Bursać: Objasnite Sadiku koji ukopava trećeg brata zašto nema Dana žalosti u cijeloj BiH!

"Sadik Selimović je pored zemnih ostataka ubijene braće, našao i kosti svog oca Bajre i bratića Elvira. Pa sad stoji tu i uči Fatihu nad svijetom mrtvih, koji je odavno brojem nadjačao svijet živih u Istočnoj Bosni genocidom unakaženoj. A ti dobri čovječe ako imaš hrabrosti objasni Sadiku zašto na cijeloj teritoriji njegove, moje i tvoje Bosne i Hercegovine nema dana žalosti za ubijene u genocidu?"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Sadika Selimovića možete naći u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari. Sijed čovjek, kome su bore urezane duboko u čelo i govore kako Sadik iza sebe ima težine života za nekoliko ljudi. Najmanje.

Moralni zakon u nama

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ako biste slučajno pitali Sadika da li se slaže što je dan žalosti bio u cijeloj našoj zemlji zbog ubijene djece u Beogradu, nema sumnje da bi se složio. Jer je to ljudski, jer je to etički i jer je to ono što nam nalaže naš unutrašnji glas koji nas drži u civilizaciji, a za koga je još veliki Imanuel Kant kazao da je jedna od misterija svijeta koja nam daje neposredan uvid u postojanje Boga ili Apsoluta. To je onaj legendarni "moralni zakon u nama".

Sa Sadikom bi se u konačnici složio i svako drugo normalno ljudsko biće. E tako se što složilo prije dva mjeseca i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, koje je odlučilo da 5. maj bude proglašen Danom žalosti, zbog pogibije osmoro djece i radnika obezbjeđenja u beogradskoj osnovnoj školi. Kažem,kako drugačije - jer je to nesporno ljudski.

Sabahudin, Hajrudin, Hasan…

Nego, šta radi Sadik Selimović u potočarskom mezarju?

Vidite, sahranjuje svog trećeg brata.

Naime, u genocidu počinjenom na području Srebrenice u ljeto 1995. godine, Sadiku su ubijeni otac Bajro i tri brata – Hajrudin, Hasan i Sabahudin kao i mnogobrojni članovi uže i šire familije. Jednom riječju, zatrto mu je sve.

Pa je Sadik, čiji se život pretvorio u jednu veliku potragu za ubijenom braćom, posmrtne ostatke brata Sabahudina pronašao prošle godine na području Vlasenice. Tako će Sabahudin, najmlađi od braće, uz Hajrudina i Hasana naći svoj vječni mir u Potočarima.

"On će biti ukopan ove godine 11. jula. Njega smo pronašli na području Alihodžića, općina Vlasenica. Dugo je hodao po šumi nakon pada Srebrenice. Preživio je dvije, tri zasjede. Međutim, na kraju ipak nije uspio stići do slobodne teritorije. Ono što moja kućna vrata zatvaraju, sve je otišlo. Neku utjehu nalazim u radu oko traženja nestalih, grobnica", ispričao je Selimović.

A Sadik Selimović je pored zemnih ostatak braće, našao i kosti svog oca Bajre i bratića Elvira. Pa sad stoji tu i uči Fatihu nad svijetom mrtvih, koji je odavno brojem nadjačao svijet živih u Istočnoj Bosni genocidom unakaženoj.

A ti, dobri čovječe, ako imaš hrabrosti, pitaj ili objasni Sadiku zašto na cijeloj teritoriji njegove, moje i tvoje Bosne i Hercegovine nema dana žalosti za ubijene u genocidu? Stisni ako srca, duše i razuma imaš! Stisni ako za Boga u Bogu znaš!

Sramota Vijeća ministara

A vidite, Vijeće ministara isto ono koje je razumno prije dva mjeseca odobrilo Dan žalosti u cijeloj BiH zbog ubijene beogradske djece, odbilo je prijedlog da 11. juli u BiH bude dan žalosti u cijeloj njihovoj i našoj Bosni i Hercegovini. Pa tako, da se jasno, glasno i precizno izrazim, 11. juli NEĆE biti proglašen danom žalosti, na teritoriji cijele države u kojoj je počinjen genocid.

Teško da od ovog može strašnije, sramnije i besprizornije.

A ko su neljudi, koji procijeniše da život ubijene djece iz Istočne Bosne i nije nešto vrijedan da bi se Danom žalosti obilježio?

Protiv odluke bili su ministri iz entiteta Republika Srpska, preciznije neljudi iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

I onda se sve uklapa, čovjek koji negira genocid, koji se sprda s genocidom, koji psuje genocid, preko svojih hodajućih tastera zabranio je Dan žalosti u RS-u, u čije ime je počinjen genocid.

I ostatak zemlje to bespomoćno gleda.

I ostatak svijeta i međunarodna zajednica to gledaju. Kao da ništa ne mogu učiniti. I novi, koalicioni partneri Dodikovi, kao i oni pređašnji to gledaju. A svi zajedno nastavljaju kontinuitet slaganja sa nečovjekom i ostalim neljudima, koji niti jedne godine osim 2019. nisu dozvolili da se Danom žalosti obilježi sjećanje na genocid.

Tako se kontinuitet zla samo nastavlja. Oni zločinci koji su se "svetili Turcima", ubijajući nevinu djecu, mučki strijeljajući ih sa leđa, od Trnova, preko same Srebrenice, Kravice, Vlasenice, pa do jama i jaruga u čije su utrobe bacali tu djecu, pa ih po četiri ili pet puta prekopavali i kosti im rasturali sad mogu biti zadovoljni svojim nasljednicima koji poput Dodika pljuju po ubijenima.

Ubice među nama

"Teško je, bio je neki elan dok nisam pronašao i ovog brata, a sada znam da ću zaokružiti taj krug. Poslije svake dženaze nekako je bilo lakše, ne znam da li se može reći da je lakše…Teško je saznanje da su ubijani kao životinje. Znam ubice u Bratuncu i čovjeka zaboli nerad ljudi koji ih trebaju procesuirati", završio je svoj razgovor Sadik Selimović.

A mi svi zajedno treba da razmislimo, kakvo smo to društvo, zemlja i država, koja ne poštuje svoje mrtve, u genocidu zatrte? Kakva smo to država, koja u svojim njedrima, svojim sredstvima hrani neljude, a koji se sprdaju i pljuju, sve psujući na genocid?

Pa upravo takva država u kojoj ubice i danas tri decenije kasnije nekažnjeno i slobodno hodaju oko mjesta zločina i genocida. A to su ubice koje bi bez problema, samo da imaju priliku, zločin ponovile.

A vi, poštovani političari sad pokušajte objasniti Sadiku i svim preživjelim u srebreničkom genocidu, zašto se baš u entitetu na čijem se prostoru i u čije ime je počinjen genocid ne obilježava Dan žalosti.

Teško da ćete uspjeti! Teško!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba