Zdravko Malić: Dnevnik starog Sarajlije

Tokom posljednjega predratnog desetljeća nestor zagrebačke polonistike Zdravko Malić nastupao je kao gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dvatriput bi tokom semestra doputovao vlakom, održao blok predavanja ili ispite, i vraćao se natrag, u Zagreb u kojemu je živio od početka pedesetih, kada je u taj grad došao na studije. Sarajevska gostovanja za njega nisu mogla imati nekoga naročitog materijalno-financijskog smisla - profesure i profesorski honorari bili su podcjenjeni kao i danas - a još manje je u tome moglo biti ambicija povezanih sa stručnom afirmacijom i znanstvenim napredovanjem.

Osim što je odavno bio redoviti profesor na svome matičnom fakultetu, Malić je bio europski uvažavan polonist, gostovao je, kad bi imao vremena i kad bi mu se dalo, na slavnim poljskim univerzitetima i bio valjda i najuvaženiji gombrovičolog svoga vremena, tako da su se razlozi Malićevih odlazaka u Sarajevo ticali nečega što nije imalo veze ni sa znanošću, ni sa novcima. Išao je tamo, dolazio je tu, da bi prošetao čaršijom, pronjuškao po Bistriku i Vratniku, progovorio s ljudima i odživio fragment nekoga života koji je jednom davno bio prekinut i nikad se više nije nastavio.

Zdravko Malić, podrijetlom iz Doca kod Travnika, rodio se u Ljubiji, odrastao u Sarajevu, gdje je pohađao Trgovačku akademiju, s koje ga izbacuju iz neizrečenih političkih razloga, te mu biva zabranjeno školovanje na prostoru Bosne i Hercegovine. (Vrijedi napomenuti: u Malićevom slučaju ti “politički razlozi” nisu se ticali nacionalizma.) Nakon toga kraće vrijeme radi kao telefonist, pa kao referent za ambalažu u preduzeću Ishrana, i na kraju, vidjevši da od takva života neće biti haira, zauvijek odlazi u Zagreb, gdje završava gimnaziju i upisuje studij jugoslavistike i rusistike. U Sarajevu će imati brata Hrvoja, grafičkog urednika u onom ondašnjem Oslobođenju, čiji je potpis na bezbrojnim knjiškim i novinskim izdanjima iz sedamdesetih i osamdesetih, a oni koji bolje pamte sjećaju ga se po paradoksalnom spoju gospodstvenog držanja i radničke mondure.

Zdravko Malić bio je uvjereni komunist, do kraja nepokajani član Partije, ali istovremeno antidogmat i antistaljinist, intelektualac širokih pogleda i otvorenog duha, promotor, svjedok i zastupnik oporbene, oponirajuće i slobodoljubive, često disidentske i emigrantske poljske kulture i književnosti. Jedno vrijeme bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, član ideoloških komisija, ali se tokom osamdesetih skoro do kraja pasivizirao, kao protivnik metoda kojima su se služili Stipe Šuvar i njegova struja. Nepopustljivi je antinacionalist, danas vidimo: s razlogom, ali još češći antiklerikalac, protivnik Katoličke crkve i njenih političkih i povijesnih praksi, naročito u Hrvatskoj i u Jugoslaviji…

Devedesetih godina, nakon jugoslavenskih ratova i trijumfalne i definitivne pobjede etnonacionalista i kleronacionalista u Hrvatskoj, ali i u praktično svim novonastalim državama, Zdravko Malić bio je još samo slavni profesor, genijalan prevoditelj, svojevrsni poljski kralj u Zagrebu. Kao ni većinu drugih sveučilišnih profesora, pogotovu ako su u međuvremenu odustali od društveno-političkog angažmana, tako ni Malića nitko nije pitao za njegova uvjerenja, niti je zbog njih bio progonjen. Živio je tiho i suštinski osamljeno, sam sa svojom polonistikom i svojim intimnim i intelektualnim demonima. Umro je iznenada, 3. rujna 1997, za ljetovanja u Cavtatu.

Dvadeset i jednu godinu zatim, u Zagrebu, kod nakladnika Disput, objavljen je prvi dio Malićevog dijarističkog dvoknjižja, naslova “Stazom pored druma”, u kojemu je njegov dnevnik od 31. svibnja 1981, kada je i započeo s ispisivanjem redovitih nadnevaka, najprije kao bilježaka za nešto što će jednom napisati, a zatim u obliku klasičnog dnevnika, sve do 31. prosinca 1989, i završetka desetljeća, kojim je dovršen i prvi tom. Knjiga je to velikog formana i šestotinjak gusto otisnutih stranica, koja bi bila veliki događaj i u mnogo znatnijim kulturama nego što je hrvatska (što opet ne znači da u hrvatskoj kulturi neće proći sasvim neprimjetno), tako da bi se o njoj trebalo pisati nadugo, uz izmjenu perspektiva i tematskih okvira, ali ono što je u njoj silno zanimljivo, ne samo za čitatelja koji je sudbinski vezan za temu, jesu ti njegovi dolasci u Sarajevo, susreti s bratom Hrvojem, razmišljanja i stavovi o Bosni i o bosanskoj kulturi i književnosti, a najprije svojevrsne sličice grada u vremenu, savršeno stilizirane u jeziku, često u znakovima i značenjima koji se tiču naših današnjih svjetova ili naših proživljenih života.

Zdravko Malić je raskošno obrazovan i zainteresiran čovjek. Pomalo i u duhu vremena u kojem je živio, ali i zemlje u kojoj je živio, njegovi književni, likovni, filmski, a pogotovu glazbeni interesi su raskošni i asocijativno iznimno bogati.
Evo jedne od tih, značenjima nabijenih, malićevskih slika: “jednog sam se kasnoljetnog, ranojesenjeg dana peo kamenjarom na Trebević (prije sto godina, jakako!) i ispred mene, na razdaljini od stotinjak koraka, vraćao se iz čaršije u svoje jahorinsko selo neki seljak. Bijelih, širokih, kratkih rukava bijele košulje, s crnom šubarom na glavi, s konjem pod samarom ispred sebe. Peo se polagano, prateći sitan, izbirljiv hod konja (ples konja koji se vere uz planinu!) i pjevao je, dugo, vučji otegnuto, zaneseno. Ta je pjesma bila i ostala moj najveći glazbeni doživljaj u životu. I ako tragova te pjesme ne nalazim u glazbi, ona nije intimno moja. A nalazim ih, tih tragova, u muzici Mahlera, Bartoka, Szymanowskog, Kulenovića. To je moj glazbeni Elizej. (…) Pišem to ovdje ljuteći se, ali i kao svjedočenje za budućnost. Jednom, kada prohuje ova vremena dominacije glazbenog kiča, shvatit će se da čovjek na dugu distancu ne može opstati bez one muzike koja dolazi iz dubine bitka, koja je ono - nešto s čime se bez srama poistovjećujemo, bez srama i bez samoponižavanja.” Tako Malić zapisuje 15. srpnja 1987.

A Kulenović iz njegove prispodobe je Skenderov sin, avangardni srpski skladatelj Vuk Kulenović. (Rođenjem Sarajlija, umro 10. travnja prošle godine u Bostonu, gdje je živio od 1992, kada je s obitelji emigrirao iz Beograda i Srbije. Predavao na Berkleeu, imao ozbiljnu američku i međunarodnu karijeru.) Četiri godine ranije, u zapisu od 14. studenog 1983. Malić će ovako: “Najzad - na radiju - Vuk Kulenović: Raskovnik. Dugo sam lovio tu glazbu. Da, sviđa mi se, premda sam je na osnovi onoga što su o njoj kritičari pisali zamišljao drukčijom. Mnogo je u njoj manje srednjovjekovlja i mnogo više temperamenta nego što sam očekivao.” Tada je, bit će, prvi put čuo Kulenovića, u to vrijeme veliku jugoslavensku zvijezdu u nastajanju, pritom kontroverznu onoliko koliko je u to vrijeme, u socijalističkoj zemlji narodne i narodnjačke kulture, u kojoj je i takozvana ozbiljna glazba imala biti lijepa sentimentalna kao Čajkovski, milozvučna kao Mozart i harmonična kao Bach, kontroverzan morao biti jedan mladi avangardist, koji je Malića dvojako zanimao: kao skladatelj, ali i kao Skenderov sin.

Vrhovna književna mjera ovoga jezika Zdravku je Maliću, sasvim očekivano, Ivo Andrić. Dana 2. ožujka 1984. piše: “Na radiju čitaju Prokletu avliju… taj najbolji i nenadmašan roman o svekolikim Golim otocima svijeta.” Koji mjesec ranije, 3. studenog 1983: “Ponovo sam čitao Prokletu avliju. U posljednje vrijeme čitam i shvaćam Andrića kao prvenstveno političkog pisca i čudim se da se o takvu shvaćanju tog djela nije dosad više govorilo. Prokleta avlija - možda ipak naš najmračniji knj. tekst. U središtu je tog svijeta, njegova je generativna jezgra - čovjek koji je gospodar zatvora, duh posvemašnje usužnjenosti… Karađoz zazire od političkih ljudi kao što se zazire od luđaka. U krajnje politiziranom svijetu interes se za politiku smatra psihičkim zastranjenjem! Totalitarna vlast voli tzv. obiteljske ljude, slavi ideal tzv. mirnog obiteljskog utočišta, toplog porodičnog ognjišta, bijele kave ujutro, krepke juhe u podne i čaše gemišta navečer.”

Šteta jedino što Zdravko Malić nije napisao veći tekst, znanstvenu raspravu ili esej, o Andriću kao o političkom piscu i o “Prokletoj avliji” kao romanu o “svekolikim Golim otocima svijeta”, jer bi time još relativno na vrijeme bilo nešto rečeno o alegorijskom potencijalu ove knjige, za koju se, još od 1954, godine kada je objavljena, slutilo da ne govori tek o stambolskoj robijašnici i o živopisnom a zastrašujućem tumačenju prava i pravde jednoga osmanlijskog pravosudnog činovnika, nego da je riječ o nečemu mnogo bližem i važnijem, te u svakom pogledu izazovnijem. S druge strane, načinom pripovijedanja, ambijentom, atmosferom i likovima, kao i upričavanjem priče u priču, “Prokleta avlija” je iz Malićeve perspektive, kao i sav Andrić, zavičajno i identitetski blizak tekst, tekst po kojemu on - bez obzira na to što je u političkom, u kulturnom i u književnom pogledu krležijanac, i Krleža mu je što i Gombrowicz, pisac prema kojemu se orijentira - određuje vlastiti identitet i sentiment, a onda i okvire vlastitih sjećanja.

“Satima mi je jutros nešto u sobi tiho i ravnomjerno klepetalo. Nisam mogao odgonetnuti što je. Kao neki kudret - sahat, čijeg se kucanja moja mati panično plašila.” Evo i dvije za Malića, njegov svijet, ali i njegov doživljaj jezika karakteristične rečenice. Vrijedi ih navoditi, jer su napisane u Zagrebu, a u tom gradu bi se danas jedva našlo onih koji će razumjeti o čemu pisac govori i što uopće znače te neke riječi. Čega se to mati plašila? “Onda je Vl. otkrila: obješeno o policu sneno je ‘sama od sebe’ zveckala klepka koju nam je nekad davno poklonila Joanna. Naviknuti na prisutnost malih domaćih u našem stanu, nismo se osobito uznemirili, pa ipak… morat ćemo, provjere radi, telefonirati Joanni. To uostalom već dugo ionako namjeravamo.”

Zdravko Malić svoj jezik naziva hrvatskim (o čemu u ovom dnevniku također postoje briljantne stranice, i to posvećene Krleži), on taj jezik doživljava otvorenim prema srpskom, tako da je svaka (ili skoro svaka) srpska riječ istodobno i hrvatska, ali u njegovom je, Malićevom slučaju taj jezik naučen, primljen, usvojen u Bosni, što ga, razumije se, u ovakvom doživljaju stvari ne čini ništa manje hrvatskim, ali ga istovremeno čini bosanskim. “Čeprkam po svom literarnom bošnjakluku.” (Započinje Malić, bezbeli ne rabeći bošnjakluk u današnjem nacional-identitetskom značenju.) “Na primjer: Tko nabroji biljnu zajednicu duž bosanskih baštenih plotova, onu cvjetnu i travnu raju kojoj je, onako razbujaloj, jako dobro i u ispotplotnoj zavjetrini. Pođimo od žare, tj. koprive, sirotinjskog zelja. Jeste li kada kušali zeljanicu od žare? Dobro mu je, kaže uzrečica, ko gologuzu u žari. Ljuta dušmanka moga bosonogog djetinjstva…” I nastavlja tako dalje, od bokvice, preko čička, do radiča, divljeg luka, zove, maslačka, razvijajući neku svoju priču, koja na kraju ima manje veze s baštenim plotovima (pazi taj starinski izraz: bašteni, a ne baščanski ili baštenski, travna, a ne travnata raja…), a mnogo više s Malićevim delikatnim identitetskim i jezičnim okolnostima.

A 19. svibnja 1984. u Sarajevu je održana promocija knjige “Antologija poljske pripovijetke 20. stoljeća”. Zelenkasta omotnica, tvrde korice, antologičar i prevoditelj Zdravko Malić, može je se i dan danas naći po antikvarijatima diljem bivše Jugoslavije. Na promociji govorili Čedo Kisić, Mile Pešorda i poljski ambasador u Beogradu, koji se zvao Wiktor Kinecki, “a Reymontovu Kob, ni krivu ni dužnu, lijepo je pročitala lijepa sarajevska TV spikerica prezimenom Šipka”. Pa slijedi zagrada, i u zagradi bezazlena šala: “Uz nju sam izgledao kao bubanj uz šipku!” Poslije je bio zajednički ručak, gdje?, u Klubu delegata. Tempi passati. Vremena prošla, prošli ljudi…

Ali onda ovo: “Pogled na Trebević - prizor koji umiruje. Šetnja Obalom, uz - kao oranje - mutnu i obilnu Miljacku, licem prema romanijskom podgorju, putom koji vodi na Jekovac i Alifakovac, tamo gdje je Andrić smjestio svoju Kuću na osami, tamo gdje su me noge nekada davno tako često vodile! Vrzmanje po Baščaršiji, pogled u Protin sokak, čaša šljivinog soka u bivšem Morića hanu sa slučajno zatečenim mladim piscem Željkom Ivankovićem, rođenim Varešakom, za stolom s kojeg se vide prozori stana u kojem sam proživio četrdesete godine. Razgovor, pored ostalog, o Sidranovoj Sarajevskoj zbirci, koju sam netom bio kupio u knjižari i koju evo već treći dan pročitavam uzduž i poprijeko. Svratih, a kako i ne bih! u Hadžibajrića, gdje mi se teško bilo odlučiti između sogan i japrak dolme s jedne i pilava sa sitno nasjeckanim janjećim plućicama s druge strane. U zapuštenom dvorištu negdašnje Hadžibajrićeve aščinice, okrenutom na Protin sokak, u proljeće smo 1945. godine mi dječja raja aktivirali, čeprkajući dugačkom pritkom, talijansku limenu ručnu bombu. Riknula je kao top. Onda opet šetnjom do Rončevićeve apoteke, pa do Vijećnice, pa natrag na Baščaršiju pored neugledne dvokatnice, u kojoj je svojedobno stanovao Kranjčević, tik uz pekaru iz koje sam za vrijeme rata nosio kući vrelu ‘kuruzu’. A taj je kukuruzni kruh, plitak i okrugao, najbolje prijao uz čašu hladnog i gustog kiselog mlijeka, tako gustog da kada u nj zabodeš žličicu, ona uspravna stoji. (…) Poslije podne odvezosmo se na Bjelašnicu, gdje u rijetkim selima, pričaju, do bogumilstva nema ni pola koraka. Na manju skakaonicu montiraju bijele plastične ploče, u zavjetrinama duž asfaltnog puta tu i tamo poneki hotel, u jednom od njih popismo kavu, a na tek ozelenjelim proplancima pusto, nigdje da se ovca zabijeli. A pod Bjelašnicom nadomak Sarajeva, iznenadi nas bijelo kameno stado. Stećci… Eto tako - Sarajevo. Minulo me.”

I sve tako stade u pet savršeno intoniranih riječi jedne nehotične pjesme Zdravka Malića: “Eto tako - Sarajevo. Minulo me.” Da mu je samo znati da ga je netko jednom tako volio. Gradu.

Srijeda je, 5. rujna 1984, udarila je ona kasnoljetna vrućina, a Malić započinje svoj jutarnji lament, koji će se razviti zatim u nešto posve začudno: “Kažu da je ovih dana na moru ‘ono pravo’. Ja bih ipak radije, ako bih imao priliku birati, izabrao planinu. Puste želje… Otići, na primjer, na Vlašić. Na njegove visoke livade, tako visoke da ih je lako pobrkati s oblacima… Gdje je bešumni let leptira kao let duše, a zuj pčele bruji u uhu kao nebeske orgulje. Gusta bjelina mlijeka… Biblijski prizor ovaca na pojilu u smiraj dana. S pastirom koji plete šarene čarape, a ime mu je Voskresenije. S noćnim nebom - zvjezdanim megapolisom nad glavom. S noćnim glasanjem planine, u kojem ti se tiha pjesma kasnog (i uplašenog?) putnika čini srditim medvjeđim brundanjem. S gustim mirisom sijena, na kojem konačimo u pojati. A ispod tog sijena - gnijezdo riđovke, bez kojeg nema kući blagoslova.” Eto, i svega toga dok u vrući septembarski dan gleda kroz prozor svoga stana tamo u zapadnim predgrađima Zagreba.

A onda mu najednom, dok se nad Jugoslavijom već pomalo mrači, a njegovi nadnevci se sve češće tiču političkih prilika, usred sveg tog identitetskog obilja bosanskog, koje se fino slaže s njegovom zagrebačkom i hrvatskom adaptiranošću - a ono se opet nadopunjuje s činjenicom da je Malić u Poljskoj, bogme i u Rusiji, svoj na svome, i pomalo sa svojima, dolazi za oči i u glavu ovo: “Navečer. Progoni me, tišti me, žulja me iskorijenjenost, nepripadanje ni većini ni manjinama, ni masi ni koterijama… Pokušavam se tješiti: moja je iskorijenjenost… ukorijenjenost. U klasi. Među one koji nemaju i koji nikada ništa imali nisu. I neka tako ostane.” Eh, blaženo neka je to vrijeme komunizma kada je klasa čovjeku mogla nadomjestiti sve te nesigurne zavičaje, domovine, identitete…

I tako je profesor Zdravko Malić dolazio i odlazio iz Sarajeva, predavao, ispitivao studente, s bratom Hrvojem sviđao važne stvari, da bi na kraju svega toga i svih njih nestalo kao u hipu. Knjiga “Stazom pored druma” hrvatska je književna i kulturna dragocjenost, u vrijeme kada se u toj zemlji ne osjeća potreba za dragocjenostima ove vrste. Ona je, kako to već biva i kako s našim pripadnostima obično jest, i dragocjenost bosanska. Ali još je manja potreba u Bosni i u Sarajevu za dragocjenostima ove vrste i podrijetla. Tko bi se još mogao sjetiti dječurlije koja je divljala po čaršiji u godinama predratnim i ratnim i igrala se limenim talijanskim bombama? Danas bi Zdravku Maliću bilo osamdeset i pet. Koliko i njegovim tadašnjim drugovima, čiji grobovi, za razliku od njegova, nijemo šute. Zaborav je prirodniji od sjećanja. Sjećanje je izuzetak od pravila zaboravljanja. Kratkotrajan izuzetak.