Bursać: Stranka ministra policije Rame Isaka krivotvori potpise građana - ovo NIGDJE NEMA!

"Ima li šta luđe od ovoga što stoji u naslovu? Ima! Snaga naroda Rame Isaka i pored evidentne krađe ostaje u utrci za kantonalne skupštine i Parlament Federacije BiH. Dakle, možete imati ozbiljne indicije o masovnom krivotvorenju potpisa za državni nivo, možete biti predmet tužilačkih istraga, a istovremeno uredno nastaviti političku kampanju na drugim nivoima vlasti. To je otprilike kao da vas uhvate u krađi automobila, pa vam saopšte da više ne smijete krasti Mercedes, ali slobodno možete nastaviti sa krađom Audija. I onda se pitamo zašto građani gube povjerenje u institucije."

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

"Stranka ministra unutrašnjih poslova KRIVOTVORILA POTPISE građana. Ovo niđe nema, a u nas sporedna vijest."

Tako je napisao kolega Adis Nadarević glede Rame Isaka i njegovog predizbornog krivotvorenja potpisa građana i teško je pronaći precizniji opis Bosne i Hercegovine 2026. godine.

Jer zamislite samo tu vijest u bilo kojoj ozbiljnoj evropskoj državi. Ma u bilo kojoj državi na svijetu. Stranka aktuelnog ministra policije uhvaćena u masovnom krivotvorenju potpisa za izbore. Naslovnice bi "gorjele" sedmicama, opozicija bi tražila ostavke, tužilaštva bi radila prekovremeno, a politička karijera glavnog aktera visila bi o koncu-u najboljem slučaju po njega. Kod nas je to tek usputna vijest, jedna od mnogih koje se izgube između nacionalističkih predstava, političkih svađa i svakodnevne buke koja služi da prikrije suštinu.

A suština je zastrašujuće jednostavna.

Ljudi, jel’ vama ovo jasno?

Stranka Snaga naroda, koju predvodi federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak, prema nalazima Centralne izborne komisije imala je između 20 i 25 posto evidentno falsifikovanih potpisa za kandidaturu na državnom nivou. Ne govorimo o jednoj ili dvije greške, o administrativnom propustu ili loše popunjenom obrascu. Član CIK-a Željko Bakalar otvoreno je rekao da je golim okom vidljivo kako je masa potpisa sačinjena od jednog skriptora. Drugim riječima, neko je sjedio i potpisivao građane kao da ispunjava formular za pretplatu na kablovsku televiziju.

I sad dolazimo do apsurda koji Bosna i Hercegovina proizvodi s neviđenom lakoćom.

Kad običan čovjek falsifikuje dokument, odgovara pred zakonom. Kad službenik falsifikuje dokument, slijedi disciplinski postupak. Kad se pod sumnjom za masovno krivotvorenje potpisa nađe stranka ministra policije, onda to postaje tema za jedan dan-ako i toliko i potom nestane iz javnosti kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Možda upravo zato najveći problem ove priče nije ni Ramo Isak ni Snaga naroda.

Najveći problem je društvo i sistem koji je izgubilo sposobnost da se šokira.

Narod nam NIJE dao podršku, pa ćemo podržati sami sebe

Jer izbori nisu administrativna procedura. Oni predstavljaju posljednji minimum povjerenja između građanina i države. Potpis nije običan rukopis na papiru. Potpis je politička volja čovjeka. Potpis znači da građanin svojom rukom potvrđuje da podržava određenu ideju ili politički projekat. Krivotvoriti taj potpis znači ukrasti njegov glas prije nego što je uopšte izašao na izbore.

Poruka takvog postupka zvuči brutalno jednostavno: Narod nam nije dao podršku, pa ćemo je nacrtati.

Zato priče o nesavjesnim aktivistima, tehničkim greškama ili pojedincima koji su navodno radili iza leđa stranačkom vrhu vrijeđaju inteligenciju svakoga ko poznaje osnove političkog života. Politička stranka postoji zbog izbora. Prikupljanje potpisa njen je osnovni posao. Ako se među hiljadama potpisa pojavi svaki peti ili četvrti sporni, onda više ne govorimo o incidentu nego o obrascu.

Još grotesknije zvuči ime stranke.

Snaga naroda.

Kakva je to snaga naroda koja mora posuđivati tuđe potpise? Kakva je to politička podrška koja se mjeri hiljadama građana, a onda CIK utvrdi da je značajan dio te podrške ispisivala ista ruka? Ispada da se Snaga naroda pretvorila u snagu falsifikatora. Umjesto građana, govorio je isti rukopis. Umjesto birača, govorila je hemijska olovka.

A onda dolazimo do najopasnijeg dijela priče.

Zakon kao deveta rupa na svirali i još ispod toga

Bakalar praktično priznaje da zakon nema dovoljno snažne mehanizme da takve političke subjekte potpuno izbaci iz izbornog procesa. Snaga naroda ostaje u utrci za kantonalne skupštine i Parlament Federacije BiH. Dakle, možete imati ozbiljne indicije o masovnom krivotvorenju potpisa za državni nivo, možete biti predmet tužilačkih istraga, a istovremeno uredno nastaviti političku kampanju na drugim nivoima vlasti.

To je otprilike kao da vas uhvate u krađi automobila, pa vam saopšte da više ne smijete vkrasti Mercedes, ali slobodno možete nastaviti sa krađom Audija.

I onda se pitamo zašto građani gube povjerenje u institucije.

Pa zato što institucije često izgledaju kao servis za legalizaciju političke bahatosti.

Bruka MUP-a

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se ne radi o lokalnom odborniku, anonimnom aktivisti ili političkom marginalcu. Govorimo o Rami Isaku, federalnom ministru unutrašnjih poslova. Govorimo o čovjeku čiji resor treba otkrivati krivotvoritelje, procesuirati falsifikatore i štititi zakon. Govorimo o instituciji čiji službenici privode građane zbog mnogo manjih prevara od ove o kojoj danas govorimo.

Zamislite apsurd takve države.

Policija istražuje falsifikatore, a politička organizacija ministra policije završava pod sumnjom za masovno falsifikovanje potpisa.

Kafka bi odustao od pisanja. Monti Pajton bi se raspao. Nadrealisti zašutali.

Previše nerealno čak i za njih.

U ozbiljnim državama ministri padaju zbog mnogo manjih stvari. Političke karijere završavaju zbog jedne sporne fakture, plagiranog rada ili službenog automobila korištenog u privatne svrhe. U Bosni i Hercegovini političari preživljavaju afere koje bi u demokratskom svijetu označile trenutni kraj javnog života.

Možda upravo zato Nadarevićeva rečenica odzvanja toliko bolno.

"Ovo niđe nema, a u nas sporedna vijest."

Jer najveći problem nije ni falsifikat, ni istraga, ni krivična prijava.

Najveći problem je ravnodušnost.

Skandal je postao ambijent. Afera je postala metoda rada. Kršenje zakona pretvorilo se u prihvatljivo sredstvo političke borbe. Građani su toliko navikli na zloupotrebe da ih dočekuju slijeganjem ramenima, kao da se radi o vremenskoj prognozi, a ne o urušavanju temelja države.

Zato ova priča daleko nadilazi Ramu Isaka i Snagu naroda. Ona govori o zemlji u kojoj se granica između čuvara zakona i njegovih kršitelja opasno zamaglila. Govori o sistemu u kojem politička moć djeluje uvjereno da pravila važe za sve osim za one koji ih donose. Govori o državi u kojoj je moguće da ministar policije jednog dana govori o vladavini prava, a već sutradan njegova stranka objašnjava zašto su hiljade spornih potpisa završile na stolovima Centralne izborne komisije.

Najtužnije od svega krije se u činjenici da će veliki dio javnosti već sutra zaboraviti ovu aferu. Smijeniće je nova svađa, nova uvreda, novi nacionalni performans ili neka svježa tema za zamajavanje naroda. Upravo tu leži najveća pobjeda političke klase. Dok građani zaboravljaju, oni ostaju. Dok javnost prelazi na sljedeću temu, oni nastavljaju po starom. Dok se država navikava na nenormalno, nenormalno postaje nova norma.

I zato pitanje više nije kako je moguće da je Snaga naroda krivotvorila potpise.

Pitanje glasi: kakva je to država u kojoj se stranka ministra policije uhvati sa hiljadama spornih potpisa, a javnost jedva trepne?

Odgovor je jednostavan i porazan.

To je država koja je odavno izgubila osjećaj za vlastito poniženje.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.