Damir Dvorniković: Rumba De Barcelona za momka sa Vratnika

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

Jutro je moje. Volim baš ovaj početak dana. Odoh na kafu, povešću i našeg četveronošca. Lola se od svih nas, komplet ekipe u autu, jedina obradovala što odmor završava i vraćamo se . Tek popodne radim, imam fore. Hajmo mi!

Dok zaključavam vrata, sjećam se nekih vedrih dijelova bućkuriša što sam sanjao sinoć. Nisu to neke krasotice s plaže, imaginarne ili stvarne, ali feeling je dobar skroz. I slika jasna. Pričam s Faketom na telefon i to fiksni. Zove me čovjek na basket s nekom rajom. Uvjek potrefi da me zovne baš kad spremam ispit i to u onih odlučnih 24 ili 48 sati pred polaganje. Smijem se dok izlazim iz stubišta, a Lola me prati. Faks je bio tako davno, a naš „mali noćni telefonski razgovor“ tako stvaran. Dok smo dalje razgovarali, reče da mi je poslao na FB jednu dobru ljetnu stvarku i da će mi se garant dopasti. Čudim se što se Fake latio Facebooka, nije da ga simpatiše, ali otvaram, u snu, da poslušam šta je to. 

„Rambla pa'qui, rambla pa'lla,  Esa la Rumba de Barcelona. . . „

pjeva i svira Manu Chao da sve prašti. Ritam i adrenalin u vrelom zraku. Dopalo mi se odmah. Jasno mi je zašto je i njemu. Jest da je čovjek ganjao folklor, al ritam je u krvi, a sve je to slično kad su zvuci dobri. I kad su ljudi dobri. A i fine šarene košuljice su tu. Kud nisu svirali ovu močnu pjesmu i ono davno ljeto kad smo u jednom kampu na moru k'o ishaviješteni lutali u sitne sate od šatora do šatora. U transu od žeđi, tražili smo da nije neko ostavio napolju kakvu flašu vode. Zaredale noćne redukcije H2O, a mi se po povratku iz diska naklopali sardina i luka. Možete zamisliti očaj u očima i glavama četvorice momaka što tek završiše srednju?

Dok pijem kaficu u debeloj hladovini, a Lola opušteno posmatra prolaznike, razmišljam koliko sam samo vratničke raje upoznao tada, preko svog prijatelja, ili na basketima na Kovačima. Toliko pravih ljudi, a nešto ih više ne viđam. Kakav li danas svijet zuji po tim strmim čikmama? Još uvijek je prijatno napolju, odoh po kifle, bliži se čas za uvijek dragi doručak. Kontam nešto, već dugo nismo poigrali skupa. Takav ritam, svi radimo, puno obaveza. Ali moraćemo, zaželio sam se baš. I druženja i basketa.

Doručak divno sjede, k'o i obično. Ukućani se raštrkali svak na svoju stranu, a Lola se ispružila, drinca i povremeno otpuhuje. Čini se da i ona lijepo sanja. Opet izlazim, da prije posla još nešto obavim, a super feeling me i dalje drži. Vani već postaje vrelo. Parkiraj vamo, parkiraj tamo, kapi znoja počinju izdajnički da cure. Na radiju dobra muzika, pomaže, čini vožnju ugodnijom. Kad se nakupi puno nekih sitnijih obaveza, čovjek garga u ipak prihvatljivom ritmu i ne razmišlja previše. Osim gdje da se uparkira. Sjetih se, btw, da sam neko veče na Vilsu sreo Ćurketa u jeku njegovog jogginga. I s njim sam dogovarao pivce. Super, pozvaćemo Faketa da nam se pridruži. Nek pije kolu. Drevni srednjoškolci. Garant se i njih dvojica nisu dugo vidjeli.

Sad me toplina već malo smara, a na čelu mi se formira jezero znoja. Dok čekam zeleno na semaforu, kontam kako nam je dobro bilo u Španiji ono ljeto. Akvarijum u Barceloni, divni dani i noći uz flamenco i ledenu sangriju u bokalu. Žena i ja se tek počeli zabavljati, autobus iz Sarajeva krenuo u 7 ujutro, a ja se probudio u Sloveniji. Bilo je to odmah ono prvo ljeto poslije rat. . misli stadoše. E jebi ga! Sinulo mi je. Znoj prestade da curi. Crveno je. Semafor još ne pokazuje da krenem. Pa ja već godinama nisam basketao. Ulijenio sam se malo. Odvikao čak. San blijedi i zbunjen uzmiče, čekaj.

Ali nije to ono zbog čega mi više nećemo zaigrati skupa. Dobro raspoloženje što me je tako čvrsto držalo cijelo jutro iščeznu u sekundi. Brzo kao što je brzo iščezao i život iz mog prijatelja jedne zimske noći '93. ili '94. Ne sjećam se tačno koje, obje su jebene bile. Ratna klasika. Časni ljudi se gase, a oni drugi izđikljaju ko gljive poslije kiše.

Faruk je poginuo ispred vrata svoje kuće sa naramkom drva za ogrjev u rukama. Podžephana, mala vratnička ulica. Jednom davno smo tu kod njega, za doručkom, uz suho meso i čaj razvijali „strategiju“ za školski košarkaški turnir.

Haveru moj, još neko vrijeme nećemo razmijeniti dupli pas. Zato ti pišem ove rečenice. A pjesma mi se uvukla u glavu i zaposjela me. Danke što si mi je dobacio. Ko zna, zna. Danima je već slušam. Močna je. Super ritam na nekim drugim ulicama, u jednom drugom gradu.

„Te merce Bibi Malena, Te merce perro chaval,   Te merce la policia, Te merce Abdu Lila."