Savez kolumnista | Valerijan Žujo: Biblioteka svijetli u općoj pomrčini

Knjige se pišu i objavljuju više nego ikada u povijesti, ali knjizi se loše piše...

To je refren iz rasprava o sudbini knjige i kulturnih hramova u kojima se knjige čuvaju, klasificiraju, obrađuju i na raspolaganju su istraživačima. Ti hramovi, nacionalne biblioteke, u civiliziranim društvima jesu institucije koje na najbolji način reprezentuju zajednicu, kuće koje su razlog nacionalnog ponosa, koje svjedoče o stupnju razvoja nekog društva i predmet su opće brige.

Piše: Valerijan Žujo, za Radiosarajevo.ba

Trending

Kosovski ministar proglasio srbijansku ministricu personom non grata: Zabranio joj ulazak u zemlju

Posmatrajući samo europski kontinent, lako je zaključiti, da neovisno o moći, bogatstvu i političkom ustrojstvu, sve europske države vidno i temeljito brinu o svojim nacionalnim bibliotekama, o njihovom smještaju, efikasnom djelovanju i prisustvu u međunarodnim kulturnim tokovima i zbivanjima i, dakako, o njihovom finansiranju.

U arhitektonskom smislu europske nacionalne, ali i pokrajinske bibloteke, pravi su arhitektonski biseri, a u funkcionalnom smislu, kulturnim i obrazovnim rezultatima, predstavljaju moćne generatore spoznaja i ideja. Najrazvijeniji brinu najviše. Preambiciozno je i neozbiljno upoređivati se sa British Library, Library of Congress, Oesterreichische National Bibliothek, Bibliothèque nationale de France, Staatsbibliothek zu Berlin, etc., ali je suvislo pitanje zašto su te kolosalne biblioteke, te globalno dragocjene institucije, smještene u najrazvijenijim zemljama svijeta ili zašto su te zemlje najrazvijenije. Istina i u nerazvijenom dijelu svijeta postoje bibliotečka čuda, poput Aleksandrijske biblioteke, obnovljene brigom cijelog svijeta.

Mrlja vidljiva iz svemira

Na karti Europe postoji samo jedna jedina kulturna mrlja, kada je riječ o nacionalnim trezorima pameti, vještine i ljepote. Ta mrlja, vidljiva iz svemira, nažalost prekriva jednu od najznačajnijih i najreprezentativnijih ustanova društva i države Bosne i Hercegovine, njenu Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Gospodari prilika, oni u čijim su rukama poluge moći i novca, ili nemaju dovoljno znanja ili nemaju dovoljno volje da se priključe uljuđenoj Europi i većem dijelu svijeta. Po svoj prilici oni su rukovođeni monstruoznom floskulom, da je knjiga mrtva, da je nepotrebna u vrijeme eksplozije elektronskih medija. Pogrešno čitanje studije Marshalla McLuhana o Gutenbergovoj galaksiji i globalnom selu, u nekim glavama je proizvelo averziju prema listanju knjiga (kad sve ima na internetu...).

Međutim, prognoze o kraju knjige i štampe, em su brzoplete, em su neinteligentne. Svojevremeno, kada je započela era fotografije, odmah je najavljen skori kraj slikarstva. Već sa prvim dagerotipijama, otvorena je i rasprava o smislu originalnog slikanja, pored tehnološke mogućnosti da se stvarnost precizno zabilježi i sačuva. No, dvjestotinjak godina nakon prvih uspješnih snimaka, ni klasična, ni visoko sofisticirana digitalna fotografija, nisu potisnule slikarstvo. Naprotiv, slikarstvo je tokom ta dva stoljeća doživjelo spektakularan razvoj kada je riječ o brojnosti slikara profesionalaca i amatera, razuđenosti tehnika i stilova, broju likovnih učilišta, muzeja, galerija, izložbi...Takva je sudbina i prognoze o suvišnosti i nestanku knjige.

Prije 1 dan

Podrška iz Srbije | Nenad Obradović: "Knjige u Vijećnici, pobjeda duha"

U 137. starozavjetnom psalmu, zvoni distih:

Nek’ se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Sarajevo i knjige

Ne znači isto ta misao onima koji vjeruju i nama koje nije dotakla milost prosvjetljenja. Ali, ta zakletva ima univerzalnu snagu, ona kazuje o predanosti, o privrženosti, o vjernosti i ljubavi… manje o strahu. Zaklinju se vjernici, ljekari, sudije, činovnici, vjerenici i mladenci… Zaklinju se i lopovi, prevaranti, opsjenari… Jedino se ne zaklinju bibliotekari. Njima se vjeruje i bez zakletve. Oni brinu o knjigama, kada niko od pozvanih ne brine, ni o knjigama, ni o čuvarima knjiga… A, zbog te nebrige, neće se osušiti ni ljevica, ni desnica.

U malograđanskom sistemu vrijednosti (sve se od kuće ponese…) knjige su knjižurine, knjige samo prašinu skupljaju… U starom Sarajevu, knjige su bile dragocjene. To je vidljivo iz sačuvanih ostavinskih dokumenata, iz popisa imovine umrlih. U nekim popisima, vrijednost knjiga je premašivala ukupnu vrijednost sve ostale imovine. Naravno, nisu knjige imale vrijednost samo kao rijetka i skupa roba, nego u prvom redu kao vrata u svijet duha, u trezore u kojima je pohranjeno jedino čovjekovo neuništivo blago. Jedan od najviših dometa osmanskog Sarajeva bilo je utemeljenje prve javne biblioteke, Kjutubhane Osmana Šehdije Bjelopoljaka polovinom 18. stoljeća. O tome sam pisao na ovom mjestu:

Ovaj učeni čovjek, u Sarajevo je došao kao divan katib (biva, šef kancelarije) bosanskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua. U spomen na rano preminulog sina, Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, pjesnika i derviša nakšibendije, utemeljio je izuzetno važnu kulturnu ustanovu. Osman Šehdija je 1757. g., nakon smrti sina, poslao iz Carigrada novac bosanskom namjesniku Mehmed-paši Kukavici, da se podigne spomen-biblioteka. Podignuta je na sjeveroistočnom uglu dvorišta Careve džamije u Sarajevu. Za biblioteku je Osman Šehdija u Carigradu kupio 180 vrijednih knjiga i rukopisa. Zanimljivo je da su knjige imale poseban pečat, na kojem je stajalo:

Ovaj primjerak uvakufi Osman Šehdi od hadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uslovom da se iz kjutubhane ne uznese ni pedlja, ni koraka. Godina 1173 (po Hidžri).

Osman Šehdijina biblioteka imala je plaćenog bibliotekara. Fond knjiga i rukopisa obogaćivan je poklonima Sarajlija sklonih knjizi i nauci. Njen posljednji bibliotekar bio je znameniti Sejfudin Kemura, koji je, ne bez gorčine, ostavio zapis o rušenju Bjelopoljakove kjutubhane:

Visoka Zemaljska vlada odlučivši načiniti rijasetsku zgradu kraj Careve džamije usput obori 1. ramazana, hidžretske 1329. (26. avgusta,1910.) gore navedenu kjutubhanu, u namjeri da sagradi ljepšu i moderniju, ali nažalost, to joj dovede naglu smrt i vječiti zaborav.

I historičar Vladislav Skarić smatrao je rušenje ove biblioteke vandalskim činom.

O, da li je slučajno, da je prva sarajevska javna biblioteka porušena 26. avgusta, 1910. g., a najveći i najznačajniji naš hram knjige spaljen također 26. avgusta, 1992. g. Od Bjelopoljakove građevine ostao je samo tarih, koji je ugrađen u istočni zid sadašnje zgrade pred Carevom džamijom. U prevodu Mehmeda Mujezinovića, tarih glasi:

U ime Boga općeg dobročinitelja Milostivog. U njoj se nalaze vrijedne knjige. Godine 1173 (1759/60).

Pucanj u knjige

Dakle, uporedo sa onima koji knjige vole, koji ih pišu i čitaju, koji ih izučavaju i čuvaju, već od početaka pismenosti, postojali su i postoje i oni, kojima su knjige noćna mora. Maštovitost mrzitelja knjige doživljava vrhunac upravo u našim danima. Nervozni su. I oni bi rado, poput svojih povijesnih prethodnika uzviknuli:

Zapalimo biblioteke!… Spalimo knjige! Tako bi svi problemi sa knjigama i bibliotekarima bili riješeni.

No, to ne bi bio čin za aplauz. Reakcije na vandalsko paljenje Vijećnice, koje su izveli Karadžićevi razbojnici, 1992. g., nisu se još stišale u kulturnim krugovima. Sudeći po stanju stvari, sadašnji moćnici, umjesto plamena, kao oružje su odabrali nemar i ignoranciju:

Nije ih briga, što smo jedina zemlja u Europi, koja nema reprezentativnu i funkcionalnu zgradu nacionalne biblioteke, što nema, zapravo, nikakvu; nije ih briga, što bibliotekari, marljive pčelice, nemaju platu, nemaju elementarna sredstva za život; što su knjige deponovane u memljivim prostorima austrougarske kasarne; što je drastično opao broj čitalaca, a porastao broj nepismenih i polupismenih, etc, etc…

Oganj i dim, koji su po naredbi šekspirologa, dr. Nikole Koljevića orgijali u sarajevskoj Vijećnici, domu Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u noći između 25. i 26. avgusta, 1992. g., nisu uspjeli istjerati biblioteku iz njene kuće. Cio razuman i civiliziran svijet osudio je to divljanje i pomogao da se kuća bibliteke mučenice iz temelja obnovi…

No, ne lezi vraže, ono što nije uspio Koljevićev dim, uspio je dim sa nalojenih roštilja, koji je prožima palatu obnovljenu zarad knjiga, a zaposjednutu od neproduktivne i samodopadne birokratije… Unbelievable, i ta okupacija i taj dim od loja, nedavno su ozakonjeni. Jedino je Nacionalna biblioteka ostala izvan zakona i prihoda, kao svaki beskućnik.

Najkraći opis drame koja se događala između 25. i 26. avgusta, 1992. g. bio bi:

Artiljerijski napad na knjige.

Hladne čovjekolike persone bi možda zabilježile, da je to nesrazmjerna upotreba sile… U razumnoj ljudskoj glavi i duši, koju nisu napustili moral i ljubav, takvo nešto, nije moguće. Bivalo je, istina, i previše destruktivnih ideja, rušilačkih priroda i herostratskih nesrećnika, ali njih nije obasjavalo svjetlo kulture, nisu ih rukovodili motivi humanosti i stvaralaštva, kako bi se reklo jednostavnim osnovačkim jezikom.

I gle čuda, napad teškim oruđem i zapaljivom municijom na knjige, na biblioteku, trezor u kojem je pohranjeno misaono i umjetničko blago generacija, naredio je visoki intelektualac, profesor univerziteta, šekspirolog, dr Nikola Koljević. Herostratska slava mu nije trebala, imao je određeni ugled u mjeri ovdašnje sredine.

Bio je to neočekivani korak u ništavilo… Rezime tog čina sasvim je logičan… pucanj u knjige, a odjek tog pucnja, vratio se i raznio glavu u kojoj se začela ova sumanuta razorna ideja.

*Autor je književnik, istraživač historije Sarajeva, leksikograf, prijatelj Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.