ona je živi zapis historije prostora i vremena u kojem je živjela i živi. Ona je pismo koje nam je napisala priroda. Na jednom od predavanja profesor nam je citirao odlomak iz neke knjige (još uvijek tražim odgovor koja knjiga i autor su u pitanju) koji glasi "Šta je šuma? 

Da li je to 1000 kubnih metara drveta, ili je to jedna zelena ljudska radost?" Nakon više od dvadeset godina rada u šumarskoj struci i nauci, u šumi, mogu reći da je šuma i hiljadu kubika drveta, i zelena ljudska radost, ali i nasušna ljudska potreba. Vrijednost šume ogleda se i u onome što se ne može izmjeriti kubnim metrima: u kvalitetu zraka i vode, čuvanju zemljišta, staništa biljnim i životinjskim vrstama, skladištenju ugljika i znanju koje iz takve šume možemo steći. 

Šumarski stručnjaci već decenijama govore ne samo o značaju šuma, nego i značaju prašuma i potrebi njihovog očuvanja. U Šumarskom listu iz 1948. godine Šafar piše "Sačuvajmo dijelove prašuma!" U tom tekstu on citira Frölich 1947: U državama jugoistočne Evrope još ima prašuma. Nažalost, šumari zapadne Evrope ne poznaju šume koje nikada nisu bile pod utjecajem čovjeka – izuzevši putem literature (Tregubov) ili po čuvenju. Naši balkanski prijatelji imaju još dragocjeno nasljedstvo u takvim šumama, objekte za razmišljanje i proučavanje za sve šumare koji žele produbiti poznavanje bioloških zakona. 

Zastanite na trenutak

Ti zakoni reguliraju ritam razvoja prašuma, oni treba da su baza naprednog uzgajanja šuma." Drugim riječima, šumari su prije gotovo osamdeset godina pisali ono što danas ponovo pokušavamo objasniti javnosti: postoje šume koje ne smijemo posmatrati samo kroz ono što od njih možemo uzeti, nego kroz ono što od njih možemo naučiti i što moramo sačuvati. Neću ovdje govoriti o tome koliko prašume skladište ugljika, koliko vode zadržavaju, koliko vrsta u njima živi niti iznositi druge brojke kojima bismo mogli procjenjivati njihovu vrijednost. 

Umjesto toga, zamolila bih da svako od nas na trenutak zastane i zamisli svijet bez prašuma. Šta bi u takvom svijetu nedostajalo nama, prirodi, budućim generacijama? Svako će na to pitanje vjerovatno pronaći svoj odgovor. A kada ga pronađe, trebalo bi da se zapita i šta sam može učiniti da prašume ostanu sačuvane. 

Nekada je to konkretna aktivnost, podrška njihovoj zaštiti ili zalaganje za njihovo očuvanje, a nekada naizgled jednostavna stvar – odgovorno ponašanje prilikom boravka u prašumi, poštovanje njenog mira i prirodnih procesa i svijest da nismo njeni vlasnici, nego samo prolazni posjetioci.