Dragan Bursać: Od Sokoca do Srebrenice, od zločina do genocida - karijera monstruma Krstića

"Tamo gdje završi smeće, tamo je, po Krstićevoj vojnoj logici, trebalo da završe i bošnjačka tijela. Četrdeset i četiri ubijena civila. Najmlađi – Damir Očuz, četrnaest godina. Dijete. Najstariji – sedamdeset i sedam godina. Starac. Između njih – očevi, sinovi, braća, komšije. Pucali su u zagrljene ljude. U bose noge na zemlji. U tijela koja su se grlila jer je to bio posljednji ljudski čin koji im je preostao."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Postoje imena koja se u ljudskom jeziku više ne mogu izgovarati bez drhtaja. Ne zato što su sveta, nego zato što su prokleta. Radislav Krstić je jedno od tih imena. I svaki put kad ga čujemo, svaki put kad se pojavi u sudskom spisu, optužnici ili presudi, treba ponoviti ono što se u ovoj zemlji uporno pokušava zaboraviti: Krstić nije nikakav "kontroverzni general", nije "vojnik koji je izvršavao naređenja", nije "čovjek svog vremena". Krstić je monstrum i ratni zločinac. Sistematski, hladni, proračunati ratni zločinac.

Trending

Promjene na Koševu: Tan napustio FK Sarajevo, Mirvić otkupio njegov vlasnički udio

I nije Srebrenica bila njegov početak. Samo je bila njegov vrhunac i pakleni kraj za nedužne ljude.

Novoseoci kod Sokoca su dokaz za to.

Krvavi počeci

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Dvadeset i drugog septembra 1992. godine, u selu Novoseoci kod Sokoca, dogodilo se nešto što se ne može nazvati ratom, niti ratnim činom. Rat pretpostavlja sukob vojski. Ovo je bila egzekucija nad civilnim stanovništom. Ritualno, birokratski precizno - ubijanje ljudi koji su povjerovali da će ih lojalnost spasiti. Potpisali su papir. Obećali da neće dizati glavu. Ostali u selu iako su bili potpuno okruženi paračetničkom vojskom. Vjerovali su da razum ima cijenu, da ljudskost ima neku formalnu vrijednost.

Nisu znali da su sebi potpisali vlastitu smrtnu presudu.

Došli su u selo uniformisani ljudi, sa činovima, spiskovima i naređenjima. Došli su u ime "srpske države u nastajanju" kako su govorili, u ime tzv. kriznih štabova, brigada, komandnih lanaca. Došli su u ime Radislava Krstića i RS-a u povoju.

Žene i djeca su odvojeni. Muškarci i dječaci zadržani "za rad". Laž, ona prva, najstarija ratna laž. Jedna žena je ubijena jer se nije dovoljno brzo kretala. Kao upozorenje. Kao poruka. Kao proba.

Da li ljudi treba da završe na smetljištu?

A onda su ih odvezli na smetljište Ivan Polje.

Smetljište. Riječ je mala, ali nosi svu simboliku ovog zločina. Jer tamo gdje završi smeće, tamo su, po Krstićevoj vojnoj logici, trebalo da završe i bošnjačka tijela. Četrdeset i četiri ubijena civila. Najmlađi – Damir Očuz, četrnaest godina. Dijete. Najstariji – sedamdeset i sedam godina. Starac. Između njih – očevi, sinovi, braća, komšije.

Pucali su u zagrljene ljude. U bose noge na zemlji. U tijela koja su se grlila jer je to bio posljednji ljudski čin koji im je preostao.

A onda su, nekoliko dana kasnije, porušili džamiju. I njene ostatke bacili preko tijela. Da zatrpaju i vjeru i sjećanje. Da zatrpaju trag.

Ovo, da se razumijemo, nije bio incident. Ovo je bio plan.

U pravosnažnoj presudi Momčilu Krajišniku stoji rečenica koja razvaljuje sve kasnije izgovore: "Istog dana, general Krstić je izvijestio Glavni štab VRS da je u toku dana vršeno čišćenje sela Novoseoci." Čišćenje. Ta riječ. Tehnička, vojna, hladna. Birokratska. Riječ koja u prevodu znači: ubili smo ih.

Lanac naređivanja je jasan. Debelenogić ga je zapisao. Bjelica ga je potvrdio, iako je pokušao oprati vlastite ruke. Dakle, Cicko Bjelica – Krstić – Marković – Pajić – Ćirko – oružana grupa. Država, vojska, policija. Sve je bilo tu. Nije falila nijedna karika u zločinačkom lancu.

A onda dolazi ona scena koja razbija i posljednju iluziju o "nužnosti rata".

Zar nije osuđen? E pa za ovo NIJE!

Radislav Krstić je za Srebrenicu osuđen. Trideset i pet godina zatvora. Sud je rekao – genocid. Ali Novoseoci pokazuju da Srebrenica nije bila eksces, nego kontinuitet. Završnica krvavog kontinuiteta. Srebrenica govori još nešto - da genocid nije počeo 1995, nego mnogo ranije, tamo 1992. Tada je Drinski korpus imao "generalnu probu". A Srebrenica, na koncu, govori ono najglavnije: ako ne kaznite i ne sasiječete zločin i zločinca u korjenu, on se vrati i umjesto zločina počini genocid.

I danas, trideset i tri godine kasnije, Tužilaštvo BiH podiže novu optužnicu protiv istog tog nečovjeka. Za 44 ubistva. Za zločine protiv čovječnosti. Za planiranje, naređivanje, pomaganje, prikrivanje.

I opet će neko reći: "Pa zar nije dovoljno osuđen?"

Nije!

Jer pravda nije zbir kazni. Pravda je imenovanje konkretne istine. A istina je da je Radislav Krstić bio general-monstrum. Čovjek koji je znao. Čovjek koji je naređivao. Čovjek koji je pisao izvještaje. Čovjek koji je napredovao u karijeri upravo zbog toga što je činio, a ne usprkos tome što je činio. Čovjek koji je, tri godine nakon Novoseoca, komandovao snagama koje su izvršile genocid u Srebrenici. A to nam mnogo govori i o karatekru same vlasti i tvorevine u kojoj su zločin i genocid karte za napredak u profesionalnoj karijeri.

U ovoj zemlji se i dalje govori o "srpskom stradanju", o "zajedničkim žrtvama", o "balansu krivice". Ali Novoseoci ne poznaju balans. Tamo nema rovova. Nema borbi. Nema bitaka ni vojski. Nema razmjene vatre. Tamo postoji samo kamion, mitraljez i smetljište sa tijelima nenaoružanih civila.

I postoji spisak imena.

Ćamil Selmanović. Damir Očuz. Edhem Karić. I desetine drugih. Očevi i sinovi. Porodice zatrte u jednom danu.

Zato ova nova optužnica nije pravni formalizam ni nakdandna pamet. Ona je civilizacijski test. Da li je Bosna i Hercegovina sposobna da kaže: zločinac je zločinac, bez obzira na to koliko je već puta osuđen, koliko je star, koliko mu je čin visok. I najvažnije- zločin je zločin. Svaki ponaosob, svaki individualno.

Jer ako to tako ne kaže – onda je Ivan Polje i dalje otvoreno smetljište. Ne samo za ljudske kosti, nego i za istinu.

A Krstić? On će u historiji ostati tamo gdje mu je mjesto. Ne među generalima. Ne među vojnicima. Ne među ljudima.  Nego među imenima koja se izgovaraju tiho, sa gađenjem, kao opomena ljudskom rodu, a još više narodu i pojedincima koji se kunu u neljude.

Jer Novoseoci pamte i Novoseoci se pamte. I neće se zaboraviti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba