Da li redoslijed rođenja stvarno utječe na vašu osobnost: Evo šta kažu stručnjaci

Rasprava o psihološkom utjecaju redoslijeda rođenja braće i sestara traje već desetljećima - ali možda je došlo vrijeme da prekinemo s popularnom teorijom.

Jeste li odgovorna najstarija djeca, zanemarena srednja djeca ili slobodoumni mlađi? Za one koji se pridržavaju teorije da redoslijed rođenja utječe na osobnost, odgovor na to pitanje može biti ključ za vašu osobnost. Na zabavama, porodičnim večerama i terapijskim sesijama, ljudi mogu koristiti redoslijed rođenja kao neku vrstu kratkog opisa osobnih karakteristika - sebičnost jedinog djeteta, možda, ili borbu srednjeg djeteta za vidljivost.

Ali iako vaša osobna iskustva vrlo vjerojatno pokazuju da redoslijed rođenja oblikuje osobnosti oko vas, psiholozi se ne slažu. Evo zašto bi moglo biti vrijeme da odbacimo stereotipe.

Porijeklo psihološke teorije redoslijeda rođenja

Ideja da redoslijed rođenja utječe na osobnost djeteta mogla bi biti stara koliko i sama ljudska bića. Na kraju krajeva, različita društva odavno su privilegirala - ili zanemarivala - ljude na osnovu njihovog mjesta u porodici.

U mnogim drevnim društvima, na primjer, dolazak prvog djeteta - i time prijelaz roditelja na čelo porodice - često je značio viši društveni status. Također je doveo do obreda poput posebnih kupanja za majke prvorođenaca u Mikroneziji i tradicionalnog pidyon haben obreda u judaizmu, tijekom kojeg se prvorođenom sinu "otkupljuje" plaćanjem pet srebrnih novčića svećeniku.

Redoslijed rođenja također je odavno određivao prava na nasljedstvo i kraljevske linije nasljedstva, kao u britanskoj monarhiji koja je dugo zahtijevala "nasljednika" prvorođenog i jednog ili više "rezervnih" ako se nešto dogodi nasljedniku.

Ali psihološka teorija redoslijeda rođenja nije se razvila sve do početka 20. stoljeća, kada je psiholog Alfred Adler teoretizirao da redoslijed rođenja utječe ne samo na društveni status, već i na razvoj i osobnost djeteta. Poznat kao otac individualne psihologije, Adler je teoretizirao da "porodična konstelacija" pojedinca rezultira predvidivim osobinama ličnosti. "Pozicija u porodici ostavlja neizbrisiv pečat na životni stil pojedinca", napisao je Adler 1931. godine.

Prema Adleru, rođenje brata ili sestre lišava najstariju djecu pažnje svojih roditelja - i kao rezultat toga su neurotičniji, skloniji konzervativizmu i skloni imitiranju starijih. Druga djeca su natjecateljski grabljivci pažnje, dok su najmlađa djeca razmazana i lijenčina. Naposljetku, teoretizirao je da ljudi koji odrastaju bez braće i sestara imaju "majčinski kompleks" i nalaze se u rivalstvu sa svojim ocem.

Poznat po svojim međunarodnim predavanjima, popularnim tekstovima o psihologiji i psihoterapijskim tehnikama, Adlerov utjecaj još uvijek odzvanja u području psihologije - i kao rezultat toga, generacije psihologa provodile su istraživanja koja su pokušavala dokazati njegovu teoriju redoslijeda rođenja.

Šta zapravo istraživanja govore o redoslijedu rođenja

Istraživanja provedena od Adlerovog vremena pronašla su veze između redoslijeda rođenja i svega, od obrazovne postignuća do seksualnosti do uspjeha srednje djece u timskim sportovima.

Frank Sulloway, jedan od najistaknutijih modernih zagovornika teorije, proučavao je odrasle osobe i njihove karijere 1990-ih i 2000-ih kako bi procijenio utjecaj redoslijeda rođenja. Otkrio je tendenciju konzervativnog istraživanja među poznatim prvorođenim naučnicima, dok su radikalnija istraživanja, poput teorije evolucije i relativnosti, bila češća među poznatim znanstvenicima rođenim kasnije u redoslijedu svoje obitelji. Također je pronašao razlike između vojnih i političkih strategija među militantnim prvorođenicima poput Maximiliena Robespierrea i umjerenih, nenasilnih metoda među poznatim srednjim djecom.

Ali studije koje su najprimjenjivije na razvoj osobnosti gledaju na "velikih pet" osobina ličnosti: otvorenost, savjesnost, ekstraverziju, ugodnost i neuroticizam. I novija istraživanja o redoslijedu rođenja bacaju hladnu vodu na teoriju da redoslijed rođenja može oblikovati osobnost.

Rodica Damian, docentica psihologije na Sveučilištu u Houstonu, provela je jedno od najvećih takvih istraživanja 2015. godine, koristeći podatke iz longitudinalne studije više od 440.000 američkih srednjoškolaca. Nakon kontroliranja za socijalno-ekonomski status, spol i dob, studija je pokazala da je "povezanost između redoslijeda rođenja i osobinskih karakteristika što bliže nuli kako možete dobiti", kaže ona.

Još jedno istraživanje iz 2015. godine istaknulo je nalaze Damiana: Nakon analize tri nacionalno reprezentativna uzorka iz SAD-a, Velike Britanije i Njemačke, istraživači su napisali "konstantno smo otkrili da nema efekata redoslijeda rođenja na ekstravertiranost, emocionalnu stabilnost, ugodnost, savjesnost ili maštu".

Ali oba tima istraživača pronašla su dokaze za jednu osobinu koja bi obradovala prvorođenu djecu (i obeshrabrila njihovu mlađu braću i sestre): Studije su pokazale da su prvorođeni malo više skloni visokoj verbalnoj inteligenciji.

To ne znači nužno da su prvorođena djeca pametnija ili lakše uče, kaže Damian. Vjerojatnije je da je to zato što prvorođena djeca provode više vremena s odraslima u ranom djetinjstvu - i ona ističe da je u njezinom istraživanju razlika bila samo u jednom IQ bodu.

Općenito, napisao je drugi tim istraživača, "mora se zaključiti da redoslijed rođenja nema trajan efekat na široke osobinske karakteristike izvan intelektualne domene".

Šta zapravo oblikuje osobnost?

Kao naučnica, Damian je oprezna u tvrdnji da je bilo koja teorija "opovrgnuta". Međutim, kaže da moderna istraživanja uglavnom opovrgavaju teoriju da redoslijed rođenja utječe na osobnost - koju naziva "zombi teorija" jer jednostavno ne umire. Pa zašto ideja još uvijek očarava javnost - i zašto istraživači nastavljaju proučavati pitanje?

"Svi imaju mišljenje o tome jer svi imaju redoslijed rođenja, čak i jedinci", kaže Damian. I dio razloga zašto jednostavno ne možemo odustati od psihologije redoslijeda rođenja može imati veze s našim vlastitim iskustvima koja će uvijek izgledati kao da ih podržavaju. Starija djeca uvijek će izgledati odgovornija i sofisticiranija od svoje mlađe braće i sestara jer su razvojno zrelija.

"Čak i ako to vidite i to je istina, nemate čarobnu leću da se vratite u prošlost i promatrate djecu u tačno istoj dobi,” objašnjava Damian. To je 'savršena zavjera', kako ona i njeni kolege pišu - i to je "jedan slučaj gdje će osobno iskustvo biti pogrešno, a istina se može otkriti samo kroz dobro znanstveno rasuđivanje i istraživanje".

U stvari, znanost o razvoju osobnosti je sve samo ne smirena. Moderna istraživanja pomoću blizanačkih studija sugeriraju da je formiranje osobnosti oko 40 posto zbog genetike. Ostatak može biti složena kombinacija okoline i kulturnih praksi koje oblikuju raspoloženje s kojim smo rođeni.

Iako istraživači mogu mjeriti “velikih pet” osobina ličnosti, teže je kvantificirati subjektivna iskustva koja oblikuju naš svakodnevni život i, možda, našu osobnost. Damian trenutno proučava moguće efekte životnih narativa ljudi - priče koje oni sebi pričaju o vlastitim iskustvima - na ljude koje postaju. Ali za veći dio javnosti, raščlanjivanje kompleksne mreže prirode i odgoja je daleko manje zabavno od zadirkivanja svoje braće i sestara, piše NationalGeographic.