Damir Dvorniković: Svici u tami

„Zdravo támo, prijateljice stara,
 došao sam opet da popričam sa tobom ,
 jer je vizija blago užasavajuća. . .“

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

Ljudi odlaze, drugi dolaze. Tužni su. I ljuti. Sa razlogom. Poslije ratova, pljački, obmana, stvari o kojima smo čitali još u školskim lektirama, mrak oko nas još se ne razilazi.

Utorak navečer. Građani jednog grada u srcu tamnog vilajeta su došli tu noć da dvjema porodicama pokažu da su uz njih u njihovim najtežim trenucima. Olakšanja nema i kiša neće isprati bol. Ali ljudi stoje jer im je jako žao. Jer im je krivo. Jer su zabrinuti za svoju djecu i svoje porodice. Žele da ih zaštite od opasnosti koje vrebaju na ovim ulicama. Našim ulicama. Barikada satkana od dostojanstva, tuge i časti. Krhka ali tu je. Lijepo je kad osjetite ljudskost oko sebe. Puno je tišine. Kako je to tužno, pravi ljudi šute, a oni drugi baljezgaju kad god stignu.

Svjetlo je i ispod svih onih kišobrana, u djevojkama i mladićima, ženama i ljudima što su sa svojom djecom tu noć stajali između Historijskog i Zemaljskog muzeja. Došli da odaju počast. Da pokažu da žele dobro ljudima. I šta misle o onim drugima. Kao svici u tami. Svitac je mali, tama nepregledna. Ali kad se mala bića zbiju rame uz rame to je već nešto.

Na nekom drugom mjestu, u lažnom sjaju napucanih kancelarija i još napucanijih kućerina je neki drugi svijet. Bahati i primitivni političari ispraznih riječi i osmijeha, potpuno neosjetljivi na brige ljudi sa kojima se sreću u prolazu. Ni ne sjećaju se kad su zadnji put pješke prešli ulicu. „Zlu ne trebalo“ njihovi šoferi bi ih krkače prenijeli preko pješačkog. Umorni i razočarani policajci na čijim se značkama još davno ugasio sjaj.

I na kraju, u najmračnijim kutovima, a tako željni blještavila i velike scene, oni koji uživaju u spoznaji da im zakon ništa ne može. Ili neće. Neki, jednostavno, rođeni zli. Drugi su takvi možda postali „u hodu“. Sila. Imaju sreću da žive u takvom društvu, gradu, državi gdje im se to može.

Sjene dvije djevojke. Nisu nikako smjele biti tu. Barem decenijama još.

Ispod njih ovi silni ljudi što stoje u mraku i tiho razgovaraju na kiši.  Brinu nas dani što dolaze i iskušenja koja čekaju našu djecu. Moramo pričati. I stajati. Sačuvati ono dobro što još imamo u nama. Svi ti kišobrani u rukama naših sugrađana. Fin svijet još uvijek stanuje ovdje. Svjetlo ovog grada je večeras tu. Svici u tami.

 „I u golom svjetlu vidio sam
Deset hiljada ljudi, možda više
Ljudi pričaju bez da razgovaraju
Ljudi čuju i bez slušanja
Ljudi pišu pjesme koje glasovi
Nikada ne dijele
I niko se ne usudi
Da uznemiri zvuk tišine“
(Sound of Silence, Simon & Garfunkel)