Bursać: Sena Uzunović, ličnost godine i svjetlo u mraku klimave države!

"Sena Uzunović je pokazala da zakon u ovoj zemlji još nije mrtav. Teško ranjen - jeste. Potisnut - svakako. Ali živ. Upravo zato njena uloga daleko nadilazi jedan sudski predmet."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Ona nije odlučivala samo o presudi, nego o tome hoće li sudnica biti prostor prava ili produžena ruka politike. Hoće li sudija biti činovnik moći ili korektiv moći. U tom smislu, položila je ispit koji su mnogi prije nje ili pali ili svjesno zaobišli.

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se pravda godinama izgovara šapatom. Ne zato što je slaba, nego zato što su oni koji je trebaju provoditi naučeni da se ne zamjeraju. U takvoj zemlji sudije se često ne mjere po znanju zakona, nego po sposobnosti da "razumiju kontekst", da čitaju između redova i da znaju kada treba stati.

Sena Uzunović nije takva. I nije stala.

Prije gotovo godinu dana napisao sam joj pismo. Ne kao navijač, ne kao presuditelj, ne kao neko ko unaprijed zna ishod, nego kao građanin koji traži minimum. A minimum u Bosni i Hercegovini zvuči radikalno: da sudija radi svoj posao po zakonu i savjesti. Bez obzira na ime optuženog. Bez obzira na buku. Bez obzira na prijetnje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Tada sam napisao da ne tražimo osvetu. Ne tražimo revanšizam. Ne tražimo suđenje po narudžbi. Tražimo pravdu i istinu. Danas je jasno koliko je taj zahtjev bio opasan po ustaljene obrasce ponašanja u ovoj zemlji.

Suđenje Miloradu Dodiku nije bilo puka pravna procedura. Bilo je to sudaranje dva koncepta države. Jednog u kojem zakon važi dok ne dodirne moć, i drugog u kojem zakon vrijedi upravo zato što dodiruje moć. Sena Uzunović je izabrala ovaj drugi - profesionalno, ali i ljudski. Svjesno.

Pritisci su bili otvoreni i grubi. Prijetnje zapakovane u političke poruke. Galama o "rušenju ustavnog poretka". Najave blokada, haosa i raspada. Sve ono što u ovoj zemlji služi kao univerzalno sredstvo discipliniranja institucija. Poruka je bila jednostavna: povuci se ili snosi posljedice.

U Bosni i Hercegovini ta poruka obično daje rezultat.

Ovaj put - nije.

Sena Uzunović se nije skrivala iza proceduralnih magli. Nije razvlačila postupak. Nije tražila izlaznu strategiju. Radila je ono zbog čega sudije postoje: primjenjivala je zakon. Hladno. Precizno. Bez emocije prema funkciji i bez straha od prijetnje.

I tu dolazimo do suštine.

Ovo nije priča samo o jednoj presudi. Ovo je priča o profesionalnom integritetu u zemlji u kojoj se integritet često doživljava kao smetnja, kao mana, kao pogrešan izbor u karijeri - pa i u životu.

U pismu koje sam joj tada pisao podsjetio sam na jednostavnu istinu: ne postoji sudbinski proces od kojeg zavisi budućnost države, ali postoji način na koji se sudi. Taj način pokazuje da li pravo postoji ili služi kao dekor. Da li je zakon temelj ili kulisa.

Sena Uzunović je pokazala da zakon u ovoj zemlji još diše. I da nije nestao pod pritiskom galame, prijetnji i političkog nasilja.

Zato njena uloga nije bila u odlučivanju o sudbini Milorada Dodika. Njena uloga bila je u odlučivanju o tome hoće li sudnica ostati prostor prava ili će biti pretvorena u produžetak političke moći. Hoće li sudija biti servis ili korektiv.

U tom smislu, ona je položila ispit koji su mnogi prije nje ili pali ili nisu smjeli ni polagati.

U pismu sam tada spominjao Kanta i njegov zahtjev za univerzalnošću moralnog principa. Spominjao sam Sokrata koji je birao da trpi nepravdu umjesto da je čini. Ne zbog filozofske vježbe, nego zbog jednostavne istine: pravda koja vrijedi samo kad je lagano - nije pravda.

Sena Uzunović je sudila onda kad nije bilo lagano. Naprotiv.

Zato je važno reći jasno: bez obzira na sadržaj presude, ona se mora poštovati. Ne zbog nje. Ne zbog Dodika. Nego zbog same ideje države. Onog trenutka kada sudske odluke vrijede samo kad nam se sviđaju, država prestaje postojati. Ostaje samo plemenski obračun.

Poštovati sud ne znači slagati se sa svakom presudom. Poštovati sud znači priznati da zakon nije privatno mišljenje.

I tu je Sena Uzunović povukla jasnu liniju.

Možda je najvažniji dio ove priče onaj koji se ne vidi u dnevnoj politici. Negdje, u nekoj kući, neko prvi put vidi sudiju koji ne izgleda kao uplašeni činovnik ili politički statist. Možda prvi put pomisli da je moguće biti sudija i ostati uspravan. Da je moguće birati profesiju zbog smisla, a ne zbog sigurnosti.

Ako se to desi, onda ova presuda ima vrijednost koja nadilazi dnevnu politiku. Ona postaje profesionalni i etički zalog za budućnost.

Bosna i Hercegovina nije preko noći postala pravna država. Ali je, zahvaljujući Seni Uzunović, pokazala da još uvijek zna kako izgleda sudija koji se vodi zakonom i savješću. A to znanje je opasno za sve one koji su navikli da pravdu drže na povocu.

Zato Sena Uzunović jeste ličnost godine. Ne zato što je savršena. Ne zato što je epska heroina. Nego zato što je uradila ono što bi u normalnoj zemlji bilo neprimjetno - beskompromisno je radila svoj posao.

U ovoj zemlji, to je čin otpora.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba