Dirljiva skromnost stećaka

Piše: Elis Bektaš

[Tekst sa okruglog stola Poruke sa kamena – univerzalna simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka, održanog 22. 11. u Kaknju]

Da bi se danas govorilo o stećcima, potrebno je ili slijepo vjerovanje u mitove koji se već više od stotinu godina oko njih pletu i ispredaju, ili je potrebna hrabrost, ona bez koje se nećemo odvažiti da zakoračimo u nepoznato. A stećci za nas jesu svojevrsna terra incognita, uprkos relativno opsežnoj faktografiji kojom danas raspolažemo. Nekoliko stoljeća čuvani zaboravom ili praznovjernim strahom, ili, pak, izlagani banalnim zahtjevima svakodnevnice koja ih je ugrađivala u kuće, hramove, podzide, ceste, štale... stećci su kao bajkovito otkriće iznijeti pred javnost sa dolaskom Austro-Ugarske. Izletničke zabave dokonih i znatiželjnih oficira rezultiraju prvim detaljnijim opisima stećaka. Nije potrebno da se ovdje podsjećamo na historijat stvaranja mita o bogumilskoj baštini, mita koji je imao da posluži kao eskarpa pred integralističkim, jugoslovenskim idejama, kao i pred hegemonističkim idejama koje su stizale iz Srbije, paleći za carevinu opasne iskre. Ipak, ne treba suviše oštro suditi roditeljima ideje o bogumilskoj Bosni i o stećcima kao dokazima maltene hermetičke izdvojenosti malenog medijevalnog kraljevstva nastanjenog ponositim hereticima. Ne bi zahtijevalo veliki trud da se dokaže kako je čitava historija više ili manje plod mitomanskog zahvata u prošlost, često i rudimentarna laž – pripovijest o bosanskom bogumilstvu tek je neuspješan, razotkriven i razobličen projekat, koji je, da su povijesne karte bile samo malo drugačije podijeljene, možda mogao i uspjeti, potvrđujući tako ono što su već potvrdili mnogi drugi mitovi uspješno se transforimirajući u udžbeničko gradivo – historija se ne obazire na laž i na istinu, obje su joj jednako legitimne, ona se obazire na potrebe i na relativni odnos snaga na terenu.

Ruka sa stećka i salutiranje u Armiji BiH

Koliko opasnosti u sebi sadrži laički i politički motiviran pristup fenomenu koji zahtijeva znanstvenu obradu, možemo se zorno osvjedočiti kroz karikaturalnu priču o bosanskim piramidama. Stećci, za razliku od visočkih piramida, odista postoje, ali se znanje o njima već više od jednog stoljeća zdušno zloupotrebljava. Nije ovo podesna prilika, niti ima stvarne potrebe naširoko raspredati o toj, politički ili nečim drugim motiviranoj, zloupotrebi, sasvim dovoljno rasvijetljenoj u djelima ozbiljnih medijevalista. Ali zato postoji stalna potreba da sami sebe podsjećamo koliko opasnosti leži u zavodljivom i oportunom tumačenju pojava iz prošlosti kroz prizmu vlastite percepcije stvarnosti i kroz filter vlastitog horizonta očekivanja. Da nas to može načiniti čak i smiješnim u očima razboritog i objektivnog posmatrača, pokazuje slučaj propisa o salutiranju u Armiji RBiH početkom rata – znanost ama baš ničim ne potvrđuje romantična tumačenja značenja podignute i otvorene ruke na krstastom stećku sa Radimlje. Štaviše, umjesto benevolentne i pacifističke poruke, svakako nezamislive u kontekstu nasilnog konca srednjeg vijeka, prije će biti da je tu riječ o pozivu pokojnika da bude osvećen ili o tvrdnji da je pokojnik ubijen mučki, ne noseći oružja.

Put ka razumijevanju stećaka i poruka koje nam oni upućuju, premda je dugačak i iscrpljujući, nipošto nije strm i vrletan kao što može izgledati. Ali, da bismo se njime zaputili, potrebno je da se za taj put prvo pripremimo, a to ćemo učiniti odbacujući zahtjeve za potvrđivanjem vlastitih ubjeđenja, izniklih iz autolatrične mitomanije, ubjeđenja koja zapanjujuće učinkovito zamućuju pogled i priječe duhu da se slobodno i nesputano kreće.

Prvi korak na tom putu ka razumijevanju fenomena stećaka jeste napor da se razumije najširi povijesni kontekst epohe u kojoj su stećci nastajali, da se iskorači iz same srednjovjekovne Bosne i iz njenog najbližeg okruženja. Konac je srednjeg vijeka, Evropa se otvara, mijenja ne samo svoje lice, nego i svoju najdublju prirodu. Romanika, sa svojim apstrakcijama i svojom naklonošću ka stiliziranoj dekoraciji, ustupa mjesto gotici koja priziva okretanje prirodi i životu, koja potražuje konkretnost i u fantazmagoričnom, ne bez straha, ali bez pristajanja da je taj strah zaprete i zakoči. Gotika ponovo otkriva nepresušna vrela fantazija i legendi – antiku i Istok. Izmičući srednji vijek, u kom se već naziru obrisi novog doba, začeci renesanse i njenog trabanta – humanizma, odbolovao je svoje dječije bolesti i njegova duhovnost je znatno zrelija, pa je stoga sposobna da sa Orijentom gradi dublje i smislenije veze, da se upušta u razmjenu koja nije puka trgovina ili puko preslikavanje.

Genij srednjeg vijeka

Taj istovremeni sudar i ljubavnički zagrljaj Okcidenta i Orijenta porađa raskošnu umjetnost, umjetnost koja je još uvijek u vlasti kanona, ali koja lukavo umije da tu vlast podriva, umjetnost koja dubokim instinktom osjeća da mora rušiti barijere i ulaziti u prostor nadnaravnog, pa čak i užasnog, e da bi mogla ispuniti svoju zadaću rasvjetljavanja tame i pronalaženja smisla ili bar iluzije o smislu. Taj genij srednjeg vijeka, još uvijek nezarobljen racionalizmom budućih stoljeća, nije sadržan samo u otvorenosti prema stvarnosti i prema životu. On se jednakom strašću okreće i ka svijetu nadrealnog, egzotičnog, pa čak i užasnog. Utirući put nadolazećem duhu napretka, srednji vijek ne odustaje od svojih neukrotivih nemira koji se gnijezde i u formi i u sadržaju – to će preplitanje apolonskog i htoničnog elementa cvjetati i davati plodove sve do ugasnuća ove epohe.

Evropa još uvijek sebe ne poznaje kao Evropu, u njoj još nisu sazrele političke i ekonomske silnice koje će uobličiti stari kontinent u ono kakvim ga danas prepoznajemo. U njoj još uvijek bujaju paradoksi i dihotomije, odrazi lutanja i potraga za novim odgovorima na stara, iskonska pitanja o smislu, svrsi, ishodištu i odredištu života. Podijeljeno kršćanstvo, pogotovo njegov okcidentalni dio, nemoćno je da ponudi odgovore koji će zadovoljiti. Ponegdje pristaje na kompromise, kao kada dopušta da se u okviru gotičke umjetnosti ponovno otkriće klasične antike ne pretače samo u interesovanje za lijepog čovjeka, već i da oživljava paganska čudovišta koja pripadaju svijetu zaumnog, ali drugdje se lomačom i mačem nemilosdrno obračunava sa onima koji se usuđuju da o životu, smrti, čovjeku i Bogu promišljaju ma i pola koraka izvan kanona.

Biološki čovjek srednjeg vijeka, posmatran još uvijek Galenovim očima, i dalje je tajna, ali ta tajna više nije tabu – izvode se prvi zahvati ka nutrini, više se ne uzmiče pred raspadanjem leša. Svijet se posmatra kroz Ptolomeja, okružen je Oceanom iza kog je ništavilo, ali takvo vjerovanje sve manje zadovoljava nemirne duhove – ono protivrječi najdubljim slutnjama razuma. Umjetnost i filozofija u sebe primaju uticaje Istoka i Dalekog istoka, koji će ih zauvijek izmijeniti, učiniti nepodesnim da budu pokorne sluškinje kanona.

Zakašnjela duhovnost srednjovjekovne Bosne

Na rubu te nemirne, preobražujuće Evrope srednjeg vijeka stasavaju mala balkanska kraljevstva. Skrajnuta sa glavnih trgovačkih puteva i transverzala duha, ona su skoro slučajno ispunjavanje praznog prostora između Okcidenta i Orijenta. U sebi već sadrže sve bolesti koje će ih učiniti laganim plijenom snažnijih, onih koji se nalaze u povijesnim epicentrima. Pulsirajuće bosansko kraljevstvo, koje kreće od zabačene župe u brdima oko Bosne i Lašve, narasta i stiže sve do Jadrana, skrećući na sebe pažnju papinstva i njegovog vjernog mača – Ugarske.

Izrasla na razmeđu katoličanstva i pravoslavlja, neprohodna i sa malobrojnim putevima, bosanska kraljevina postaje zanimljiva i Zapadu i Istoku kao svojevrsna, današnjim bi se jezikom reklo, tampon-zona. Upravo zbog te svoje zabačenosti, Bosna ostaje isključena iz glavnih tokova razmjene i materijalnih i duhovnih dobara. To vodi ka razvijanju jedne specifične duhovnosti, koja će sve do danas biti predmet kontroverznih, dijametralnih tumačenja i mistifikacija. A stvar je, čini se, u tome da je duhovnost u srednjovjekovnoj Bosni samo kasnila i kaskala za duhovnošću velikih centara. To kašnjenje, čija je prirodna posljedica i svojevrsno siromaštvo materijalnih dokaza duhovnog stvaranja, često će biti uzimano kao dokaz za potpuno suprotstavljene, katkad čak i sulude teze, u rasponu od optužbi za herezu, preko nekakve ekskluzivne authotnosti i primageniturnosti, pa do potpunog osporavanja posebnosti.

Jedan od izraza te bosanske medijevalne duhovnosti jesu i stećci, nadgrobni biljezi, katkad i kenotafi, koji se u nagovještajima, skoro pa konturama javljaju od sredine XI stoljeća da bi svoj puni izraz dočekali sredinom XIV stoljeća, prateći narednih dvjestotinjak godina procvat i ugasnuće kraljevine, a potom poput Trnoružice padajući u san iz kog će ih probuditi suprotstavljena interesovanja austrijskih, bosanskih, srpskih i hrvatskih kako povjesničara, tako i političara. Bilo je potrebno skoro stotinu godina, pa da historija prokrči put kroz trnjak mitomanije koji je gusto okruživao stećke, da razobliči teze o stećcima kao dokazima za teze o bogumilstvu i da ih odredi kao ne-ekskluzivni, interkonfesionalni fenomen, plod ne samo mijenjajuće duhovnosti, već i mijenjajuće ekonomije – Šefik Bešlagić precizno primjećuje da je stećke bilo nemoguće klesati bez onih koji su dovoljno bogati da taj naporni posao plate.

Krećući od sasvim jednostavnih oblika, kamenih ploča, stećci će doživjeti brojne uticaje koji će ih učiniti ne samo raznovrsnijim u pogledu forme, već i monumentalnijim i bogatijim u smislu dekoracije. Međutim, stećci tek okaziono bivaju podlogom za riječ – to ne treba da čudi, pismenost je u tadašnjoj Bosni također okaziona.

Skromnost dekoracija na stećcima

Dekoracija stećaka, mada s vremenom pokazuje sve raskošnije umijeće klesara, ipak kaska za gotikom koja cvjeta na rubovima Mediterana. Skoro je zapanjujuće odsustvo čudovišta i fantastičnih, bizarnih bića sa stećaka, kao i odsustvo prikazivanja smrti. Tek tu i tamo srešćemo skromnog zmaja, jednoglavog ili dvoglavog, ili pak ležećeg pokojnika. Preovlađuju romanički motivi koji služe kao okvir za još uvijek vitalnu slavensku, pagansku duhovnost, a gotika se promalja tek u nagovještajima. Iz te skromnosti dekoracije nameće se zaključak o tek odškrinutim kapijama kroz koje se razmjenjuju blaga, kapijama koje su južno i zapadno, pa i sjeverno od Bosne već uveliko širom otvorene.

I jezik na stećcima primjereno je lapidaran, kao da je u pitanju nekakav završni knjigovodstveni obračun koji se zapisuje u ime pokojnika. Iskoraci ka umjetnosti u tim epitafima uglavnom su iterativne formule, uobičajene za nadgrobne spomenike te epohe – najčuveniji natpis, onaj kojim se rezimira život i službovanje Vignja Miloševića iz Kočerina, završava redovima: „...ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja.“ Ta skoro potresna mudrost, veoma česta na nadgrobnim spomenicima današnje Italije i Francuske, potiče iz djela arapskog predislamskog pjesnika Samaw'ala ibn Adiye iz šestog stoljeća nove ere.

Posebnost stećaka, likovnog i tekstualnog izraza na njima može se, dakle, prije objasniti izolovanošću i kašnjenjem Bosne, nego nekakvim autohtonim, etički superiornim duhom koji se kao čudom razvio upravo u ovoj zemlji, ostajući više-manje nepoznat njenom širem okruženju.

Takva misao dovodi nas pred bitno pitanje – šta je ustvari to što nam stećci danas poručuju, šta preko njih treba da razumijemo i možemo da razumijemo? Na koji su način stećci i njihova umjetnost ugrađeni u nas.

Naša poveznica sa svijetom

Odgovor na ovo pitanje posrće pod teretom više puta pomenutih mitova, koji nas poput magle obavijaju, magle što se ne da rastjerati samo znanjem, već potrebuje, iznad svega, snažnu unutrašnju potrebu da se čovjek samoodredi u skladu sa istinom, a ne u skladu sa onim što je na samoj granici laži, ili čak preko te granice. Stećci, kao i svaki drugi spomenik kulture i umjetnosti, jesu bitni. Ali ništa neće lakše i učinkovitije kompromitovati tu bitnost, nego nastojanje da u njoj nađemo potvrdu svoje današnje bitnosti.

Ispričaću na ovom mjestu jedno lično iskustvo: prije nekoliko godina, tragajući za porijeklom vlastitog prezimena, stigao sam do Konje u središnjoj Anadoliji. U mjestašcu Čumra, negdje na pola puta između Konje i Karamana, zapanjilo me je otkriće na mjesnom groblju – pravi-pravcati stećak! Kameni sanduk visine čovjeka mogao bi sasvim komotno biti prenijet u Radimlju i teško da bi iko zaključio da mu tamo nije najprirodnije moguće konačište. Vrativši se u Konju, podijelio sam svoje čudesno otkriće sa Mehmetom, kustosom lokalnog muzeja. Umjesto zapanjenosti, koju sam, objasnivši mu sponu tog nadgrobnog spomenika sa mojom domovinom, očekivao, on mi ponudi dobrodušan osmijeh, kakvim se osmjehujemo neznalicama, i reče da to nije ništa spektakularno, da u Makuu na sjeveru Irana postoji čitava mala nekropola sa desetak očuvanih stećaka.

U pitanju su grobovi osmanlijskih vojnika koji su se, nakon ratničke službe, vraćali u mjesta odakle su potekli, da tamo spokojno napuste ovaj svijet. Očito je dio tih vojnika upoznao tada već pokorenu Bosnu i, ko zna kojom privlačnošću vođeni, u postojbinu su, među ostalim plijenom, donijeli i način sahranjivanja neuobičajen za te krajeve. Možemo samo da nagađamo o udivljenju drevnih askera koji su zastali kraj Radimlje, ili neke druge nekropole, otkrivajući na tom mjestu jedan naročit odnos spram smrti kao konačnom odmorištu tijela i početku novog, važnijeg života duše. Silina kojom se prizor stećaka usjekao u dušu ratnika sa ruba Azije bila je dovoljna da neki od njih požele da taj prizor zauvijek imaju kraj sebe, čak i onda kada više ne budu sami mogli u njemu uživati.

Naravno, ova je kratka pripovijest sasvim izmišljena, dakle lažna, ali upravo u njenoj mogućoj istinitosti leži odgovor na pitanje: šta nama danas znače stećci? Oni su naša poveznica sa svijetom, dirljiv dokaz univerzalnog nastojanja ljudskog duha da se, bilo na sasvim skroman, bilo na najraskošniji mogući način suoči sa vječnim, uzdrmavajućim pitanjima postojanja i nestajanja. Stećci su upravo to – ništa više i ništa manje od toga. No, zar je to malo?

Zatvoriću ovo izlaganje otvaranjem jednog novog pitanja – čini mi se da je od toga šta nama danas znače stećci i kakve nam poruke upućuju, znatno bitnije pitanje: šta mi značimo stećcima, koliko smo kadri da razumijemo te poruke i da li činimo sve što je u našoj moći da ne zastranimo, da ne skrenemo sa puta kojim čovječanstvo ide naprijed? Da li uspijevamo dati svoj doprinos toj najstarijoj borbi na svijetu – borbi protiv besmisla?

Ja lično sve manje sam optimist, ali to je već neka sasvim druga tema...

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]