Špajza

To je ono što me pet godina kasnije vodi na put, da još jednom i još jednom i još jednom prolazim autocestom do izlaza Slavonski Brod Istok, pa preko granice i niz Posavinu, putevima Karla Aduma, da bih u kasno popodne, preko Doboja i Zenice, stizao u Sarajevo.

Grubost je, naravno, upućena majci, iako ni u toj grubosti nema laži, ništa ne izmišljam, ali ne trudim se ni zaboraviti, nego pamtim sve, i jedno po jedno iznosim na papir, prikazujući sliku nesretne, samožive i opustošene žene, vjerujući, po svoj prilici krivo, da bi me ta slika mogla osloboditi tuge.

Nakon što su svećenici izgovorili molitvu, pa su se kroz taj ceremonijal prividno izravnali njezini računi sa svijetom, trojica grobara su uz pomoć onih debelih brodarskih konopaca započeli spuštanje kovčega u svježe iskopan grob.

To je trenutak u kojem obično netko zaplače. Ali ovaj put nije plakao nitko. Mene je na čas zabrinulo kako će to ići, jer je, izgleda, nedostajao četvrti grobar, a onda je onom koji je sam držao dva konopca i dvije strane groba, sanduk naglo kliznuo preko ruku, i propao. Majka je skoro naglavce odletjela u grob. Nije se to čulo, ali osjetio sam kako tjemenom udara u drveni okvir. I tad mi je pred očima bljesnuo njen plačljivi izraz lica, kada tako migrenoznom glavom udari u okvir kauča, u stranicu ormara, u neku treću stambenu dasku, da bih odmah zatim shvatio da je gotovo, da toga više nema i da je ovo posljednji put da majka udara glavom o dasku.

Slijedilo je olakšanje. Tuga, međutim, ide uz olakšanje. Ovo nam je  putovanje posvećeno čišćenju špajze. 

U stanu na Sepetarevcu to je minijaturna prostorija, oko metar i dvadeset širine, i tri metra dubine, s drvenim stalažama, naslijeđenim još od brada Trklje. Špajza se ne nalazi uz kuhinju, da bi se do nje došlo mora se proći dnevni boravak. Stisnuta je uz vanjski zid prema stepeništu i terasi, s širokim prozorom na preklop, odmah ispod stropa.

Nakon useljenja u ljeto 1969, pa sve do godinu ili dvije pred Noninu smrt, svake su se jeseni police u špajzi punile teglama zimnice: kiselile su se paprike, pekli ajvar i ljutenica, konzervirao se koncentrat rajčice, u bocama od pola i od četvrt litre, spremalo se slatko od ruža, dunja, ribizla i borovnica, koncentrat soka od drenjaka, od ruže i od borovnice, i, što je godinama bio specijalitet kuće, cijedio se i u bocama od litre konzervirao bistri sok od jabuka. Bilo je tu, vjerojatno, još koječega, što sam u međuvremenu zaboravio…

Sezona zimnice započinjala je pripremom kupusa za kiseljenje. Od početka sedamdesetih imali smo plastiču kacu i veliki, moćni ribež, opasno oštrog sječiva, na koji bismo, naizmjence majka i ja, jednog predjesenjeg petka, od popodneva do kasne večeri, ribali nad kacom glavice kupusa, i povremeno među ribanac uglavljivali cijele glavice, za sarmu. Kupus bi se tokom ribanja trebao šakama povremeno tiskati i sabijati - to je uvijek bio moj posao - a na vrh kace bi se, nakon što se izriba tridesetak kilograma - polagale daščice, i na njih veliki, teški kamen.

Ali taj bi se posao obavio u podrumu, gdje se, u idealnim uvjetima, u mračnom i hladnom prostoru, kupus kiselio sljedeća dva-tri mjeseca, i odakle bi se poslije, malo-pomalo, donosio u stan za sarmu, dinstani kiseli kupus, podvarak, salatu…

Kaca bi nam potrajala sve do ožujka, za hladnijih godina i travnja, nakon čega bi se proglašavao kraj sezone. Reklo bi se da više nije vrijeme za sarmu, da je kupus u podrumu prekiselio, i da je za baciti, iako je tada, zapravo, bio najbolji i najslađi. Ili najkiseliji.

Prateći efekt kiseljenja kupusa je smrad. To zna svatko tko ga je ikad kiselio kupus. Po smradu se, bolje nego ipočemu drugom, i zna da je započeo proces kiseljenja i da je kupus, kako se to govorilo - zreo.

Obično bi se to događalo u studenom, kada su se pred Dan Republike
spremale prve novembarske sarme, a vrhunac meštrije zbio bi se za Novu godinu, kada je kupus, barem za one delikatnijeg okusa, bio pri svojim vrhuncima. U to vrijeme već bismo glavicu-dvije donirali neboderskoj rodbini i prijateljima, koja se, manje-više bezuspješno, mučila da po balkonima ukiseli kupus, a nakon što bi konačno rezignirali, dolazili bi po znameniti kiseli kupus sa Sepetarevca. Mi smo kao na malo što bili ponosni na taj svoj kupus. 

U svibnju je slijedilo pranje kaca. Tih je dana i tjedana Sarajevo zaudaralo na kugu. Smrad se širio sa svih strana, ali, srećom, u to vrijeme nije bilo turista da se uznemire i izbezume. Domaćima, uključujući i one ćutilnije, koje je smrad sarajevskih kaca nagonio na povraćanje, ovo je bilo normalna stvar, uobičajena sezonska pojava, neizostavan svakogodišnji ceremonijal.

U mnogim su kućama kace za kiseli kupus čistili i prali očevi kuće. Bilo je to vrijeme u kojem je pomalo već zaživjela Titova koncepcija naoružanog naroda, tako da je svaki zdravi punoljetni muški građanin dužio vojnu opremu, a u toj opremi i plinsku masku - koja se, zapravo, zvala “zaštitna maska” - kojoj je, najednom, nađena i praktična svrha. Na Mejtašu, Sepetarevcu i Bjelavama mnogi su domaćini navlačili plinske maske pred čišćenje kaca s natrulim kupusom.

U kući na Sepetarevcu kacu je čistila i prala Nona. Majka je govorila da ne može podnijeti sav taj smrad, dok se na mene u ovakvim poslovima nije računalo. Noni sam ostao mali dječak, kojem se ne mogu povjeriti poslovi u vezi čistoće. Ništa, osim pranja prozora. 

Kupus smo posljednji put kiselili 1983, godinu prije mog odlaska u vojsku. Kada sam se krajem rujna 1985. vratio iz vojske, bilo je prekasno za kupus, a sljedećeg ljeta Nona je već ležala pokraj Noneta, pod neprobojnom ilovačom Bara. Nakon njezine smrti majka više nije spremala zimnicu, ali je ribež za kupus, povelika drvena konstrukcija, s oštricom nalik giljotini, spremljen u posebnu platnenu vrećicu, što ju je početkom sedamdesetih šivala Nona, stajao sljedećih trideset godina u špajzi.

Da je kome na um palo - ali, razmislimo, kome? - predložiti majci da se riješi nepotrebnog ribeža, da ga nekom pokloni ili da ga naprosto baci, ona bi, znam je, vrlo razložno objasnila kako to ne dolazi u obzir, jer će uskoro doći vrijeme kada će ponovo kiseliti kupus. Je li stvarno u to vjerovala? Jedno od onih velikih pitanja na koje nema odgovora, ali bi se samo o njemu, o pitanju, mogla napisati knjiga.

Bez imalo žaljenja - što me, zapravo, iznenađuje; zar mi nije bilo žao i sitnijih, manje raspričanih predmeta? - iznosim ribež na terasu, među stvari koje će završiti u smeću. 

Obrad Trklja u bašči je zasadio trešnju, višnju, dvije kruške, crne i crvene ribizle, maline i tri jabuke. Sve nas je to dočekalo kad smo se doselili na Sepetarevac. Trešnje su sazrijevale sredinom lipnja, penjao sam se na drvo i brao ih, pa smo ih, zajedno sa crvima, jeli onako žive i čvrste. Od višanja bi Nona kuhala slatko, kruške su se pretvarale u marmeladu, s ribizlima i malinama pekli su se kolači. Jabuke smo ribali, onako izribane trpali u sokovnik, iz kojeg se se, nakon kratkog kuhanja, cijedio sok.

Sokovnik je kupljen 1970. godine, i bio je u to vrijeme posljednji krik kuhinjsko-domaćinske mode. Crni, trodijelni emajlirani lonac s poklopcem, prečnika malo većeg lonca za grah, visok sedamdesetak centimetara, imao je kanilu, nalik onoj s rakijskog kazana, kroz koju bi procurio zlatno-žuti sok. (Dok ovo pišem, u sjećanje mi neočekivano jasno i snažno izbija svjež i prodoran miris jabukova soka, pomiješan s mirisom čistih kuhinjskih krpa, zelenog glicerinskog sapuna i kasnoljetnog sarajevskog predvečerja. Svaki od tih mirisa jedinstven je, nesvodiv i neusporediv s drugim, kasnijim mirisima, pa bi se o svakom trebalo nadugo pripovijedati, e da bi se ispripovijedala priča o sokovniku i sezonskom kuhanju soka od jabuka na Sepetarevcu. Ali za takvo što, na žalost, nemamo više vremena. Čišćenje najmanje prostorije na Sepetarevcu trajat će samo jedan dan, pa ni priča o njemu ne bi trebala biti duža.)

I sokovnik iznosim na terasu, na onu sve veću i širu gomilu smeća. Gotovo je, odlazimo, odlaze mrtve stvari za mrtvim ljudima, i taj je odlazak definitivan. Moja živa mašta zamišlja kako bi od ovog sokovnika, u nekim drugim uvjetima, i s nekim drugim mnom, nekim drukčijim ja, mogao biti začet muzej Sepetarevca, u kojem bi svaka stvar imala svoju priču, svoj mali i veliki roman.

Sokovnikova je priča raskošna i sretna: svake bismo godine napunili dvadestak boca soka za zimu. Boce bi se zatvarale komadićem providnog staniola, omotanog gumicom za kosu. Do zime bi se na nekim bocama ispod čepa stvorio tanak sloj gnjileži, koji bi se lako sklonio - Nona bi govorila: to je zdravo, to je pencilin! - dok bi druge ostale čiste, koliko god boca sa sokom stajala…

Ali tko sam pak ja da stvaram muzejsku zbirku od stvari što su pretekle iza svih štublerovskih i rejcovskih smrti? Rekli bi da umišljam da sam Orhan Pamuk. Iako je moja ideja, zapravo, puno intimnija: ovo nije svijet moje mašte, nego svijet mojih mrtvih. A u smrti nema mašte.

Da sam likovni umjetnik, naravno slavni likovni umjetnik, možda bi i formirao muzejsku zbirku Sepetarevca, svaki bi eksponat opremio legendom, pričom i romanom - jer i likovni umjetnici pišu romane, iako pisci vrlo rijetko i sasvim iznimno stječu pravo da se bave likovnim poslovima - i onda bih tu zbirku poklonio nekom muzeju suvremene umjetnosti, možda najprije onom u Beogradu, ako bi muzej bio zainteresiran,  a vjerujem da bi, jer je iz beogradske perspektive, ipak, najzanimljivija i najizazovnija ta velika i nepregledna naracija o nestanku jedne sarajevske porodice, o nestanku Sepetarevca.

Grad su devedesetih opsađivale srpske trupe, a konačni nestanak ove porodice ne samo da je proizašao iz opsade, nego je i jedna od njezinih mogućih metafora. 

Eto zato, a ne zbog optuživanja nekog za nešto, niti zbog autorove sklonosti Beogradu, Muzej savremene umetnosti u Beogradu bio bi idealan primatelj donacije Muzeja Sepetarevca. Sljedeći po redu bio bi zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Jedino što bi bilo važno jest da Muzej Sepetarevca ne ostane u Sarajevu. 

Najprije, porodica je iz Sarajeva nestala, pa onda nije prirodno ni da njezin muzej ostane. A onda, važnije, priče o gradovima imaju svoj smisao i učinak samo ako bivaju ispričane u drugim gradovima, ako bivaju prenesene, presađene, preslikane i ogledane, zrcaljene u drugom i drukčijem.

Ali ovo je samo maštarija: muzeja neće biti, ne samo zato što ja nisam likovni umjetnik, a sokovnik ide na smeće. Nona je rijetko pekla kolače. Nije voljela baklave ni ružice, kao ni masne i teške kreme bečkih torti. Njezini kolači bili su: kuglof, bišofsbrot, slatki kruhovi s kandiranim ili sušenim voćem, patišpanja.

Pamtim obrise njezina bišofsbrota, tamnosmeđe mavarske tvrđave na kraju pustinje, Alhambre na bijelom stolnjaku jedne drveničke jeseni, biskupskog kruha sa grožđicama i komadićima narančine kore, pamtim svoj osjećaj dok sam ga jeo, i ono kad sam joj rekao da ne znam zašto postoji obični kruh ako je i bišofsbrot kruh, i da bih, da se mene nešto pita, da sam ja direktor svijeta, odredio da se više ne mijese i ne peku drugi kruhovi, nego da ovaj biskupski, slatki, bude jedini i svima zadan.

Ona je na to moje oduševljenje potvrdno klimala glavom, smrtno  ozbiljnog izraza lica, da bi mi onda rekla kako tako govorim zašto što sam još dijete. Kada odrasteš, bit će ti draže obične stvari, rekla je. To sam zapamtio, i često bi mi, dok sam odrastao, a i kasnije, na um padalo, pa bih kontao jesam li ili nisam odrastao, i volim li dovoljno obične stvari.
Među stvarima u špajzi našao sam Nonine modle za kuglof, bišofsbrot i za sitnije kolače od prhkog tijesta. Načinjeni od kvalitetnog metala, pocrnjeli od česte upotrebeti su šabloni za kolače spadali među najvrednije njezine predmete na Sepetarevcu. U dnu svakog šablona bio je ispupčeni natpis: Made in England, tako da bi na bišofsbrotu izokrenutim slovima, kao u nagativu, vazda pisalo Made in England.

Zagledao sam Nonine šablone za kolače, dok je ona koja mi pomaže pri selidbi iznosila iz špajze stare tegle za marmenadu. Kratko ih je osmotrila: to je za baciti, usput je rekla, a ja nisam bio siguran je li to pitanje ili je konstatacija. 

Naravno da je za baciti, rekao sam s olakšanjem, jer sam već vidio kako se te predragocjene modle povaljuju po našoj kuhinji, kao eksponati jednoga davno prošlog vremena, i kako onda, da ispunimo formu još jednoj uzaludnoj uspomeni, tragamo po kuharicama za receptom za bišofsbrot i za kuglof, pa kako ni bišofsbrot ni kuglof ne ispadaju onakvi kakvi su bili kod None, ali ona to ne zna, nego sam ja znam, i onda to moram skrivati od nje, e da se ne bi bez potrebe žalostila.

Bilo je puno jednostavnije da na smeće bacim i te modle, pravdajući se da ih je nagrizla hrđa. Iako bi se ta hrđa, ako je hrđe uopće i bilo, lako i brzo skinula nakon što se malo protrlja metalnom vunom - ako takvo što još postoji i ako se tako još uvijek zove.

Zatim sam bacio dvije stare pegle - uz jednu sam se, čini mi se, rodio - mikser, električnu mašinu za mljevenje mesa, prastari, nevjerojatno zamašćeni i prljavi električni roštilj, mašinu za mljevenje oraha, prijeratni toster, dva rešoa, grijač za vodu u obliku metalne spirale, koja se preko električnog kabla ukrljuči u struju, a zatim se umoči u lončić s hladnom vodom, i gomilu praznih i prašnjavih tegli i boca za zimnicu.

Tu su još bili i jedna torba s kućnim alatom, nečija bormašina - majka nije imala bormašinu, to je, tko zna kad, u stanu zaboravio neki majstor.

Na stranu sam, da nosim u Zagreb, odvojio prastaru, vrlo tešku, ručnu mašinu za mljevenje mesa, koja i danas izgleda kao da je nova. Tu je mašinu Nona pronijela kroz život, i kroz sve svoje selidbe, od Doboja i Usore, sve do Sepetarevca. Mašinu je ponijela iz rodnog doma, a u Bosnu je stigla početkom dvadesetih iz Dubrovnika, zajedno s Karlom Stublerom i cijelom obitelji.

Na žalost, nemoguće je znati, nakon Nonine smrti toga se više nitko nije mogao sjećati, a vjerojatno to više ni ona nije znala, kako se mašina za mljevenje mesa našla u dubrovačkom domu Stublerovih.

Ona je, ta mašina, stara koliko i obitelj, ali ne samo da je nadživljela Stublerove, nego i dalje izgleda isto onako kako je izgledala kad je bila nova. Sjećam se da smo njezine noževe - koji ne izgledaju kao noževi, nego se samo tako zovu - svake dvije-tri godine nosili na oštrenje kod posebnog majstora koji je držao dućan tamo iza Markala, a zvao se Štilerman. Kod njega su se,  ako se dobro sjećam, oštrili i kuhinjski noževi, makaze - za koje je Nona govorila - nožice, koje su u našoj kući bile stare koliko i ova mašina za meso, i već ih dvadesetak godina kao ličnu dragocjenost čuvam u metalnoj kutiji, u ladici s dokumentima.

Zašto sam spasio mašinu za meso, a bacio sam modle za kolače, iako su te modle, možda, bile vrednije od mašine? Zato što pri selidbi više nije važna materijalna vrijednost stvari. Ovdje se predmetni svijet pretvara u niz simbola i metafora, stvari koje su ostale iza majke pretvaraju se u književne činjenice, u podatke iz neke čudovišne fiktivne dokumentacije, u katalog stvari sa đubrišta kako ga je zamislio Leonid Šejka, a ja tu zamisao nasljeđujem od njega, u đubrište u koje se pretvara svaki dom, nakon što iz doma iznesu posljednjeg mrtvaca, i onda više i nije važno koliko zapravo vrijede modle za kolače, ako će meni biti lakše da one nestanu s ovoga svijeta.

A mogu sad reći i zašto mi je to važno: ne bih mogao podnijeti da još netko ispeče kolač na kojem će izokrenutim slovima pisati: Made in England.

Nakon što smo već sve iznijeli iz špajze, i nakon što su kao nove bljesnule stalaže Obrada Trklje, ostala je u uglu najgornje stalaže, skoro pod samim stropom, prašnjava boca, puna neke tečnosti. Popeo sam se na stolicu da je dohvatim. Boca je bila zapečaćena, a na njezinoj je sredini bila okrugla naljepnica, kakve su se nekad koristile za obilježavanje zimnice, na kojoj piše: Prošek 1972.

Taj prošek plaćen je skupim novcima, najbolji drvenički prošek te godine. Nono ga je kupio onako kako znalci umjetnosti kupuju sliku u čiju su neprocijenjivu vrijednost uvjereni. Nona je u Makarskoj kupila štapić crvenog voska za pečaćenje, pa je na dvoru, pod solarom, jedne siječanjske večeri dok se dizala bura pomoću benzinskog upaljača pečatila bocu.

Tada je rečeno: ovo je malom kad se bude ženio. Ali nije u tome bilo viška sentimenta: prošek je naprosto bio dragocjen, najbolji u cjelokupnoj prošekovskog povijesti, a njih su oboje cijenili povijest, cijenili su vrijeme. Ali prošek nisu pili. I što su onda mogli uraditi, nego da zapečate bocu za neku daleku budućnost, za koju se vjerovalo da je neće doživjeti ni jedno ni drugo, kada se ja budem ženio.

Umjesto na svadbi, prošek se pojavio na kraju priče o špajzi.