Dinko Gruhonjić: Krv na asfaltu, vino na stolu

Od svih groznih prizora krvoločnih policajaca koji udaraju koga stignu na protestima u Novom Sadu, još je groznija sljedeća scena: policajci ganjaju po ulicama ljude, koga stignu i koga dohvate prvog - mlatnu ga pendrekom u glavu. A za to vrijeme grupice "običnih građana" sjede mirno i večeraju po baštama restorana. Potpuno blaženi u svojoj "neutralnosti". Izvanvremenski, takorekuć. Ne primjećuju rascopane glave, krv na asfaltu, ne smeta im eto čak ni smrad suzavca, ama ništa im apetit ne može pokvarit. Zalijevaju crvenim vinom.

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba 

Jedan od najvećih užasa kada je genocid u Srebrenici u pitanju jeste ovaj prizor: stotine i stotine muškaraca, dječaka i staraca prolaze, gonjeni Mladićevom vojskom, kroz mjestašca u Podrinju. Njima su ruke vezane iza leđa žicom. "Obični građani" to ćutke posmatraju. Neki upravo tada ručaju, drugi piju pivo ispred seoske radnje. Niko riječ jednu da kaže ili makar da uzdahne. 

I jedni i drugi se u sociološkim teorijama zovu bystandersi. To su oni koji stoje sa strane i posmatraju, ne čineći apsolutno ništa. Ni da uzdahnu. 

Pojedinci

Ko su posmatrači? Oni nisu ni počinioci ni žrtve. Primjera radi, poslije Drugog svjetskog rata mnogi "obični" Nijemci i Evropljani tvrdili su da "nisu bili umiješani", to jest da su bili samo – jelte – posmatrači. Pa onda iznose argumente: takvi su bili zbog osjećaja nemoći, pa onda jer su bili "pasivni" iz straha za sopstvenu fizičku bezbjednost. Tu su i oni koji vele da su šutke posmatrali zbog društvenih pritisaka unutar grupe ili zajednice. Zna se, međutim, da nemali broj nije ni uzdahnuo jer je tolerisao i podržavao zločince. Samo što to najrjeđe navode. Ako je društveni kontekst takav da je sramota da si u takvim trenucima šutio. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Međutim, odbijanje da se preuzme bilo kakva odgovornost za ono što se "dogodilo" (nije se dogodilo već je s predumišljajem organizovano!) zamagljuje stvarnost o umiješanosti ljudi na svim nivoima društva. Jer, mnogi koji su prisustvovali događajima i odobravali ili tolerisali ono čemu su svjedočili, takođe su bili umiješani. 

Unutar takvog društva, mnogi "obični" pojedinci nisu ostali neutralni. Postali su aktivni ili poluaktivni učesnici u sprovođenju genocidne politike. Tu su bili državni činovnici koji su učestvovali kroz svoj svakodnevni posao: recimo, poreski službenici koji su obrađivali poreske prijave. Ili su obrađivali imovinu koja je bila oteta: kuće i lične stvari ostavljene nakon "preseljenja" tokom rata. Takvi su recimo bili i činovnici koji su vodili evidencije identifikacionih dokumenata sa oznakama "neodgovarajuće" nacije. Ili učitelji koji su slijedili nastavne planove i programe prožete šovinističkim, fašisoidnim sadržajima. Bilo je među posmatračima i ihahaj onih koji su iz "osjećaja dužnosti", predrasuda ili radi poslovne i druge lične koristi, dobrovoljno prijavljivali svoje saradnike i komšije policiji. Pojedinci su opet pomagali kao transportni radnici, kao organizatori ili učesnici u hapšenjima i deportacijama, a nerijetko i kao direktni dobrovoljni egzekutori u operacijama masovnih ubistava. Naročito u streljanjima. 

Stav

Stav "gledaj svoja posla". Stav "ne dešava se to u mome dvorištu". Kombinovano sa zastrašujućim privikavanjem na nasilje u društvu. Stav da je žrtva sama kriva za to što joj se dešava i da su "takva vremena". U zavisnosti od ishoda, posljedica je šutnja i potiskivanje zločina. Ili pak proces normalizacije zločina. Kriminalni režimi i počinioci upravo i računaju na specifičnu kombinaciju poslušnosti, ravnodušnosti i straha. 

Kako bilo, posmatrači (uglavnom) nisu pravno odgovorni, ali su bez sumnje moralno odgovorni, jer svojim nečinjenjem omogućavaju da se masovni zločini dese, to jest organizuju. Pošto ne postoji nijedan počinilac koji bi mogao da nanese zlo žrtvama bez šutljive, ali nekad i aktivne, podrške mnogobrojnih posmatrača. 

Sociolog Dan Bar-On razlikovao je deset vrsta posmatrača. Prvi su oportunistički posmatrači. To su oni koji su pronašli "računicu" da im masovni zločin na neki način ekonomski koristi, recimo njihovoj firmi. Drugi su ulični posmatrači, koji su dobili posao od kriminalnog režima. Treći su ideološki orijentisani posmatrači, poput recimo ljekara koji se rukovodi etničkim a ne etičkim kriterijumima. Četvrti su karijerni posmatrači, poput na primjer fakultetskih profesora kojima je autonomija univerziteta zadnja rupa na svirali, ukoliko izračunaju da ih bolja "karijera" čeka u totalitarnom režimu a zahvaljujući poslušnosti. Peti su institucionalno-racionalni posmatrači poput sveštenika koji, umjesto da propovijedaju mir među ljudima, blagosiljaju ubice, opet iz lične koristi. Šesti su profesionalni posmatrači, poput onih što su iznajmljivali bagere za zakopavanje pa potom prekopavanje masovnih grobnica, jer nije bilo njihovo da pitaju zašto će vojsci bageri. Sedmi su profesionalni ali manje karijeristički orijentisani posmatrači, poput arhitekata koji su gradili koncentracione logore. Osmi su posmatrači na daljinu, poput Evropljana koji su četiri godine posmatrali pokušaj ubijanja Bosne i Hercegovine. Deveti su posmatrači zvani "mrzioci drugačijeg", poput mještana susjednog sela, koji oduvijek mrze sve što je drugo i drugačije. I deseti su emocionalno povezani posmatrači, poput bliske rodbine zločinaca, koja nije mogla vjerovati da su njihovi očevi, sinovi, braća, unuci sposobni da bilo kome nanesu zlo. 

Genocid

Srbija je prva zemlja na svijetu koja je pred Međunarodnim sudom pravde proglašena krivom jer nije spriječila genocid. I nije to samo pravna presuda, već i moralna osuda društva koje nije htjelo da spreči genocid. Da li je Srbija, dakle, još uvijek zemlja posmatrača?    

Vratimo se sada na onu scenu s početka teksta: policajci ganjaju ljude po ulicama Novog Sada, a koga stignu i koga dohvate prvog - mlatnu ga pendrekom u glavu. A za to vrijeme grupice "običnih građana" sjede mirno i večeraju po restoranima. Potpuno blaženi u svojoj "neutralnosti". Izvanvremenski, takorekuć. Ne primjećuju rascopane glave, krv na asfaltu, ne smeta im eto čak ni smrad suzavca, ama ništa im apetit ne može pokvarit. Zalijevaju crvenim vinom. 

Kao što nijedan masovni zločin u istoriji nije bio moguć bez učešća posmatrača - aktivnog ili pasivnog, svejedno. Dakle, džaba je - na primjer, Vučiću - sva silesija novca, policije, vojske, tajnih službi, batinaša i ostalih "utjerivača istine", ukoliko većinu građana Srbije ne čine posmatrači iz naše priče. A ne čine. I zato je on tako nervozan, jer dobro zna šta to znači za njegovu političku budućnost. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.