Bursać: Nakazan ljudski lik komšijskog navijanja protiv Bosne i Hrvatske!

"Ulazak Bosne i Hercegovine među najbolje reprezentacije svijeta ne briše nijedan gol Srbije. Hrvatska eventualna pobjeda nad Portugalom ne mijenja nijedan rezultat Srbije. Uspjeh komšije nikome ništa ne uzima niti dokida. A radovati se porazu komšija, bez bilo kakve potrebe je čista psihopatologija! Sportski komentator iz Srbije Dejan Anđus upravo je to učinio. Pred kamerama je, bez ikakve zadrške, saopštio kako uvijek navija protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U svim sportovima. Poželio je komšijama propast. Jad i bijeda!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Fudbal je odavno prestao biti samo igra ako je to ikad i bio. U njemu se ogledaju i individualni karakter, i odgoj, i kultura, i sposobnost da u protivniku vidiš rivala, a u pobjedniku čovjeka kojem možeš pružiti ruku. Zato poneke izjave vrijede mnogo više od devedeset minuta utakmice. One, naime, razotkriju čitav jedan mentalni sklop da ne kažem psihopatologiju.

Dijagnoza Dejana Anđusa

Sportski komentator iz Srbije Dejan Anđus upravo je to učinio.

Pred kamerama je, bez ikakve zadrške, saopštio kako uvijek navija protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U svim sportovima. Poželio je komšijama propast. Eto, baš tako. Priželjkuje golove protiv Bosne i Hercegovine, priželjkuje poraze Hrvatske, priželjkuje zadovoljstvo koje dolazi iz tuđe komšijske nesreće i poraza.

Tu više nema govora o sportu.

Tu počinje patologija. Klinička patologija. 

Jer čovjek može navijati za svoju reprezentaciju do posljednjeg daha. Može tugovati kada ispadne. Može izgubiti interes za prvenstvo. Može čak ostati ravnodušan prema svim ostalim ekipama ili prestati pratiti sport.

Ali mora postojati nešto duboko poremećeno, patološko u čovjeku koji poslije ispadanja ili bolje reći nekvalifikovanja vlastite reprezentacije svu energiju usmjeri na želju da komšija izgubi.

Kakva se duhovna praznina krije u čovjeku kojem najveća radost dolazi iz tuđeg poraza, a ne vladtite pobjede? Je li to in vivo ono "da komšiji crkne krava"?

Kakav kompleks nosi neko kome pobjeda Portugala ili Sjedinjenih Američkih Država vrijedi jedino zato što će rastužiti Bosance i Hercegovce ili Hrvate?

Takva emocija nema veze sa sportom.

Takva emocija ima ime.

Mržnja. Čista, nepatvorena mržnja. 

Posebno zabrinjava činjenica da takve riječi izgovara sportski novinar. Čovjek čiji bi posao trebalo da bude promocija sporta, fer-pleja, nadmetanja i poštovanja prema protivniku. Umjesto toga dobili smo manifest nesretnog, nevoljenog i usamljenog čovjeka kojem je sportski ideal pretvoren u katalog nacionalnih frustracija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Poštovanje" kojim se želi poraz drugih

Još je zanimljivije da Anđus govori kako poznaje historiju i poštuje Bosnu i Hrvatsku.

Čudna vrsta poštovanja.

Poštovanje koje želi propast drugome.

Poštovanje koje navija za svaki primljeni gol.

Poštovanje koje se hrani porazom komšije.

Takav odnos prema svijetu odavno je napustio teren racionalnog.

Balkan je ionako prepun ljudi koji identitet grade na tuđoj nesreći. Godinama slušamo političare kojima svaka vijest iz Sarajeva, Zagreba ili Podgorice služi kao gorivo za vlastite frustracije. Svaki uspjeh komšije doživljava se kao lični poraz. Svaka medalja drugoga kao lična prijetnja. Svaka pobjeda kao uvreda.

I onda se čudimo kada isti obrazac pređe na tribine, televizije i društvene mreže.

Sport samo ogoli ono što je odavno živjelo ispod kože jedinke.

Najzanimljiviji paradoks cijele priče krije se u jednom pitanju.

Šta tačno Bosna i Hercegovina ili Hrvatska oduzimaju Srbiji svojim pobjedama ili konkretno Anđusu?

Baš ništa!

Ulazak Bosne i Hercegovine među najbolje reprezentacije svijeta ne briše nijedan srbijanski gol. Hrvatska eventualna pobjeda nad Portugalom ne mijenja nijedan rezultat Srbije. Uspjeh komšije nikome ništa ne uzima niti dokida.

Kad ti je identitet sagrađen na mržnji

Osim onome ko vlastiti identitet gradi na mržnji.

Tada svaki tuđi uspjeh djeluje kao lična katastrofa.

Zato Anđusova izjava govori mnogo više o njemu, a ništa o Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj.

Govori o svijetu u kojem komšija služi isključivo kao meta kome treba crći krava. O svijetu u kojem čovjek ne može uživati u velikom sportskom događaju ako prethodno ne poželi nesreću nekome drugom. O svijetu u kojem poraz komšije postaje najveći životni trofej.

Takav pogled na svijet nikada nije proizvod sporta.

Takav pogled nastaje godinama, decenijama. Hrani se politikom, tabloidima, televizijama koje nacionalnu netrpeljivost prodaju kao patriotizam i ljudima kojima svaka mržnja zvuči kao dokaz ljubavi prema vlastitoj zemlji.

A upravo tu leži najveća zamjena teza.

Ljubav prema svojoj zemlji nikada nije zahtijevala mržnju prema tuđoj.

Čovjek može voljeti Srbiju iz sveg srca, a zapljeskati sjajnom potezu Edina Džeke ili Luke Modrića. Kao što Bosanac može navijati za Bosnu i Hercegovinu, a ustati i pozdraviti vrhunsku igru Srbije. Kao što Hrvat može iskreno čestitati velikom sportskom uspjehu bilo koje reprezentacije.

To se zove sportska kultura i ljudskost.

Sve drugo pripada nekoj drugoj disciplini.

Psihologiji.

Možda čak i psihijatriji. 

Tuga, jad i čemer

Jer kada čovjek javno priznaje da mu najveće zadovoljstvo donosi poraz komšije, tada više ne govori o sportu. Tada govori o sebi. O vlastitim strahovima, frustracijama, kompleksima i emotivnim deficitima.

Na kraju, Bosna i Hercegovina će večeras istrčati na teren protiv daleko jačeg protivnika. Hrvatska će igrati svoju utakmicu sutra. Pobijediće ili izgubiti. Takav je sport. Nekada slaviš, nekada čestitaš boljem.

A Dejan Anđus će, bez obzira na rezultat, ostati čovjek koji je pred milionskim auditorijem demonstrirao kako izgleda trenutak kada mržnja obuče dres, pojede ličnost i predstavi se kao navijanje.

I upravo zato njegova izjava govori mnogo manje o Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a mnogo više o društvu koje je uspjelo uvjeriti dio svojih ljudi da je komšijin poraz najveći oblik patriotizma.

Svaka reprezentacija može izgubiti utakmicu.

Čovjek koji izgubi sposobnost da u drugome vidi čovjeka izgubio je mnogo više od jednog meča.

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.