Kakvu obuću nosi Celine Dion: "Nikada ne pitam za veličinu iako mi u njima ovako izgledaju stopala"

U novom dokumentarcu I Am: Celine Dion, koji je objavljen 25. juna, iskreno je govorila o ljubavi prema cipelama i spremnosti da nosi štikle koje uopšte nisu njen broj.

"Kada djevojka voli svoje cipele, uvijek će ih natjerati da joj pristaju. Nosila sam cipele, a moji prsti su bili ovako savijeni jer nisu imali moju veličinu.

Svaki put kad bih otišla u prodavnicu i zaljubila se u određene cipele, pitaju me: "Koju veličinu nosite, gospođo?" Ja kažem: "Ne, vi ne razumijete. Koju veličinu imate?" Natjeraću stopala da stanu, natjeraću da mi pristaju. Ja ću nositi tu cipelu.

Jer ja nosim cipele, cipele ne nose mene. Bilo da ih imate u broju 36 ili 41, daćete mi ih, ja ću ih nositi", objasnila je pjevačica, a o tome je pisao i Yahoo.

Celine posjeduje hiljade pari cipela, a nije se libila objasniti kako njena fleksibilnost prema različitim veličinama može biti fizički zahtjevna. Istaknula je da dok je morala savijati prste za manje cipele, morala ih je i "raširiti" za veće veličine kako bi ih održala na nogama, ali to je žrtva koju je spremna podnijeti.

Pjevačicina kolekcija cipela zaista je ogromna od bijelih Converse patika preko sjajnih štikli do zmijskih čizama iznad koljena. Izlažući obuću kako bi promovirala dokumentarac, nosila je par Gianvito Rossi sandala na štiklu. Čak ima i skladište te kompjuterski sistem za organizaciju svojih cipela.

Celine je na specijalnoj projekciji filma I Am: Celine Dion u New Yorku, koja se održala 17. juna u dvorani Alice Tully, zablistala i još jednom pokazala svoju beskompromisnu ljubav prema modi i cipelama.

U dokumentarcu, koji također istražuje njen život kao umjetnice i njeno iskustvo sa sindromom ukočene osobe, Dionova otkriva više o tome kako je bolest uticala na njen život i karijeru.

Podsjetimo, Celine je prvi put javno otkrila da joj je dijagnosticiran autoimuni i neurološki poremećaj 2022. godine. Sindrom ukočene osobe je rijetko autoimuno stanje koje pogađa jednu od milion osoba.

Bolest utiče na centralni nervni sistem, mozak i kičmenu moždinu, a najprije stradaju mišići trupa i stomaka. U početku ukočenost dolazi i prolazi, dok na kraju ne postane trajno stanje. Stradavaju mišići nogu, ruku, pa čak i lica.

Lijek za ovaj rijetki poremećaj ne postoji, a liječenje je usmjereno na kontrolu simptoma i poboljšanje pokretljivosti. Simptomi se mogu javiti u bilo kojem uzrastu, ali se najčešće razvijaju između 30. i 60. godine.