Robija Handkeu, amnestija Dodiku

Peter Handke se naljutio na novinare u rodnom Griffenu. Ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost dočekali su, mimo predviđenog protokola, medijski poslenici i iznervirali ga pitanjima povodom kritika, uz ostalo, iz Njemačke zbog njegovih stavova kojima je u vrhu negiranje srebreničkog genocida.

Austrijski literat tvrdi da više nikad neće odgovarati na pitanja novinara, jer se "ne interesiraju za njegova djela već samo, za politička reagiranja na Nobelovu nagradu". Handkea prati fama da je provociranje sastavnica njegove ličnosti, njegovog pisanja i njegovog javnog istupanja. Ali, očito, ne voli kada provociraju njega.

Handke je vidno kompleksna ličnost, kao što sve ovo što se sada zbiva ima više slojeva i niz aspekata. U nebrojenim reakcijama ima razumljivih emotivnih izjava do ogorčenja i razložnih moralnih upita. Ali i mračnjačko euforičnih poruka iz Srbije i "Srpske" u slavu zločina, koje je podržao i Handke. Tu su i ovdašnje reakcije političko-populističke naravi, konvencionalne patetike i pseudopatriotskog praznoslovlja.

Vrijedno je ukazati na dva aspekta ovog slučaja. Prvi je pravne naravi, a drugi govori o političkom licemjerju u Bosni i Hercegovini u poređenju odnosa prema stavovima na temu genocida koje u svijetu oličava Peter Handke, a ovdje, Milorad Dodik. Prije toga riječ književnika.   

Književnici - Handke je planetarno znan pisac i prije ove halabuke povodom Nobelove nagrade. Evo mišljenja književnika međunarodne reputacije rodom iz BiH.

Miljenko Jergović smješta Handkea među stvaraoce "velike europske književnosti", analizira životopis nobelovca, odraz njegove ličnosti u literarnim kazivanjim, piščev uticaj van korica njegovih knjiga u drugim stvaralačkim prostorima. Jergović, uz ostalo piše: "Knjižica Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini - ili pravda za Srbiju, kojom je nakon što su masovne grobnice već bile napunjene, a genocid u Srebrenici počinjen, nakon što je Sarajevo tri i pol godine bilo pod srpskom opsadom, a zločin nad Vukovarom već bio pomalo zaboravljen, za Handekovog je čitatelja bila nepodnošljiva baš svakom svojom rečenicom. Bile su to riječi, bio je to stil velikog pisca, ali tekst koji je proizvodio bio je nepodnošljiv folklorni kič, imitacija srpske patriotske proze koju je, možda, pisao kakav Mladićev narednik".

Svoje viđenje dao je i Aleksandar Hemon. Izdvajamo dio: "Njegov moralni kolaps mogao se promatrati i u kontekstu vječne europske islamofobije, ili njezinog koktelnog katakturizma koji je sve dijelove bivše Jugoslavije podjednako smatrao odgovornim za njegovu propast, a sve je to vrlo lijepo išlo uz kolebanje nevolje zapadnjačkog imperijalizma koje su krvavih devedesetih zamišljali snažni umovi mnogih evropskih salona (...) Ali čak i ako se može objasniti moralna negacija Handkea njegovim skepticizmom ili njegovom nekritičkom sentimentalizacijom Balkana, ukorjenjenom u njegovu porodičnu historiju, teško je shvatiti šta bi ga moglo navesti da obožava čudovište poput gospodina Miloševića". 

Saša Stanišić, rodom iz Višegrada, dobitnik je ovogodišnje Njemačke književne nagrade, jednog od najvažnijih literarnih priznanja za njemačko govorno područje. Stanišić je u govoru na svečanosti dodjele nagrade, povodom otvaranja Frankfurtskog sajma knjige, žestoko kritikovao odluku o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu zbog piščeve podrške režimu Slobodana Miloševića. Izgleda da je pitanje o tome posebno iznerviralo Handkea u Griffenu.

Zakoni - Da li Handkea može zadeseti suočavanje sa zakonskim posljedicama zbog negiranja genocida? Eli Tauber, savjetnik za kulturu i religiju Jevrejske zajednice u BiH, smatra da "svako negiranje genocida mora biti kažnjeno, bez obzira o kojoj se zemlji radi, jer je negiranje masovnih zločina prvi korak ka činjenju novih".

U Handkeovoj Austriji krivični zakon sankcioniše samo negaciju holokausta i nacističkih zločina. Zemlje koje inkriminiraju svako negiranje genocida su Andora, Kipar, Mađarska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Makedonija, Malta, Slovačka, Švicarska. S ovih prostoru su tu susjedi Hrvatska i Srbija (?!). Da li to znači da Handke ne smije ni u omiljenu mu zemlju? Ma može, u Srbiji (kao ni Republici Srpskoj) vlasti ne priznaju genocid u Srebrenici. Iako, se u srbijanskom zakonu navodi: "... ukoliko su ta krivična dela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda...".

Zbog RS-a nema državnog zakona koji sankcioniše negiranje genocida, mada je BiH jedina zemlja u kojoj se desio i što je međunarodnopravno sudski dokazano. Istina, u Federaciji BiH je na snazi zakon koji predviđa zatvorske kazne svakoj osobi koja na teritoriju Federacije negira genocid ili zločin potvrđen pravosnažnom presudom.

Vrijeme je da se progovori i u ovoj prilici o negiranju srebreničkog genocida od strane člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Kao prvo, da li je bilo i ima li mogućnosti da se nađe pod udarom federalnog zakona, jer i bivao je i biva u Sarajevu koje je i glavni grad FBiH?   

Licemjerja - Napustimo zakonski aspekt i vratimo se društvenoj, političkoj i, nadasve, moralnoj dimenziji negiranja genocida.

Žrtve, njihove porodice i mnogi drugi doživjeli su nagradu Handkeu kao još jednu uvredu koja ih je "povrijedila u srce". Tako je u ime Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa govorila Munira Subašić. Među ostalim, oglasili su se osudama tog čina i Islamska zajednica u BiH i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Iz tih udruženja su nebrojeno puta kritikovali Dodika. Ali nikad iz tih sredina i drugih nevladinih organizacija nije upućeno pitanje ili prigovor vođstvu Stranke demokratske akcije zašto pregovaraju i koaliraju sa političarima i strankama koje bezrezervno negiraju genocid na srebreničkom području.

Otuda je i reagovanje SDA u ovom povodu licemjerno. I njihov član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je kritikovao odluku iz Štokholma. Tamo je, čak, protestno pismo uputio predsjedavajući državnog Predsjedništva Željko Komšić.

Ali ne smeta Džaferoviću i Komšiću što dijele obaveze i odgovornosti sa Dodikom. Uprkos tome što godinama negira genocid, radi protiv bh.države i dnevno krši zakletvu koju su zajedno položili. Temelj zakletve su poštivanje Ustava BiH i neupitnost bh. države.

Ko je opasniji po državu BiH i njene građane - Handke ili Dodik? Zar nije i ranije bilo prilike da stranke koje se kite patriotizmom, državotvornošću i odbranom BiH kažu da neće da dijele vlast s onima koji su nasuprot toga? Zašto na toj liniji nije izvršen pritisak na međunarodne autoritete da promijene stav "to je vaša stvar", jer je itekako i njihova, i, traže od njih da sredstvima koja su im na raspolaganju uklone iz vlasti i sa političke scene otvorene neprijatelje bh. države i atakere na Mirovni sporazum?

Elem, s jedne strane, za Handkea se, maltene, traži robija (a i pravosudno propitivanje jeste zaslužio), a, s druge strane, političari bh. zakletve amnestiraju Dodika. Logično! Što bi rek'o Čombe iz Lud, zbunjen, normalan.