Svetislav Basara, pisac na veliko

Piše: Miljenko Jergović

U namjeri da se oduži zavičaju, ili da bi se narugao svakoj pomisli na vraćanje duga – kakvog, kolikog, sa zateznim kamatama? – zavičajima, ili malo zbog jednog, a malo zbog drugog, Svetislav Basara prošle je godine objavio knjigu “Tajna istorija Bajine Bašte”. Izdavač je, kako i spada, “Zavičajno udruženje Bajina Bašta”, a knjiga je ubrzo rasprodana, jedva sam je i sam stigao ugrabiti u nekoj od knjižara na Knez Mihajlovoj. Pisac na njoj i na njezinoj javnoj putanji nije previše insistirao: objavio ju je, čini se, usput, u godini u kojoj će mu “glavni” roman, onaj o kojem će se pričati i pisati, koji će biti u konkurenciji za srpske i regionalne nagrade, i koji će, nakon svega, biti i prevođen, biti “Majn kampf”. Istina, i “Majn kampf” će ostati pomalo u sjeni prethodnoga romana, nazvanog “Početak bune protiv dahija”, koji je objavio godinu ranije, i koji je, po mome vrlo neskromnom sudu, remek djelo naših materinjih jezika, ili jasnije rečeno: remek djelo centralne police u mojoj kućnoj biblioteci. Problem je, međutim, u tome što je i “Tajna istorija Bajine Bašte” remek djelo, a ni “Majn kampf” nekako ne zaostaje. Kada bi Basara pisao i za druge srpske pisce, a sebi ostavljao samo onoliko koliko je pristojno da se u godini ili u desetljeću objavi, suvremena srpska prozna književnost bila bi puno bolja nego što jest. Ili barem da ono što napiše raspoređuje po heteronimima ili lažnim imenima, da svoje hauzmajstore i bakaline proizvede u pisce, pa da piše za njih, i da se onda njegove knjige čitaju bez opterećenja činjenicom što smo, evo koliko jučer, čitali novog Basaru, pa kako ćemo danas još novijega. Naime, tek bi se tad, ali zaista i bez predrasuda, pročitalo cijelog Basaru. I tek kada ne bismo znali koje je knjige Basara napisao, među knjigama koje smo pročitali, znali bismo koliko je velik taj pisac. Ali tada ne bismo ni znali da je to baš on.

Tajna istorija Bajine Bašte

Bajina Bašta je, za one koji istočno ne idu, lijepa i pomalo zaturena varošica na srbijanskoj strani Drine, koja se u novijoj historiji, istina sporadično, počela pojavljivati u vrijeme austrougarske okupacije Bosne, i kasnije, u vrijeme ratnih operacija za Prvoga svjetskog rata. Basara se poslužio minimumom povijesnih činjenica, oko kojih je, zatim, mistificirao i fikcionalizirao svoju “Tajnu istoriju Bajine Bašte”, u koju je, u duhu svih svojih velikih proznih mistifikacija, upisivao karakteristične elemente epohe, izmišljao gegove i anegdote, rugao se palanačkim kronikama i sentimentima njihovih autora, ali i nježno evocirao estetiku nekoga našeg, balkanskog i provincijskog Belle Epoquea, prvih pokretnih slika, dramaturgije nijemoga filma. I tako je nastao roman koji istovremeno jest posveta Bajinoj Bašti i ruganje svim zavičajnim posvetama. Ali i roman koji je, mimo svoje lokalne teme i piščeve teze i namjere, naprosto moćna proza naših jezika, napisana lahkom rukom – čija se lakoća može mjeriti samo s lakoćom Ante Tomića – upečatljivim stilom i raskošnim srpskim jezikom – neusporedivim u suvremenoj srpskoj književnosti – ali proze koja je istovremeno ludična (ili bi tačnije bilo reći – suluda), kontrolirano apsurdistična i ispunjena nečuvenim, reklo bi se i skandaloznim, preplitanjem i miješanjem visokih i niskih registra, literarne i stilske finoće i dorađenosti, i klasičnoga, uveseljavajućeg basarinskog pamfletizma.

Dobro, do sada ste to, pretpostavljam, i shvatili: Svetislav Basara mi je jedan od dražih živih pisaca, i od najmilijih suvremenika općenito, tako da nemam ni potrebe da prema njemu pokušavam biti objektivan. Napisao je mnogo, i ponešto od toga ne valja, ali kao što kod Krleže volim i rečenice Krležinih loših, besmislenih ili na krivo postavljenih tekstova, naprosto zato što se i u tim rečenicama čuje i osjeti da ih je sastavio i svojim velikim darom upjevao Krleža, tako i lošega Basaru čitam s radošću i sa čitateljskim užitkom, jer me se njegove rečenice tiču, ili me tjeraju na ples, a slaba i neinspirirana vas glazba ne može tjerati na ples. Slabe Basarine dionice, a to je kod njega kao s grožđem za vino – naprosto mu neke godine nisu dobre, slabe su samo u kontekstu njegova opusa. Opet, kao ni Krleža, ne zna on biti slab u kontekstu naših književnosti i njihove žive proizvodnje.

Sve pisano s razlogom

Basara mi je lijek i za neke privatne traume i frustracije. Pitate li me koliko sam knjiga objavio, slagat ću vam: kao što si stara frajla smanjuje godine, tako si ja pokušavam smanjiti bibliografiju. Pitate li me koliko novinskoga teksta tjedno proizvedem, još jednom ću slagati: zaboga, pa nije pristojno toliko toga objaviti i o toliko stvari imati svoje mišljenje, ili zamajavati ljude da nešto o svemu tome misliš. Ali Basara: on ima svakodnevnu kolumnu u beogradskom listu Danas, kampanjski proizvede još nekoliko novinskih tekstova sedmično, godišnje objavi barem jedan roman, a nađe se tu još ponešto iz raznih oblasti i domena, da l’ kakav obračun s Dobricom Ćosićem, da l’ zabijanje glogova kolca u srce Vuka Karadžića, i sve to što napiše, baš sve je s razlogom i motivom, i sve je basarinsko, u punom smislu riječi. Tako on piše da dobar čitatelj nikada neće pomisliti kako je Basara omanuo jer previše piše, niti će mu se učiniti da nešto nije dobro napisao jer je zbrzao. Ako i omane, Basara, kao i Krleža, omane u ideji, u načelu, ali ne u izvedbi.

Bilo mi je dvadeset i još jedna kada sam 1987. pročitao netom objavljenu “Famu o biciklistima”, roman koji je, na određen način, trebao odigrati prevratničku ulogu u književnostima naših jezika. Bio je to kraj s epskim realizmima Lalićeva i Ćopićeva doba, kao i s njihovim nacionalističkim metastazama Dobrice Ćosića, Danka Popovića, Ivana Aralice, ali i sa svim onim, velikim i malim, fantastičarskim i pseudo-dokumentarističkim naracijama, koje su podrijetlo vukle od genijalnog slijepca iz Buenos Airesa. Nije se u Fami Basara s njima obračunavao, nego je samo stvorio model, čvrst i vrlo upotrebljiv za replike i reprodukcije, mistifikacijskoga realizma, fantastičnoga naturalizma, prozne klaunerije koja se pozivala na Becketta i Ionesca, i s kojom je Basara zvučao kao mlađi, raspusniji i maštovitiji brat Julia Cortazara, ali taj model nitko nije uspješno slijedio, niti je stvoren rod basarijanaca, jer je za tu vrstu sljedbeništva trebalo imati više dara, nego za mondeno udvaranje opusima nekih drugih, sve velikih pisaca, kakvi su, recimo, tada bili Danilo Kiš, Milorad Pavić ili Ranko Marinković. Osim toga, ta vrsta sljedbe bila bi, kao što je i danas, društveno-politički i ideološki savršeno neisplativa. Čak i kada ga se cijeni i hvali, Basara nije pisac preko čijeg se imena stječe ugled, bilo u kafani, bilo u javnoj biblioteci, među gospodom čitačima i samozatajnim pinčonima na akademskim sinekurama. Tako da ni od basarijanstva nitko ne bi imao nikakve fajde.

Na svaki način angažiran

Ima David Albahari, u knjizi priča “Fras u šupi”, koja je jedne koncertne sezone odigrala snažan utjecaj i na našu punk i novovalnu publiku, i priču s naslovom “Svetislav Basara intervjuiše Samjuela Beketa za Treći program Radio Beograda”. “Fras u šupi” objavljen je 1984, u vrijeme kada sam za Basaru znao samo iz književnih novina i časopisa, ali mu knjige nisam čitao. Albahari je u to vrijeme, i tom knjigom, propagirao rock’n'roll, novi val, Džonija Štulića i pušenje marihuane, pa mi je i Basara, ispevši se na ikonostas Davida Albaharija kao povlašteno našeg generacijskog pisca, tada nekako postao važan. Ta priča, i njegovo ime u njezinom naslovu, pripremili su me za ono što će mi se dogoditi s “Famom o biciklistima”.

Govori se da je prošlo vrijeme kada su veliki pisci bili politički angažirani. I još kažu da se pisci nikako ne bi trebali baviti trivijalnim javnim temama, naprimjer, ne daj Bože da brane pjevačice lakih nota u trenucima kada se nad njima iživljava rulja. Ali oni koji tako govore, oni koji tako kažu, oni su hulje, oni su ništarije i oni su, obično, nikakvi pisci, koje piscima najviše čini to što se pred javnošću drže onako kako bi se trebali držati pisci. Tojest, onako kako oni kažu da bi se trebali držati pisci: politički dezangažirano, daleko od pjevačica i problema koje pjevačice imaju s gostima što sjede za kariranim kavanskim stolovima. Daleko od svega što ih životom može raniti i što narušava njihov krajnje ceremonijalni književni ugled. Svetislav Basara je na svaki način angažiran: psuje, brani Jelenu Karleušu kada ju vascela Srbija napada i radi sve ono što Hrvatski Pisac ne bi radio ni da je pisac.

Tekst prenosimo sa stranice Jergovic.com