Zabranjeno pušenje, Penzioneri

Radiosarajevo.ba
Zabranjeno pušenje, Penzioneri


Piše: Miljenko Jergović

Godine, godine, godine... Možda je 1980. ili već 1981, 82, na Koševu, u Ulici Fuada Midžića i okolo nje, postoje dva benda. Ozbiljno pitanje i Zabranjeno pušenje. Prvi vodi gitarist Zlatko Arslanagić, ambiciozan i, kažu, prepotentan sedamnaestogodišnjak s velikim i dovršenim planovima za budućnost i zvjezdanu karijeru. Drugi bend ima mekanog, prilagodljivog, dobro odgojenog i nenametljivog predvodnika, koji će nakon odslužene vojske upisati medicinu i koji je tada, u to posljednje dječačko doba, djelovao savršeno beskonfliktno. Zato je Zabranjeno pušenje publici djelovalo, u najmanju ruku, kao policentrična skupina muzičara, kolektivna poput predsjedništva SFRJ, ako već nismo – pogrešno – mislili da je vođa benda doktor Karajlić, budući da je u našim krajevima, u vrijeme punka i novog vala, pjevač u pravilu bio glavni (što i nije posve bez razloga i nepravedno, jer su pjevači naših novovalnih i punkerskih demo grupa još nekako i znali pjevati, a svirači su tek učili svirati, i to ne kod kuće, u slobodnom vremenu, nego na koncertnim pozornicama).

Davor Sučić, Sula, pa Sejo Sexon, zapravo je bio neki introvertiran tip.

Nikada nije postao frontmen

S odmakom od trideset godina, njegovom se ranom fanu – imao sam nepunih četrnaest, a Sula je mogao biti devetnaestogodišnjak, kada sam prvi put čuo Zabranjeno pušenje – čini da je on, preko benda, Top liste nadrealista i svega drugog što je radio u svom radnom vijeku, ustvari radio na tome da promijeni vlastiti karakter. Ali svejedno nikada nije postao frontmen. Drukčiji je njegov talent: da je naša povijest tekla linearno i da su naši životopisi bili onakvi kakvim su ih, želeći nam dobro u životu, projektirali naši roditelji i nastavnici, Davor Sučić bio bi sarajevski kardiolog, poštovan od kolega i voljen od pacijenata, u slobodno vrijeme pjesnik i pisac kratkih priča, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, koji, povremeno, sa studijskim muzičarima Mustafom Čengićem, Mladenom Mitićem, Zenitom Đozićem i Draženom Jankovićem snima neke čudne muzičke komade, koji ostaju nedovršeni, jer se čeka na to da vokalne dionice otpjeva naš slavni orijentalist Nenad Janković, ali njega nigdje, ili je u Princetonu ili u Kairu...


Umjesto toga, Davor Sučić priprema doktorat iz povijesnih znanosti, živeći u Rudešu, na unutrašnjem rubu Zagreba, i povremeni je trubadur iščezloga, jučerašnjeg svijeta. Tematski je ostao u Sarajevu, jer je Zagreb, ipak, nešto drugo. Te iz još jednog, ne baš nevažnog razloga: Zabranjeno pušenje tu je već imalo svoju sljedbu, koja ih je, uvijek, vrlo pošteno, oglašavala kao uzore. Tako da bi uz Hladno pivo bilo i pomalo bizarno da Sejo Sexon krene pisati pjesme iz zagrebačke perspektive.

Možda je u onome Sarajevu i ranije bilo protestnih pjesama, estrade koja bi se kofrčila ili hašišara koji bi se bunili protiv političke represije, ali za sve to ja nisam znao, niti danas znam.

Prvi protestni stihovi

Prvi sarajevski protestni stihovi, prve riječi za zatvora, prvo junaštvo s mikrofonom, a da sam ga čuo u gradu koji sam smatrao svojim, onako kako ptić ili zmijić svojim smatra gnijezdo iz kojeg će se izleći, bilo je u pjesmi, tada još uvijek nedovršenoj, ali izvođenoj na koncertima, nazvanoj Penzioneri:

"Penzioneri na more idu zimi,
penzioneri na more idu zimi.
Na more umjesto penzionera idu djeca funkcionera."

Danas, valjda, ni sami ne uspijevamo zamisliti kako je ovo bilo subverzivno. Ili kako je subverzija mogla djelovati na mladoga čovjeka, koji je upravo u fazi formiranja vlastitoga sustava vrijednosti, što će ga, sigurno, mijenjati tokom života, pa i naglavce izvrtati, ali uvijek će se nekako znati i vidjeti od čega je sve počelo. U pravu su bili starinski pedagozi, u pravu su i komesari, lijevi i desni, kada su naročito osjetljivi na knjige, pjesme ili filmove koji kvare mladež. Kvar je, obično, nepopravljiv i trajan.

Za početak, onaj tko je tada, u Kuku, Steleksu ili Slozi, ili u garaži u kojoj je Pušenje uvježbavalo svoje buduće koncertne nastupe i sljedećih trideset godina karijere, čulo da penzioneri na more idu zimi, jer ljeti, kad je skupo, na more idu djeca funkcionera, drugova tih i tih, taj je povjerovao da se tako smije i da to ne samo što nije zabranjeno, nego se tako, u tuđim očima, postaje heroj. Iz takvih saznanja nastaju značajna umjetnička djela, ploče, knjige, filmovi, ali više od toga, i češće, tako nastaju cjeloživotni nesporazumi sa sredinom, s društvom, policijom i svakom vlasti. Iz toga, što je po život i najnezgodnije, nastaje potreba da se uvijek i na svakom mjestu bude na strani "penzionera", protiv "djece funkcionera", na strani obespravljene manjine, protiv staložene građanska manjine, na strani onih koji će na kraju, uvijek, biti zgaženi i poraženi, a protiv onih koji će svaki put pronaći način da budu na strani pobjednika. Tako, na kraju, čovjek ostane sam, bez prijatelja koji su u životu pametnije postupali. Posrećilo im se jer tog petka, kao ni svih budućih petaka i subota, nisu mogli na koncert u Slogu, Kuk i Steleks. Ili ako su bili na koncertu, taman su išli na šank po pivu.   

Pjesma nemoći i rezignacije

U kasnijoj verziji, pjesma se promijenila, pjesnik (ili pjesnici) ju je dovršio, pružio joj neki općeprihvatljiv i razumljiv okvir. I takva je objavljena osamnaest godina nakon što je prva verzija snimljena. Ono što je 1980. ili 1981. bilo najvažnije, 1999, kada je objavljen album Agent tajne sile, bilo je izostavljeno. Ono što je jednom bilo tako subverzivno da je moglo kvariti mladež, zastarilo je, potrošilo se, osušilo se i sasulo u prah i prašinu. Nije više bilo "djece funkcionera", a neki novi penzioneri više ni zimi nisu išli na more. Osim toga, društvo je prestalo biti osjetljivo na tu vrstu provokacija, jer je nova društvena elita tako moćna, bogata i bahata da ju, zapravo, i nije briga što o njoj misle klinci koji po garažama treniraju punk i rock'n'roll. A ni publici tih klinaca baš i nije najjasnije zašto bi preferirala penziće pred djecom bogataša (riječ "bogataš" je, naime, najbliža emocionalnoj težini i metaforičnom značenju nekadašnje riječi "funkcioner"). I tako na albumu Agent tajne sile nije moglo biti stihova, koje još jednom vrijedi ponoviti:

"Penzioneri na more idu zimi,
penzioneri na more idu zimi.
Na more umjesto penzionera idu djeca funkcionera."

Ostala je, međutim, u pjesmi ona davna, adolescentska ironija, u stihu: "penzioneri na moru beru mimoze".

Vođa Zabranjenog pušenja i, već odavno, jedini član iz originalne postave, Sejo Sexon nije krivotvorio povijest kada je na Agenta tajne sile uvrstio Penzionere. Ali nije to bio ni povijesni dokument, ni sjećanje na jedan bespovratno izgubljen svijet. Bilo je to ugađanje privatnim sentimentima, najprije vlastitim, a onda i sentimentima one skupinice, rasute po svijetu, kojoj su Penzioneri u rana doba bili nešto veliko i važno.

Ničega starog u toj pjesmi više nije bilo, ni politike, ni subverzije, ni obračuna s licemjerjem političara na vlasti i njihovih adoranata. Penzioneri su postali pjesma nemoći i rezignacije, pusta kao novembarski parkovi, i samo je jedan, istina skriven, Seji Sexonu možda i tuđ, razlog zbog kojega se trebala naći na albumu. Uspoređujući je s pjesmom iz svoje uspomene, ili s demo-snimka načinjenog u studiju Radio Sarajeva u zimu 1981, osjećamo u što su se pretvorili naši puberteti i kamo su skrenuli naši životi. U tom je osjećaju povijesna znanost Davora Sučića Sule, pomognuta umijećem njegovih muzičara.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak