Bursać: Genocid se isplati - U Srebrenici djeci zabranjen dres Bosne i Hercegovine!

"Kad nakon genocida dođe njegovo negiranje, masovne grobnice, veličanje egzekutora, prekopavanje bošnjačkih mezarja, prijetnje Memorijalnom centru i godine uklanjanja svega bošnjačkog iz javnog prostora, onda dres Bosne i Hercegovine na bošnjačkom djetetu u Srebrenici zaista postane logičan problem. U vremenu sramote i državni grb može biti proglašen provokacijom."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Vijest glasi da je, pazite sad, učenicima JU Srednjoškolski centar Srebrenica ZABRANJENO da ubuduće dolaze na nastavu u dresovima fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, uz upozorenje da bi u suprotnom mogli biti sankcionisani smanjenjem ocjene iz vladanja

Dres kao posljednja provokacija

I šta kažete, genocid se ne isplati?

Pazite ovo: Pobijete više od osam hiljada ljudi, najvećim dijelom muškaraca i dječaka, tijela zatrpate u masovne grobnice, pa ih kasnije premještate bagerima da sakrijete tragove. Decenijama potom majke i supruge iz nekoliko kostiju sastavljaju ljude koje su nekada zvale sinovima, muževima, očevima i braćom. Nakon toga slijedi poricanje onoga što su presudili međunarodni sudovi, od osuđenih ratnih zločinaca prave se heroji, njihova imena završavaju na muralima, tribinama i majicama, a generacijama koje dolaze objašnjava se kako su se žrtve, valjda, same sebi dogodile.

Trideset i jednu godinu poslije genocida, u Srebrenici tim nakaradnim redom problem postane državni dres Bosne i Hercegovine.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Djevojčica kriva što je živa?

Prema navodima roditelja koje su prenijeli mediji, učenica Srednjoškolskog centra Srebrenica došla je na nastavu u dresu fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, nakon čega je upućena direktorici. Učenicima je potom, prema istim navodima, poručeno da u školu više ne dolaze u takvim dresovima, uz mogućnost sankcije smanjenjem ocjene iz vladanja. 

Drugi izvještaji navode da je zabrana naknadno formulirana tako da obuhvata sve sportske dresove. Kako god se pravilnik spakovao, povod ostaje isti: djevojčica u Srebrenici došla je u školu u dresu svoje države i zbog toga završila po kazni kod direktorice.

Kad stvari ovako poredate, sve djeluje gotovo savršeno logično.

Djedovi im pretekli od strijeljanja, a oni se usuduju da nose dresove

Bošnjačka djeca u Srebrenici neka su vrsta viška koji historija uporno odbija ukloniti. Pretekla su preko svojih roditelja i djedova, preko onih koji su izbjegli strijeljanja, šume, zasjede, deportacije i logore, pa se nekim čudom rodila i druga generacija koja sada još hoće u školu, hoće da bude vidljiva i, zamislite drskosti, hoće obući dres svoje države Bosne i Hercegovine.

Mogli su, valjda, tiho sjediti, gledati u klupu i biti zahvalni što ih uopšte ima. Mogli su odmalena naučiti da je u Srebrenici poželjno biti Bošnjak taman toliko da nikome ne smetaš. Mogli su shvatiti da grb države Bosne i Hercegovine u državi Bosni i Hercegovini izaziva nelagodu upravo kod onih kojima smeta činjenica da ta država uopšte traje i postoji.

Tu je cijela stvar mnogo veća od fudbala. Jedanaest igrača nikoga ozbiljno ne plaši; smeta ono što piše na dresu, smeta grb, smeta ime zemlje, smeta dijete koje hoda Srebrenicom i na grudima nosi dokaz da se grad u kojem je počinjen genocid nalazi u Bosni i Hercegovini.

A taj prizor kvari pažljivo građenu laž po kojoj Srebrenica može biti mjesto genocida bez priznanja genocida, mjesto masovnih grobnica bez razgovora o ubicama, mjesto Memorijalnog centra koji treba istrpjeti kao neku neugodnu obavezu, ali nikako grad u kojem preživjeli i njihova djeca imaju pravo bez straha pokazati kojoj državi pripadaju.

Kad mrtvi smetaju, živi smetaju još više

Zato ovu priču nema smisla svoditi na školski dress code, jer školski pravilnik u Srebrenici ne pada s Marsa. On dolazi nakon godina negiranja genocida, nakon slavljenja osuđenih ratnih zločinaca, nakon prijetnji ljudima koji čuvaju Memorijalni centar, nakon prekopavanja bošnjačkih grobalja, nakon državnih i paradržavnih počasti ljudima odgovornim za najteže zločine i nakon pokušaja da se od mjesta najvećeg zločina na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata napravi obična opština sa neobično mnogo bijelih nišana.

Došli smo tako do gotovo savršene perverzije: mrtvi Bošnjaci mogu ležati u mezarju, uredno poredani i politički dovoljno tihi, ali živo bošnjačko dijete koje obuče dres Bosne i Hercegovine već predstavlja ozbiljnu komplikaciju.

Jer mrtvi više ne hodaju ulicom. Živi hodaju.

Mrtvi ne ulaze u školu. Djeca ulaze.

Mrtvi ne nose državni grb na grudima. Djeca ga nose.

I upravo zato ta živa djeca smetaju više od mrtvih.

Genocid kao politička investicija

Naslov ove kolumne zvuči monstruozno zato što je monstruozna stvarnost koja ga proizvodi.

Genocid se politički isplati, da se ne lažemo,  kada njegovi rezultati ostanu trajni, kada se protjerani ne vrate, povratnici pretvore u statističku fusnotu, žrtve jednom godišnje prebroje, a ostatak godine njihova djeca uče koliko smiju biti vidljiva. Isplati se kada poslije fizičkog uklanjanja ljudi slijedi administrativno, obrazovno i simboličko uklanjanje tragova njihovog prisustva, pa se prostor čisti polako, bez kamiona, rovova i rafala.

Da se ne lažemo!

Najprije ukloniš čovjeka, potom njegovu kuću i njegovo ime, onda njegov jezik, zastavu i pravo na sjećanje, a na kraju ti zasmeta i dres na njegovom unuku.

U toj dugoj liniji dres Bosne i Hercegovine u srebreničkoj školi djeluje kao sitnica samo onome ko prethodne tri decenije nije gledao šta se u tom gradu sistematski događa. Onome ko jeste, taj dres predstavlja posljednjih nekoliko centimetara tkanine na grudima jednog djeteta na kojima još piše da Bosna i Hercegovina nije potpuno istjerana iz Srebrenice.

Najefikasnija zabrana ionako dolazi onda kada više ne mora biti izrečena. Dovoljno je da dijete samo nauči da kod kuće skine dres prije nego što krene u školu, da mu roditelji iz straha kažu kako je pametnije ne isticati grb, da cijela jedna generacija shvati šta se smije nositi, šta se smije govoriti, koga se smije pamtiti i koliko glasno smije biti ono što jeste.

Tada više nema potrebe za policijom, rovovima ni kamionima.

Tada rezultat ostaje, a metoda se samo promijenila.

Pa vi recite da se genocid ne isplati.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.