Dragan Bursać: Moj prijatelj džihadista Sem, opasnost za književnu čaršiju!

Radiosarajevo.ba
Dragan Bursać: Moj prijatelj džihadista Sem, opasnost za književnu čaršiju!

"Ivan Lovrenović nazvao je književnu polemiku Semezdina Mehmedinovića "ljutim džihadom". I tako smo dočekali da jedan od najnježnijih pisaca našeg jezika, čovjek kojeg sam nazvao sazdanom dobrotom, postane opasni fundamentalista jer se usudio kritizirati Miljenka Jergovića. Ali iza ove uvrede krije se mnogo opasnija namjera: da se Sarajevu i njegovim piscima propiše koliko i kako smiju misliti."

Piše: Dragan Bursać, za Radiosarajevo.ba

Čovjek sazdan od dobrote

Nešto intimno: Sjedim sa divnim Semom, Semezdinom Mehmedinovićem, u Tuzli, pod jednim drvetom iz atelja Ismeta Mujezinovića. Oktobar je 2024. godine. Razgovaramo o životu, književnosti, o ljudima koje volimo, o onome što nas je obilježilo i onome što nas još drži na ovom svijetu, pod ovim olovnim, a plavim nebom. I gledam čovjeka čija je književnost toliko nježna da se ponekad čini kako bi i vlastitu rečenicu zagrlio da je ne povrijedi.

Gradi se novi tržni centar u Bosni i Hercegovini: Najavljeno više od 300 radnih mjesta

Tog 11. oktobra 2024. napisao sam u svom spomenaru jednu jedinu rečenicu:

"Semezdin Mehmedinović je sazdan od čiste DOBROTE!"

Me’med među javom i med snom

I danas, dvije godine kasnije, potpisujem svako slovo.

A dok se prisjećam tog susreta, vraća mi se jedan od najpotresnijih trenutaka iz njegovog autofikcijskog romana "Me'med, crvena bandana i pahuljica". Sanja, njegova supruga, nakon moždanog udara i gubitka pamćenja, u bolničkoj sobi ponovo prepoznaje čovjeka kojeg voli. I izgovara njegovo ime.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sem taj trenutak opisuje riječima:

"Gledala je u mene kao da me je spasila iz nepostojanja, ili kao da me upravo rodila, i s izrazom najčistije ljubavi rekla – 'Semezdin, moj.' I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem."

I sad zamislite tog čovjeka. Pisca koji je u jednom izgovorenom imenu pronašao čitav svemir ljudskog i semantičkog postojanja. Čovjeka koji je od bolesti, straha, ljubavi i gubitka napravio književnost.

I pomislim: eto ga, džihadista!

Opasni fundamentalista Sem!

Čovjek koji naoružan metaforom, sjećanjem na Sanju i ljubavlju prema sinu Harunu "terorizira" regionalnu pahulja-osjetljivu književnu javnost!

Pazite, molim vas, kakav je to samo "strašni ekstremista" sa klupe iz dovritšta ateljea Ismeta Mujezinovića. Piše o ljubavi, pamti mrtve, razumije žive, a onda se još usudi imati vlastito mišljenje o Miljenku Jergoviću.

Pa gdje ćeš veće opasnosti za civilizaciju!

Lovrenovićev i književni džihad protiv Sema

Ivan Lovrenović, pisac i intelektualac od kojeg bi čovjek očekivao razumijevanje težine izgovorene riječi, u intervjuu za Telegram odlučio je obračunati se sa Semezdinom Mehmedinovićem.

Povod je Semova kritika Miljenka Jergovića, uključujući političko poređenje s Ivanom Aralicom.

Lovrenović tvrdi da takvu usporedbu može napraviti samo "um zatrovan nekakvom zažagrenom mržnjom", a zatim Semovu polemiku naziva "ljutim džihadom". Slijede optužbe za falsificiranje, laži i provincijalizam.

Čekajte, ljudi dragi. Aman uzman!

Čovjek koji je decenijama pisao o složenosti bosanskog identiteta, o nacionalnim stereotipima i kulturnim podjelama, sada jednog pisca muslimanskog imena smješta u semantički prostor džihada zato što kritizira drugog pisca?

Da je Sem kritikovao nekog francuskog književnika, bi li to bila krstaška vojna? Da je kritikovao njemačkog pisca, bi li bio proglašen pripadnikom Wehrmachta? Ili se baš za Semezdina čuva taj posebni, orijentalni vokabular?

Jer, znate, Sem se zove Semezdin.

A ime je, očigledno, u nekim književnim krugovima već pola optužnice.

Naravno da Lovrenović ima pravo braniti Jergovića. Naravno da Jergović ima pravo odgovoriti Semu. Imaju pravo smatrati njegove književne sudove pogrešnim, nepravednim, pretjeranim. Ali kada književnu polemiku pretvorite u navodni džihad, onda ste svjesno ili nesvjesno otvorili vrata jednom od najružnijih i najkužnijih stereotipa našeg vremena.

I sve to da biste odbranili književni autoritet čovjeka kojem, valjda, književna vrijednost ne zavisi od toga hoće li ga Semezdin Mehmedinović pohvaliti.

Kakva intelektualna i moralna nesigurnost mora stanovati u takvoj odbrani!

Bursać: Dodikovih 56 ruku za razvaljivanje Bosne i Hercegovine, od kupovine papaka do ustavnog udara

Od desemezdinacije do džihadizacije

A onda se sjetim 2021. godine.

Sjetim se briljantnog Viktora Ivančića i njegovog teksta "Ne zvati se Semezdin", objavljenog na Peščaniku.

Tada je u Hrvatskoj nastala sramotna afera oko Semezdinove pomenute knjige Me'med, crvena bandana i pahuljica, nakon što je izabrana u projekt "Nagrada mlade kritike". Ministarstvo kulture osporilo je izbor jer Mehmedinovića nije smatralo hrvatskim piscem, odnosno autorom koji piše na hrvatskom jeziku.

Viktor je tu praksu nazvao desemezdinacijom hrvatske kulture.

Genijalna riječ za užasnu pojavu.

Jer desemezdinacija znači da književnost treba očistiti od onih koji kvare zamišljenu nacionalnu čistoću. Da književni kvalitet postaje manje važan od nacionalne legitimacije. Da jezik koji svi razumijemo mora proći carinsku kontrolu.

I evo nas pet godina kasnije.

Semezdin je ponovo problem.

Tada nije bio dovoljno hrvatski pisac za jednu hrvatsku kulturnu instituciju. Danas je, prema Lovrenovićevom rječniku, toliko opasan kritičar Jergovića da se njegova polemika opisuje kao džihad.

Pa dokle, ljudi dragi?

Koliko puta jednog čovjeka treba simbolički protjerivati iz književnosti da bi mu se priznalo pravo da u njoj slobodno govori? Ili da uopšte slobodno govori?

I kakva je to književna republika u kojoj pisac mora imati odgovarajuće porijeklo, odgovarajuće mišljenje i odgovarajuću mjeru poštovanja prema etabliranim autoritetima da bi bio prihvatljiv?

Bursać: Dječak Uroš na Bilinom Polju, lice moje zemlje, lice Bosne i Hercegovine!

Sarajevo poželjno samo kao rezervat za Muju iz viceva

Ali ovdje se otvara mnogo ozbiljnije pitanje od jedne književne polemike i oštrih slova na rogobatnim riječima.

Kome zapravo odgovara Sarajevo u kojem će Bošnjaci biti prihvatljivi samo i jedino dok igraju uloge koje su im drugi namijenili?

Sarajevo je to kao šarmantna orijentalna kulisa. Grad u kojem se ispija ka(h)fa, prepričavaju vicevi o Muji i Hasi, romantizira čaršija, i čaršiji merhamet i sabur, a domaći čovjek služi kao simpatični uvijek polupametni statist u tuđoj predstavi o multikulturalnosti.

Takvo Sarajevo mnogima je savršeno i baš potaman.

Pomalo egzotično, pomalo smiješno, pomalo tragično. Dovoljno evropsko da ga mogu pokazivati kao dokaz vlastite širine, a dovoljno orijentalno da ga mogu držati na sigurnoj intelektualnoj udaljenosti.

I sve je divno dok Mujo priča viceve i zabavlja hipsterske digitalne antopologe.

Problem nastaje kad Mujo progovori i napiše knjigu. Još veći kad pročita tuđu. A najveći kad se usudi reći da mu se ne sviđa ono što je pročitao u tuđoj knjizi.

Tada simpatični Mujo odjednom postaje opasni mudžahedin.

E, pa gospodo, upravo u tome vidim jednu od najpodmuklijih formi kulturne aproprijacije i egzotizacije.

Vidite, bošnjački intelektualac može biti poželjan kao svjedok vlastite tragedije, kao dobri domaćin, kao predmet antropološkog proučavanja, kao čovjek koji će evropskim salonima pričati koliko je Sarajevo stradalo i koliko je, uprkos svemu, ostalo otvoreno.

Ali čim počne samostalno suditi, čim se oslobodi potrebe da ga neko izvana potvrđuje, čim ospori autoritet etabliranog književnog kruga, kreće discipliniranje.

Jednom je provincijalac. Drugi put nacionalista. Treći put džihadista.

A sve zato što se usudio misliti svojom glavom.

Takva logika vodi u intelektualnu desiminaciju Bošnjaka, u njihovo svođenje na folklornu zajednicu kojoj je dopušten identitet, ali se pravo na samostalno tumačenje svijeta stalno dovodi u pitanje.

I upravo zato se protiv nje mora govoriti.

Jer Sarajevo ne smije postati nikakav kulturni rezervat u kojem će se ekstremizam predstavljati kao autentična slika njegovih stanovnika, dok će se svaki slobodan glas koji izađe iz nametnute uloge proglašavati sumnjivim.

Sarajevo pripada svojim slobodnim ljudima. I onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju. I onima koji vole Jergovića i onima koji ga kritiziraju. I onima koji se zovu Ivan i onima koji se zovu Semezdin.

Dragan Bursać: Darijana, vjeruješ li u nas ili u Herceg-Bosnu?

Nijedan književni autoritet nema pravo izdavati dozvole za mišljenje

Nego, gdje ste, gospodo intelektualci?

Gdje su svi oni koji svakodnevno govore o slobodi izražavanja, toleranciji, evropskim vrijednostima i borbi protiv stereotipa?

Gdje su profesori, književni kritičari, akademici, javni intelektualci za sve i svašta?

Gdje su sada da kažu kako je poređenje književne kritike s džihadom neprimjereno i uvredljivo u najmanju ruku?

Ne tražim da se svi slože sa Semezdinom. Niti da svi prestanu voljeti Jergovićeve knjige. Naprotiv. Vazdižite Jergovića i kritkujte Mehemedinovića. Ali. Ali tražim elementarnu dosljednost.

Ako se protiv stereotipa borimo samo onda kada ih izgovaraju "naši" politički protivnici, a šutimo kada ih izgovaraju "naši" književni prijatelji, onda je naše građanstvo obična, tupava, lijena salonska poza.

Srećom, nisu svi zašutjeli.

Pisac Edo Popović reagovao je vrlo jasno, nazvavši Lovrenovićeve riječi neprimjerenim i neutemeljenim. Upozorio je i na gotovo navijački odnos prema Jergoviću, u kojem svaka kritika omiljenog autora izaziva lične napade.

I hvala Edi na tome.

Jer kad pisca branite tako što drugom piscu osporavate moralni integritet, tada ste već napustili književnu raspravu.

A kada još posegnete za riječju "džihad", onda ste otvorili vrata stereotipima koje biste, kao obrazovani ljudi, morali prvi prepoznati.

Dragan Bursać: Dodik je opet z**rao motku! Hoće li ga studenti konačno kazniti?

Semezdin, moj

Sjetim se i divnog pisma koje je Hasija Borić 2021. godine napisala Semezdinu, nakon čitanja njegove knjige Me'med, crvena bandana i pahuljica.

Hasija piše o ljubavi, o egzilu, o roditeljstvu, o Sanji i Harunu, o ljudima čiji su životi razoreni ratom, a koji ipak pronalaze snagu da vole. U Semezdinovoj književnosti prepoznaje čovjeka koji pokušava sačuvati ono najkrhkije u nama.

I to je baš onaj Sem kojeg poznajem.

Čovjek koji od vlastitog bola ne pravi javnu predstavu. Čovjek čije riječi imaju težinu upravo zato što nikada ne moraju vikati.

Zato me ova priča toliko pogađa.

Jer ovdje se preko jednog čovjeka prelama mnogo šira, mnogo ružnija priča o tome ko ima pravo govoriti u naše ime, ko ima pravo suditi o književnosti i ko određuje granice intelektualne slobode.

Ivane Lovrenoviću, mogli ste polemizirati sa Semezdinom koliko god ste željeli. Mogli ste napisati deset eseja o tome zašto smatrate da griješi u ocjeni Jergovića. Mogli ste ga pobijati argumentima, citatima, književnim analizama.

Imali biste pravo na sve to.

Ali riječju "džihad" pokazali ste koliko i veliki intelektualni autoritet može posrnuti kada vlastitu naklonost prema jednom piscu pretvori u mjeru dopuštenog mišljenja.

A Miljenko Jergović? Njegova književnost dovoljno je velika da podnese kritiku Semezdina Mehmedinovića. Ako je ne može podnijeti njegov krug poštovalaca, problem svakako nije u Semezdinu. Valjda…

I na kraju, vraćam se onoj slici iz Tuzle.

Oktobar 2024. godine. Dvojica ljudi sjede pod drvetom. Razgovaraju. Nema književnih tribunala, nema velikih sudija, nema arbitara koji će određivati ko je dovoljno dobar pisac, dovoljno veliki Bosanac, dovoljno poželjan intelektualac.

Samo Sem i ja.

I ona moja rečenica koju bih danas napisao još većim slovima:

"Semezdin Mehmedinović je sazdan od čiste DOBROTE!"

Pa neka ga zovu kako hoće.

Neka izmišljaju džihade, neka podižu književne barikade, neka dijele certifikate podobnosti i presuđuju ko smije misliti.

Ja znam jednog Sema, tamo iza ateljea Ismeta Mujezinovića u Tuzli.

I znam da će, kad sve ove naše polemike, sujete i književne straže odavno budu zaboravljene, ostati ona jedna rečenica:

"Semezdin, moj, zasdan od dobrote."

A vi, gospodo, nastavite svoj džihad protiv nježnosti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak