San o kući

veliki je pljusak, a kuća na Sepetarevcu ostala je bez komada krova; stan prokišnjava, kontinenti vlage šire se po stropu, trčim na tavan, razvlačim najlone, s okolnih kuća kradem crijepove, pokušavam nadomjestiti krov, ali udalud je, kiša sve jače pada, sve je manje crijepova na krovu, sasvim su istrunule krovne grede, i Sepetarevac samo što se ne uruši; majka je nezainteresirana, odmah zatim je sva u suzama, viče, histerizira, optužuje me da sam ja za ovo kriv, jer se nisam brinuo za krov i nisam joj dao hiljadu eura za popravak…

Ne znam što je izazvalo san, odakle je stigao, iz kojeg zakutka stvarnosti i svijesti, ni zašto se nastavljao iz noći u noć, sve dok, onako nedovršen, nije minuo snovitim svijetom ili se zavukao u još dublje pećine svijesti, kao ponornica, gdje se, možda, nastavlja, i dalje teče, ali tako da više na površinu ne izlazi, niti ostavlja tragove u budnome stanju. Možda i dalje svake noći sanjam kako kuća na Sepetarevcu gubi krov, a pljusak je sve jači i jači, ali se ujutro ne sjećam nastavka svoga sna…

U to vrijeme, za tih kolovoških noći, u majci se već začeo, rastao je i jačao beslovesni demjurg smrti, za čije će postojanje saznati u drugome tjednu 2012. godine. Bilo je kasno da se bolest izliječi, da se smakne onaj koji je namjerio smaknuti nju, a jedino što će joj medicina omogućiti bit će produženo umiranje, bez nade i s mnoštvom poniženja.

Bi li išta drukčije bilo da je netko protumačio moj san i da je u to vrijeme dijagnosticirana njezina bolest? Vjerojatno ne bi. Vjerojatno je već tada bilo kasno. Samo bi ranije započelo njezino umiranje i izgubila bi tih nekoliko mjeseci mirnoga i relativno sretnog života tokom jeseni 2011.

Osim toga, taj san, koliko god dugo trajao, nije bio alegoričan.

Kuća je, prema Jungu, simbol čovjekove svijesti, njegove psihe, tako da snivajući kuću on sanja sebe samog. San o kući, ovako ili onako, neka je vrsta autorefleksije. A na autorefleksiju, na javi kao i u snu, odvažimo se kada smo ranjeni ili traumatizirani. Dalje, kuća je simbol groba, a prema pučkim vjerovanjima - kojih se praznovjerno plašim, od njih zazirem i nastojim ih izbjeći - kuća koja se ruši, koja gori ili prokišnjava najavljuje bolest, nesreću i smrt.

Ali ja ne vjerujem da sam predosjetio majčinu bolest i smrt.

Ni da sam s njezinim tihim ubojicom bio u nekom dosluhu.

Ni da sam s majkom bio tako duboko povezan da sam znao ono što se ne može znati.

Ni u što od toga ja ne vjerujem, iako znam da bi mi bilo lakše kada bih vjerovao i da bi ova selidba brže tekla, jer bih mogao očekivati pomoć drugih ljudi, onih koji vjeruju u ono u što ja ne vjerujem.

A ne vjerujem zato što znam da sanjajući kuću nisam sanjao ni sebe i svoju svijest, ni majku, njezinu bolest i grob, ni utrobu iz koje sam izašao na svijet- kako bi to Freud želio reći - nego  je kuća u mom snu bila upravo i jedino to - kuća na Sepetarevcu.

Još je trajao rat kada smo prvi put popravljali krov. Popravljala ga je majka- ustvari ni ona, nego majstor, naš dalji komšija, koji je, čini mi se, bio Srbin, po imenu i prezimenu - a ja sam za taj popravak slao novce iz Zagreba. Nije bilo mnogo: dvijestotinjak njemačkih maraka, ukupno. Ali mene je mučila savjest što nisam tu, baš kao da je postojala mogućnost da se uzverem na krov, mijenjam crijepove, ojačavam potporne grede, malterišem oko dimnjaka…

Majstor Slobodan je - vidim ga kao da sam ga tada gledao - obišao sve četiri vode krova na Sepetarevcu, sagrađenog prema modelu muslimanske kuće, jer su u stara vremena kršćanski domovi bili na dvije vode, a muslimanski na četiri, visio je nad ulicom, provjeravao oluk, pa polako prelazio na drugu stranu, onu prema Trebeviću, koja je bila jedva malo oštećena gelerima granate koji su doletjeli s drugoga krova, i tu je, na očigled i na metak svojih sunarodnika, mijenjao crijepove.

Godinama kasnije bilo je još popravaka na krovu i oko krova. S vremena na vrijeme odozgor bi znalo prokapati, ali majka je, barem što se toga tiče, bila agilna, pa bi odmah tražila majstore.

Najprije bi mene zvala, da mi govori da s krovom nešto nije u redu.

I tako se u mene uvlačio strah. To što sam živio daleko samo je povečavalo moju zabrinutost za kuću na Sepetarevcu, koja je nakon njezine smrti već bila poprimila iracionalne razmjere.

Da sam mogao birati, umjesto ove konačne selidbe, izabrao bih da mi spale kuću i da to bude taj kraj. Ono što bi u njoj izgorjelo predmet je ove priče. I otišlo bi u pepeo i u zaborav. Mislim da poslije toga o kući više ne bih mislio. I možda bih već zaboravio i san iz 2011.

Sve do rata, i malo poslije rata, kuća je bila ugašene, sivo-crvene boje. Krajem devedesetih naručili smo radove na fasadi, koja je popravljena, i po majčinoj želji obojena u bijelo. Radovi su loše i aljkavo obavljeni, tako da se, petnaestak godina kasnije, odlijepio i otpao jedan manji fragment fasade. Zbilo se to nakon majčine smrti. 

Početkom dvijetisućitih zamijenjena je metalna kućna kapija, koja je još prije rata bila prilično trula od hrđe i neodržavanja.

U vrijeme kada smo se doselili bila je svijetlocrvena. Sedamdesetih kapija je bojena u sivo, pa u žuto. Nova je kapija zelena.

Između kapije i kuće zid je, visine od dva i pol do tri metra, uz koji s unutrašnje strane idu stepenice prema vratima našeg stana. Na vrhu, duž cijeloga zida, bila je lijeha sa zemljom, u koju su Nona i majka sadile mačuhice ili neko drugo jednogodišnje cvijeće. Pored cvijeća rasla je čuvarkuća. Uz nju je, kao ukras i amulet, ležala moćna konjska potkovica.

U poslijeratnom popravku zida lijehe sa zemljom je nestalo, pa je zid dalje bio samo zid.

Tu kuću i dalje ponekad sanjam.

Selidba je bijeg iz sna.