Damir Dvorniković: Na srcu šapa

Radiosarajevo.ba
Damir Dvorniković: Na srcu šapa
Pixabay / Jedno davno ljeto
Kad smo bili djeca, sestra i ja smo dobar dio godine, i ljeti i zimi, provodili u Podgori.

U lijepoj kući, zvala se Vila Ana i pripadala je teti Neđi, bakinoj prijateljici iz dana kada su njih dvije radile kao učiteljice. Imale su one puno materijala za razgovora, tako da se deda malo više družio s nama, vodio nas u šetnje uz more u zimskom periodu i pričao nam razne pričice.

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

U vili su se nalazila još dva stanara, starosjedioca. Mačak Tiki i vučjak Ari. U mojim očima Ari je bio lafac i dobričina, a Tiki. . . hm, jednostavno zao. Možda sam tada bio previše krhak i pomalo razmažen pa preuveličavam, ali taj mini tigar me je stalno grebuckao i zagorčavao mi život. U nekim prilikama, kad zagusti, Ari bi se ukazao u pravi čas, zli mačak dao petama vjetra, a ja bi sa olakšanjem zagrlio i tapšao svog spasioca. Bilo je to kao kad u westernu zagrmi truba i pojave se plave bluze. Kako sam ja rastao tako sam sve manje zazirao od tog Gafildovog pretka, a i on je nekako postajao ozbiljniji i manje je vremena trošio na marifetluke.

Vrijeme sadašnje. . . . Mlađa kći nam je napravila scenario za vikend i za njegov, nazovimo, centralni dio, donijela je Lesi se vraća kući, nova verzija, da svi zajedno gledamo. Uz kokice, naravski. Njena sestra je eskivirala. Gledala je ranije i odlučna je da se ne suočava ponovo sa jednom tužnom sekvencom. Mi ostali smo se povinovali i uživali u filmu. Tad je naišla ta scena i ugledah suze kako jure niz obraze organizatorice našeg divnog subotnjeg obiteljskog popodneva.

O kako davno sam u kinu gledao Diznijevog Žuću, bio možda mrvu stariji od nje i u mraku kino dvorane, pred kraj predstave..... pa hajd' nek „službena verzija“ bude da me steglo u grlu. Jako, jako.  

Divan i čvrst je taj savez, to prijateljstvo djeteta sa psom, mačkom, kanarincem. Nekom je i zlatna ribica dobra haverica. Koliko god dječji postupci katkad nespretni bili, životinja prepoznaje njihove osjećaje i vidi tu pruženu ruku. Ruku prijateljstva. Vrlo iskrenog. A u ružnim i nasilnim postupcima, složićete se, mi dvonošci uvjerljivo prednjačimo. U porodici u kojoj roditelji objasne djeci da je mučenje životinja nešto grozno i neprihvatljivo, djeca će se vjerovatno normalno ophoditi prema ovim dlakavim i pernatim stvorenjima oko nas. Ali kad se otac kikoće i poziva svoje dječake da zajedno s njim gađaju nekog psa lutalicu dok ovaj nehajno drijema na suncu, ili patke što u formaciji plivaju ispod mosta, e to svakako ne vodi dobrom. To je dno. Na našim ulicama ga ima napretek, a pozitive na bacanje baš i ne. Ali možemo se truditi i činiti što je do nas.

Zahvalan sam roditeljima što sam od svojih „prvih početaka“ dobio priliku da se družim i igram sa tim divnim bićima. Imao sam tada četiri godine, a stari se pojavio na vratima, držeći nešto umotano u novinski papir, u svome naručju. Rekao je samo da mu se vrtio oko nogu i da nije imao srca da ga ostavi na ulici, na hladnoći. Bio je to mali jednomjesečni mješanac. Dali smo mu ime Lesi, tada vrlo trendovski. Proveo je neko vrijeme s nama, a onda smo ga poklonili maminom rođaku jer se bližio čas rođenja moje sestre. Lesi je uživao na imanju u okolini Slavonskog Broda, a ja sam par puta prigovorio majci zašto ga nismo zadržali jer me je nervirao plač bebe pridošlice u kući, tj. moje sestrice. Dok mi je Lesijev lavež više godio ušima.

Kasnije su u našem domu stanovale i zlatne ribice, vjeverica koja se kao munja verala uz zavjese, jednooki bijeli zamorac Bubu, kanarinci i štiglići. U mojim tinejdžerskim danima najbolji mi je prijatelj bio koker Dim. Lafac pravi. Povjeravao sam mu sve svoje životne i ljubavne brige i nedoumice. Prvih poslijeratnih godina društvo mi je sa strahom dolazilo kući jer je tu „carevala“ Tina, ženka doberman. Doveo sam je sa ulice sa namjerom da je predam nekome ko će je fino paziti, ali ne nađoh takvog, pa je zadržasmo. A i ona je zadržala oštrinu koju je stekla učeći se vještinama opstanka u gladnim ratnim godinama.

Danas je s nama shi tzu Lola, poklon starijoj kćerci za deseti rođendan. I pored pravog ridanja i potoka prolivenih suza dok je gledala Hachiko i Marli i ja, ona je dugo i fanatično vodila kampanju da vedri četveronožac postane novi član naše ekipe. Žena i ja smo mislili da je još prerano za tako nešto, ali stvarno nemamo zamjerki. Cura se zaista brine za psa i nekako se ponaša savjesnije i zrelije nego prije. Mlađa sestra joj asistira. Kad je raspoložena.

Vjerujem da je za dijete kućni ljubimac, ako postoje naravno mogućnosti za to druženje, blagoslov. Isto vrijedi i za svaku malu „zvijer“ koja dođe u dom obitelji koja voli životinje.  

Psi su danas na lošem glasu. Lutalice naročito. Sve više su nalik nama, ljudima. Svi se čvrsto držimo čopora. Pardon, grupe. Upijaju od nas, nasilni mi, pa sve nasilniji postaju i oni. Gostuju predstavnici Dogs trust-a po školama, tu i tamo nešto malo pričaju, ali nedovoljno je to. Šteta što nije praksa da djeci na čas dođe veterinar, zoolog ili neko iz društava za zaštitu životinja i detaljnije porazgovara sa đacima. O poštovanju prema bićima sa kojima dijelimo ovu našu dragu planetu. Uvijek se nađe takvih koji bi nastavili sa okrutnostima, ali za nekog bi priča imala smisla. A i korisno je čuti kako da se ponašamo ako prolazimo pored mjesta gdje drijema čopor uličnih pasa.

Ono čega se jasno sjećam je da kao dječak uopće nisam imao taj osjećaj da bi mi neki pas htio nauditi, čak ni u primislima. Šapa prijateljstva i samo lijepe uspomene kroz sve ovo vrijeme! Danas sam generalno čangrizaviji i oprezniji u svemu, pa tako i u ophođenju sa četveronošcima. Ali djeca i kućni ljubimci, oni se stvarno, najčešće, tako dobro razumiju i slažu. I treba im pružiti priliku da uživaju u druženju. A i ljudi koje srećemo na Vilsu dok njihovi psi trčkaraju pored njih mi uvijek djeluju tako fino opušteno. I supruzi i meni ta šetnja dođe kao zen. Mada sam nakon godina i godina u kojima mi je dan počinjao i završavao šetnjom sa četvoronožnim prijateljima bio pomalo skeptičan i pitao se imam li još ja živaca i energije za ovo. Ali da! I drago mi je zbog toga. Vlažna njuška, tople oči, čitav smo njihov svijet.

 „Draga Lola, ti želiš samo da se igraš s nama i spavaš.“ Divno mi zvuči kad kćerka to kaže svojoj vjernoj drugi što živi boemski i drinca nekad i do podne, a užasava se izlaska kad je kišan dan. Ustvari i navike su njima dvjema vrlo slične.

Dragi moji, vi što imate kakvog simpatičnog čupavog stvora u kući, prvi je pred vratima kad se vraćate s posla, silno vam se razveseli i ništa ne traži od vas, znate dobro o čemu pričam. To živo biće, duša koja diše s nama i za nas, ureže se u naša srca i misli puno dublje nego što smo ikada i pomislili.

Znam da svako jutro kada ustanem, jedna mala dlakava bijela loptica sva ustrepti i propinje se na stražnjim šapama, iščekujući željno da je pomilujem. Obraduje mi se kao da se mjesecima nismo vidjeli. Jako je zahvalna za tih par minuta pažnje i milovanja. Lola ovo ne može pročitati, ali hvala njoj jer je svojim dolaskom unijela još toliko topline u naš dom. Svoje veliko srce u tako malom tijelu, naš dragi shi tzu nam bez zadrške predaje ama baš svakog dana, iznova i iznova.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije