Ana Kotur-Erkić: Oduševljavanje ljudskošću i kako je gubimo u aplauzu

U Splitu vozač autobusa dao prednost korisniku kolica, u Beogradu vozač autobusa puštao dječije pjesmice da umiri bebu...

Piše: Ana Kotur-Erkić, za Radiosarajevo.ba

Pratih ih salva oduševljenih klikova, dijeljenja, potvrđivanja da je to divno, aplauz koji zaglušuje.

I splasnuće - prvi sljedeći put kada vrata restorana zatvorimo osobama s intelektualnim teškoćama, djeci koja bi rado u razred našeg djeteta kažemo da nisu baš za tu školu, prvi naredni put kad se s invaliditetom suočimo u svom malom univerzumu prihvatljivosti.

Nije tako davno bilo kad sam, bijesna i ogorčena, obrazlagala koliki smo lažovi čak i kad bi nas stavljali pred ogledalo, kad je na Ilidži, uprkos rezervaciji, grupi osoba s intelektualnim teškoćama zabranjen ulaz u ugostiteljski objekat. I tad smo kamenjem gađali vinovnike slučaja, pa za dva dana zaboravili da se desilo, jer nismo lično učestvovali. Bar ne na strani oštećenih.

Sjećate li se da je borba mjeseca i godine bila pravo na prvenstvo obavljanja potrebnog u domovima zdravlja u Sarajevu? U civilizaciji bi nas poslali na društveno koristan rad svaki put kad bismo nekome kome vrijeme znači resurs trideset puta skuplji nego običnom čovjeku stali na put do vrata da obavi ono što mora i vrati se nazad trci s nedostatkom svake druge podrške.

Sjećate li se svake vijesti u kojoj je na vidjelo izašlo da se kućni savjet protivi da bude izgrađen lift za komšiju koji koristi kolica, u kojoj godinama čekaju jednu rampu za izlazak van, u kojoj majka na desetine stepenica prelazi s djetetom u naručju da bi išlo bilo gdje s kućnog praga? U kojoj ženi kažu – nisi ti nepokretna, ti si suviše lijepa i samo glumiš da izvučeš što ti treba?

Sjećate li se svakog nadriljekara za kojeg ste komšinici ili rodici koja ne vidi govorili oduševljeno, izbijajući joj zadnji dinar iz džepa?

Sjećate li se svih slučajeva diskriminacije u obrazovanju pod velom 'onoga što dijete ne može', 'agresivnosti' prema drugoj djeci, nepodobnosti za ekskluzivne škole u koje svoju djecu očajnički želimo upisati?

Znate li pobrojati imena ljudi koji po četiri, pet ili deset godina skupljaju staž biroa umjesto staža za penziju, nakon završenih škola, uprkos i pored zaglušujućih aplauza praćenih podmetanjem klipova do klupa, knjiga, nastavnog osoblja? Kako reagujete na komentare ispod članaka u kojima se promoviše prednost u zapošljavanju, kad vrli autor napiše da mu je puna kapa prednosti, bez da je ijedan dan živio u okruženju nekoga s invaliditetom i da je makar čuo pojam jednakih mogućnosti?

Znate li koliko je žena i od koga doživjelo da im požele da ustanu iz kreveta i odu kući, da ne zauzimaju mjesto porodilji s većim stepenom društvene prihvatljivosti? Koliko njih je otišlo kući bez svog zavežljala ljubavi jer 'šta će ona rađati, ne može odgajati!'?

Znate li koliko se muškaraca našlo u situaciji da sumnja u svoju snagu jer im je neko rekao da bez noge ili ruke, koristeći kolica, neće moći hraniti usta svojih ukućana?

Znate li koliko kolica znači i diskriminaciju kad tražimo stan i krov nad glavom, jer ste potpuno sigurni da ćemo vam podove, zidove i dragocjeni građevinski materijal uobličen u koji kvadrat oštetiti, bez da ste pomislili da smo dovoljno odgovorni i odrasli da budemo podstanari, kad već imamo novac da taj status i obezbijedimo?

Da li biste ikad zaokružili na listama ljude koji su se s mnogim preprekama susreli, prevazišli ih i bez potrebnog sistema i podrške, sigurni da znaju ono što rade, a ne iz sažaljenja, potrebe da budete dobri i da se svidite sebi i drugima?

Na najveći broj ovih pitanja, ja pred očima imam ljude, ljudske priče, lik i djelo.

Prije nego što sljedeći put počnete aplaudirati, pitajte se da li je iskreno aplaudirati ako odgovore niste vidjeli, čuli, izgovorili i njima se sljedeći put u ograničenoj svakodnevnici vodili.

Do momenta kad pročitate vijest za divljenje, pitajte se  kako možete biti vijest nečijeg dana i bez naslovne pozicije u mediju. Oni koji su u udarnim vijestima osvanuli, ponovili su milijardu puta da to nisu željeli.

Jer je ljudskost izgubila bitku sa aplauzom koji nam je potreban da budemo ljudi.