Savez kolumnista | Nafisa Latić: Svaka žrtva genocida zaslužuje da se za njom jednako traga

Trideset i jednu godinu nakon genocida, Srebrenica još nije završena priča. Ne zato što međunarodni sudovi nisu presudili. Jesu. Ne zato što svijet ne zna šta se dogodilo. Zna.  Nego zato što desetine porodica još uvijek ne znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

Piše: Nafisa Latić*

Dok god postoji majka koja nema gdje proučiti El-Fatihu sinu ili mužu, pravda nije završila svoj posao.

Trending

Pitamo vas: Jeste li vi ili vaše dijete doživjeli prijetnje ili huligansko nasilje u Sarajevu?

Ovog 11. jula, među bijelim nišanima Memorijalnog centra u Potočarima bit će ukopano još deset žrtava genocida. Njihove porodice čekale su više od tri decenije da pronađu makar dio njihovih posmrtnih ostataka. Neke će ukopati tek nekoliko kostiju. Ostaci mnogih možda nikada neće biti pronađeni.

"Nema smiraja bez mezara"

Istovremeno, oko osamdeset porodica još čeka da bude pronađeno dovoljno posmrtnih ostataka kako bi dostojanstveno ukopale svoje najmilije. Za njih genocid nije završio u julu 1995. godine. On traje sve dok ne saznaju gdje su njihovi sinovi, muževi i braća. Brojne majke i udovice decenijama čekaju telefonski poziv istražitelja. Gotovo sve ponavljaju isto: nema smiraja bez mezara. Neki roditelji umrli su prije nego što su uspjeli ukopati svoju djecu. Drugi i dalje čekaju, sve stariji sa svakim novim julom.

Zato tragedija Bosne i Hercegovine nije završena. Pravda je zaustavljena na pola puta.

Prije oko 2h

Potresna poruka dočekala učesnike Marša mira na Kameničkom brdu: "Koračate po živim ranama"

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i drugi međunarodni sudovi nedvosmisleno su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid. Najodgovorniji su osuđeni. Ali sudske presude same po sebi ne znače kraj pravde.

Pravda znači pronaći svaku nestalu osobu. Otkriti svaku masovnu grobnicu. Natjerati one koji znaju gdje su tijela skrivena da konačno progovore. Međutim, zatvaranjem Haškog tribunala usporile su i međunarodne istrage. Sve je manje stranih istražitelja koji rade na pronalasku nestalih, dok oni koji znaju gdje se nalaze sekundarne i tercijarne masovne grobnice polako umiru. Sa svakim izgubljenim svjedokom nestaje i mogućnost da još jedna porodica pronađe istinu.

Ta nedovršena pravda otvorila je prostor za nešto jednako opasno – historijski revizionizam.

Uprkos brojnim međunarodnim presudama koje potvrđuju da je u Srebrenici počinjen genocid, njegovo negiranje i dalje predstavlja važan dio političkog života u entitetu Republika Srpska. Osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić i dalje se veličaju, dok se sudski utvrđene činjenice relativiziraju ili osporavaju. Politički lideri bosanskih Srba, uključujući Milorada Dodika i Željku Cvijanović, na međunarodnoj sceni nastavljaju promovirati narative koji su u direktnoj suprotnosti sa presudama međunarodnih sudova.

Ali prekrajanje historije nije samo napad na prošlost. Ono direktno ugrožava mogućnost da se zločin ikada do kraja rasvijetli. Kako očekivati da će oni koji danas negiraju genocid pomoći u otkrivanju novih masovnih grobnica? Kako očekivati da će neko progovoriti o lokacijama posmrtnih ostataka ako društvo istovremeno nagrađuje šutnju, negiranje i slavljenje počinilaca?

Svaki pokušaj relativizacije genocida udaljava nas od istine, a time i od pravde. Borba protiv negiranja nije samo pitanje historije. Ona je pitanje pronalaska nestalih. Jer bez pune istine nema ni pune pravde.

Prije oko 3h

Negdje u BiH 1996. godine: Učiteljica pita ko je ostao bez oca, 18 djece diže ruku

Lekcija iz Srebrenice

Zbog toga je usvajanje Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, mnogo više od simboličnog čina. Njome je potvrđeno da Srebrenica nije samo dio historije Bosne i Hercegovine nego dio kolektivnog sjećanja čovječanstva.

Ipak, ni oko te činjenice svijet nije bio jedinstven. Srbija i vlasti Republike Srpske nastavile su negirati genocid, dok su Rusija i Kina bile među državama koje se nisu pridružile usvajanju rezolucije. To pokazuje koliko međunarodno pravo i dalje ostaje talac geopolitike.

A upravo tu leži najveća lekcija Srebrenice.

Genocid ne može biti činjenica samo kada odgovara političkim interesima. Međunarodno pravo ne može vrijediti samo za neke države, a ne za druge. Civilne žrtve ne mogu zasluživati naše saosjećanje samo kada se uklapaju u političke narative velikih sila.

Ako međunarodna zajednica dozvoli da politički interesi određuju šta je historijska činjenica, a šta nije, onda ne ugrožava samo sjećanje na prošlost. Ugrožava i potragu za istinom. Svaki pokušaj prekrajanja historije povećava mogućnost da neka masovna grobnica ostane neotkrivena, da neka porodica nikada ne pronađe svoje najmilije i da neka majka umre čekajući odgovor koji je odavno trebala dobiti.

Prije oko 4h

Stotine motorista krenule prema Potočarima u znak sjećanja na žrtve genocida

Ako svijet zaista želi odati počast žrtvama, sjećanje više nije dovoljno. Posljednje poglavlje Srebrenice neće biti zatvoreno kada se održi još jedna dženaza. Bit će zatvoreno tek kada bude pronađena svaka nestala žrtva, kada oni koji skrivaju informacije o masovnim grobnicama konačno progovore, kada negiranje genocida bude imalo stvarne posljedice.

Žrtve Srebrenice od svijeta ne traže sažaljenje. Traže dosljednost i da se istrage provedu jednako za svaku žrtvu. Traže da međunarodno pravo vrijedi jednako za sve, da istina ne zavisi od političkih interesa i da nijedna majka više ne čeka tri decenije da pronađe makar jednu kost svog djeteta.

Dok se to ne dogodi, priča o Srebrenici neće biti završena.

*Autorica je novinarka iz Bosne i Hercegovine, živi i radi u Republici Turskoj, objavljuje u tamošnjim medijima.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.