Dodikov šerijat za (po)četnike

Ima nešto zamorno predvidivo u svakom odlasku Milorada Dodika igdje. Kao da već unaprijed znamo scenarij: Bosna i Hercegovina je nemoguća država, međunarodna zajednica je kriva za sve, a u pozadini uvijek ista poruka: "muslimansko Sarajevo" kao politička prijetnja.

Srećom da smo mi tuzlanske komunjare sa Srbima dobri, pa nismo prijetnja. S Hrvatima smo onako, eto, neloši. Što bi rekao naš narod (pogodi koji) – "možemo se", ali i to ako bi nas Max Primorac odobrio, naravno. Možda to nekome zvuči kao uobičajena balkanska retorika. Ali nije. To je pažljivo biran jezik. A jezik je važan. Dopunio bi me Paul Ricoeur da je bitan aspekt diskursa to što je svaki govor adresiran nekome. Pratite li me?

Piše: Dženana Hadžihafizbegović za Tačno.net

Kad političar svodi jedan narod na vjersku etiketu i predstavlja ga kao problem koji treba riješiti, to nije puka kampanja. To je ideološka matrica. Sličnu matricu gledali smo početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća u Europi, devedesetih na Balkanu, a gledamo je i danas u Palestini. Četrdesetih i devedesetih sve je počinjalo pričama o ugroženosti, o potrebi da se narod homogenizira jer drugi planiraju dominaciju. Dakle, nije počelo tenkovima. Počelo je riječima.

Milorad Dodik takve procjene dočekuje raširenih ruku. Jer narativ o "propaloj državi" i "muslimanskoj dominaciji" savršeno se uklapa u njegovu dugogodišnju strategiju: stalna kriza kao političko gorivo. Ako nema krize, treba je proizvesti. Ako nema prijetnje, treba je imenovati.

Bivši američki ambasador Michael J. Murphy jasno je govorio da je retorika secesije i podrivanja državnih institucija prijetnja stabilnosti. No u atmosferi stalnog podizanja tenzija razum se često čuje tiše od populizma. Problem s ovakvom politikom nije samo u tome što je moralno pogrešna. Problem je što je zaista hazardna. Hannah Arendt je pisala da totalitarne ideje počinju onda kada ljude prestanemo gledati kao pojedince, a počnemo ih posmatrati kao masu kojoj pripisujemo kolektivnu krivicu ili kolektivnu namjeru. Kad muslimani postanu politički problem, kad Srbi postanu genocidan narod.

Karl Popper je upozoravao na paradoks tolerancije: ako društvo bez granica toleriše netoleranciju, na kraju će netolerantni uništiti toleranciju samu. U Bosni i Hercegovini taj paradoks nije teorijska rasprava. To je iskustvo. Najciničnije u svemu je to što se ova retorika uvijek prodaje kao zaštita naroda; mi samo branimo svoje, kaže se.

Kompletan tekst možete čitati na Tačno.net.