Vitomil Zupan: Pčele i ljudi

Radiosarajevo.ba
Vitomil Zupan: Pčele i ljudi


Piše: Miljenko Jergović

U prijevodu na hrvatski “Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR (“osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme.

“Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe (“Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali.

Šest godina u tamnici

Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman “Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo.

Nakon što sam 1983. pročitao “Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više.

Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda.


Satir a ne mučenik

“Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran.

Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao.

Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: “Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu.

Lud je, ali je ludilo slatko

Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska “Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma.

Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom “Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film “Nasvidenje v naslednji vojni” ili “Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: “Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.”

Tekst prenosimo sa stranice Jergovic.com

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak