Savez kolumnista | Dinko Gluhonjić: Kako su nas ubijedili da boje više ne postoje

Nekada je propaganda pokušavala da nas ubijedi da je crno bijelo. Danas se više i ne trudi. Dovoljno joj je da nas ubijedi da boje ne postoje.

Postoji jedna rečenica koja se odavno može čuti gotovo svuda na jugoslovenskom prostoru: "Ma svi lažu". Problem je, međutim, u tome što se i to, poput virusa, proširilo globalno.

Piše: Dinko Gluhonjić, profesor iz Novog Sada, za Radiosarajevo.ba 

Izgovaraju je ljudi različitih političkih uvjerenja, različitih generacija i različitih životnih iskustava. Nekada je to izraz ogorčenosti, nekada cinizma, a često i umora. Poslije ratova, ratne pljačke ("tranzicije"), korupcije, neispunjenih obećanja i bezbroj političkih razočaranja, nepovjerenje je postalo gotovo prirodno stanje.

"Mene politika ne interesuje"

Ali šta ako upravo ta rečenica "Ma svi lažu!" predstavlja najveću pobjedu propagande? Ne onda kada nas uvjeri u jednu veliku laž, nego onda kada nas uvjeri da istina više nije moguća? Ili da je nebitna? Da pojedinačno mišljenje ima snagu argumenta? Da pored činjenica postoje i "alternativne činjenice"? A pored istine i "post-istina"?

Ili ona po stupidnosti čuvena rečenica "Mene politika ne interesuje!". Koja obavezno dolazi uz nekakav trijumfalni facijalis, kao da smo se napili rakije brlje sa samog vrela mudrosti. A u stvari je u pitanju sveti gral gluposti. Jer, kako može politika da te ne interesuje kada je politika, kao vještina upravljanja, zapravo dio svakog segmentića naših života.

Pored vulgarizacije te važne naučne i zanatske discipline, koja je politiku svela na političare kao glavne medijske selebritije i, naravno, "teške muljatore", pravo pitanje glasi: gdje se u glavama ljudi sakrila svijest o tome da svaki segment društvenog života ima i svoju politiku: ekonomsku, kulturnu, sportsku... Nismo zadovoljni kako nam funkcioniše porodica? Ne interesuje nas porodična politika? Nije problem u politici, problem je u nama. Jer nas "politika ne zanima".

Pa ako nas ne zanima, onda ćemo kusati gorku čorbu posljedica: u braku, na poslu, na izborima.  

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I takav stav koji je u fazonu "sviđa mi se kako ne razmišljaš", posljedica je propagande. Apolitičnost je odlika političkih idiota, od antike do dana današnjeg. Robovi u antičkoj Grčkoj makar nisu imali pravo glasa. Moderni robovi se toga prava dobrovoljno odriču jer su "iznad situacije".

Spin doktori i jedina istina

Ipak, propaganda je nekada bila jednostavnija: imala je zadatak da ljude uvjeri u jednu poželjnu sliku svijeta. Postojala je službena istina, postojala je službena verzija događaja i očekivalo se da građani u nju povjeruju.

Danas stvari funkcionišu drugačije. Spin doktori nas više ne pokušavaju uvjeriti da je jedna jedina verzija stvarnosti istinita. Naprotiv. Oni proizvode toliko različitih verzija stvarnosti da na kraju odustanete od pokušaja da utvrdite šta se zaista dogodilo.

Hana Arent je pisala da idealni podanik totalitarnog sistema nije fanatični nacista niti uvjereni komunista, nego čovjek koji više ne razlikuje činjenice od fikcije. Danas ta rečenica zvuči manje kao filozofska opomena, a više kao opis našeg svakodnevnog medijskog života.

Dogodi se tragedija. Ili velika politička afera. Prve informacije su nepotpune, što je sasvim normalno. Ozbiljno novinarstvo upravo zato postoji – da provjeri činjenice, potvrdi ih ili odbaci. Ali gotovo istovremeno počinje druga bitka. Ne bitka za istinu, već bitka protiv same mogućnosti da se do istine dođe. To je ujedno i bitka za uništavanje profesionalnog novinarstva. Kao posljedicu, dobijemo medije u kojima zapravo nema novinarskih sadržaja. Samo različite vrste propagande, od ekonomske do političke.

Odjednom se pojavljuju desetine verzija istog događaja. Režimske televizije okupljaju svoje analitičare, tabloidiotni portali se pozivaju na svoje (izmišljene) "anonimne izvore", društvene mreže su preplavljene samozvanim stručnjacima u vidu plaćenih botova ili naprosto korisnih budala.

Jedni govore o zavjeri protiv "srpskog naroda", drugi o "stranim službama", treći optužuju student i opoziciju… I svaka nova verzija ne služi tome da razjasni prethodnu, već služi tome da je potisne. I – voila! – poslije nekoliko dana više gotovo niko ne zna šta se zapravo dogodilo.

Paradoksalno: činjenice su tu, poznate su i kristalno jasne. Ali su zatrpane bukom i bijesom. Nevažno je da li smo povjerovali u laži, najvažnije je da smo odustali od traganja za istinom. Jer smo se umorili od pokušaja dokazivanja očiglednog. Jer glas razumne osobe ne samo da se ne čuje, već se proglašava "subverzivnim", "antidržavnim", "izdajničkim", "terorističkim"…

Jednom tako zalijepljena etiketa nikada se više ne skida u društvu poput Srbije. Sjetimo se, uostalom, ubijenog premijera Zorana Đinđića. Njega je Miloševićeva nacionalsocijalistička-radikalska propagandna ubilačka mašinerija devedesetih godina 20. vijeka proglasima "izdajnikom", "mafijašem", "zapadnim špijunom" i tome slično. Posljedice su se i te kako osjetile i nakon što je Đinđić dao najveći doprinos rušenju tog zločinačkog režima. Zbog toga on nikada ne bi mogao biti izabran na direktnim izborima. Zbog toga se morao praviti kompromis sa Koštunicom. Đinđić im se ipak nekako provukao ispod kućnog praga i postao premijer. Ali se nisu smirili dok ga nisu streljali. Čemu su nemali doprinos dali i pojedini tadašnji nezavisni mediji i intelektualci. Korišten je isti narativ, sa naglaskom na Đinđića "mafijaša". Pošteno govoreći, malo ko je bio iznenađen kada su ga ubili. A onih 500.000 ljudi na njegovom ispraćaju u Beogradu bilo je zakašnjelo pranje savjesti. Prije toga većina je bila uvjerena da "svi lažu", a naročito da laže Đinđić.

Zato je rečenica "Ma svi lažu!" mnogo opasnija nego što izgleda. Ona zvuči kao izraz kritičkog mišljenja, ali je zapravo izraz odustajanja. Jer između čovjeka koji slijepo vjeruje propagandi i čovjeka koji više ne vjeruje nikome postoji jedna važna sličnost: ni jedan ni drugi više ne osjećaju potrebu da provjeravaju činjenice. A društvo u kojem činjenice prestanu biti važne vrlo brzo postaje društvo u kojem odgovornost više nije moguća.

Ako se svaka informacija može proglasiti lažnom, tada se i svaki dokaz može relativizirati. Ako je sve propaganda, onda ništa nije propaganda. Ako svi lažu, onda niko nije odgovoran.

Autoritarnim sistemima zato nisu potrebni milioni uvjerenih pristalica, dovoljni su milioni umornih ljudi. Ljudi koji više ne čitaju tekst do kraja. Ljudi koji ne vjeruju nijednom mediju. Ljudi koji unaprijed odustanu od svake rasprave jer su uvjereni da "istinu ionako nikada nećemo saznati". Takvim društvom mnogo je lakše upravljati nego društvom uvjerenih pristalica. Pristalica ponekad može promijeniti mišljenje, umoran čovjek više ne želi mijenjati ništa. On bi samo da ga se pusti da "u miru" provede svoj vijek na ovoj planeti. Samo što mira biti neće u takvim društvima. Jer propaganda je nezasita, ona proždire društvo do najsitnijih atoma.

To nije samo problem Srbije, iako su ovdje stvari najogoljenije do nivoa najnižeg mogućeg prostakluka. To je sve više i globalni problem.

U Srbiji, na primjer, ljudi nominalno žive u istoj državi (ako se to državom uopšte može nazvati, ali to je neka druga priča). Međutim, u istoj državi ljudi žive u oprečnim, suprotstavljenim stvarnostima. U očima i jednih i drugih može se prepoznati dominantno osjećanje: bijes zbog nemoći da se stvari poprave ili bijes zbog nemoći da se "izdajnici" likvidiraju po kratkom postupku. Propaganda je, dakle, uspjela: uništila je zajednički prostor u kojem je moguće razgovarati o istini. Argumentovano. Nažalost, lakše je zamisliti scenario u kojem se u Srbiji o istini razgovara uz upotrebu šaka. Ili nečeg još goreg.

Bjesomučna toksična propaganda, poput neprestanog tornada ludila, dovela je do toga da se ljudi više ne mogu složiti ni oko toga šta se dogodilo. Poslije toga više nije moguće razgovarati ni o tome šta bi trebalo učiniti. Ostaju samo buka i bijes. A poslije toga mogući su samo totalitarizam i nasilje.

Mada, uvijek ostaje da se nadamo čudu. Riječima moga prijatelja, koji se pozivao na riječi filozofa Radomira Konstantinovića, citirajući izreku iz svog kraja: "Iskočiće valjda nešto".

I, dodaje moj prijatelj: "Tako da svi radimo na tome da to nešto iskoči. Takoreći - pravimo mu trambulinu, da ima od čega da odskoči".

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba