Radio Sarajevo

Radiosarajevo.ba
Radio Sarajevo

Kada bi nestalo struje, a u Drveniku je stalno nestajalo struje, gasilo bi se veliko zeleno oko radioaparata. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Još bi neko vrijeme svijetlilo u mraku, sve slabijim i mutnijim sjajem, a onda bi konoba utonula u potpunu tamu, u kojoj bi pred očima, sljedećih nekoliko trenutaka, trajao privid svijetlećeg zelenog oka. Kada bi nestalo i privida uključivali bismo tranzistor, koji je radio na šest velikih okruglih baterija od četiri i pol volte, što ga je prije nekoliko zima ujak donio iz Njemačke, da imamo što slušati kad nestane struje. Nona bi palila petrolejku, a Nono i ja bismo započinjali put oko svijeta, duž skale našeg tranzistora. Obilazili smo svijet sve do dolaska struje, ili dok ne odemo na spavanje – jer struja katkad ne bi došla sve do jutra – on je izgovarao nazive radio stanica, imena gradova i zemalja, i rečenicu-dvije na nekom od njihovih jezika. U jednom bi se trenutku, kad crvena kazaljka stigne negdje blizu lijeve trećine skale, čuli glasovi Radija Sarajevo. Slušali bismo ih u tišini, cijelih nekoliko minuta – što je tada bilo dugo vrijeme – a zatim nastavljali dalje, prema Münchenu, Tirani, Amsterdamu, Sofiji... U tom bi me vremenu preplavio neki čudan i vrlo ugodan osjećaj tuge i dragosti, kojem nisam znao podrijetla ni uzroka, ali sam htio da potraje, da i sutra nestane struje, da uključimo tranzistor i da duž njegove skale putujemo svijetom, sve do Radio Sarajeva.

Bilo mi je tri, četiri, pet godina, i ništa se, uglavnom, nije mijenjalo. Kasna proljeća, ljeta i rane jeseni, sve do prvih magli u studenom provodili smo u Sarajevu. Zimovali smo u Drveniku. U Sarajevu bih nakon pola dana progovorio svojim sarajevskim jezikom, u Drveniku sam govorio dalmatinskim. Više sam volio da budem Dalmatinac, jer je riječ Sarajlija zvučala nekako grubo i zadimljeno, kao riječ sulunar. Ali sam, zapravo, bio i jedan i drugi. To ću shvatiti puno godina kasnije, kada uspijem objasniti sebi taj neobični djetinji osjećaj bezrazložne tuge i dragosti, osjećaj neke samrtne miline, kada bi se kazaljka primakla Radiju Sarajevo

Isti taj osjećaj, izmijenjen i preobražen, pratio me je sve do rata, i kasnije, kada sam poslije rata izdaljine gledao i slušao Sarajevo. A onda je oko 2005. i nekoliko sljedećih godina iščezavao i gasio se kao svijetleće zeleno oko radio aparata. Danas se taj sentiment javlja samo u dodiru s prošlošću: kad naiđem na dokumentarne snimke grada iz predratnih vremena, na fotografije, glasove i zvukove iz neke stare fonoteke. Satima mogu da slušam i gledam potpuno besmislene snimke, i da osjećam istu stvar. Prije nekoliko godina proveo sam jedno popodne u Beču gledajući mutnu crno-bijelu snimku iz 1973: ispred statične kamere u jednome dugom kadru, snimljenom kod uvira Kulovićeve u Titovu, ljudi prolaze, i tek poneko mrzovoljno ili zbunjeno pogleda prema objektivu i nevidljivom snimatelju. Sav omamljen, kao da gledam najfascinantniji ikad snimljen film gledao ljude koji prolaze, demodiranih haljina i trapezastih hlača, s intenzivnim osjećajem da im pripadam i da bih i ja tu mogao proći. Bilo mi je sedam godina, i vjerojatno sam toga dana bio u Sarajevu. Ali i ako ne prođem, znao sam da negdje u pozadini ovoga nevjerojatnog prizora postojim, živim i dišem, i da je to moj grad, moj izlazak Kulovićeve na Titovu.

To što sam prvi put osjetio kad su mi bile tri godine, i što bih tražio kad god bi u Drveniku nestalo struje, i što me je pratilo kroz život kao ugoda i kao blagost čim bih se našao daleko od kuće, bio je patriotizam. Ili preciznijom riječju: domoljublje. Dom je bio daleko, ali postojao. I postojao je samo kad je bio daleko. Dom je bio u radioaparatu.

Prije nekoliko dana, početkom studenog 2015, do mene je došla monografija Radio Sarajevo 10. 04. 1945. - 10. 05. 1992., u izdanju sarajevskog Mediacentra, i pod uredništvom Zije Dizdarevića, Bore Kontića i Ranka Mavraka. Knjiga od šestotinjak stranica, velikog formata, s mnoštvom uglavnom crno-bijelih fotografija, uvodnim tekstom i devedeset eseja, crtica, sjećanja, reportaža, anegdotarija i kratkih memoara devedeset i jednog novinara, tehničara, urednika, suradnika ili, barem, slušatelja Radija Sarajevo. Svatko je pisao po svojoj mjeri, ili po mjeri svoga talenta i senzibiliteta, ali u baš svakoj od tih neobičnih ispovijesti naglašen je pečat individualne sudbine, protumačen, artikuliran i proveden kroz sjećanje na jedan radio. I na jedan život, koji je, eto, prošao, da bi se nakon njega odživio još jedan, koji funkcionira kao dodatak, apendiks i sjećanje na onaj prethodni, elementarniji i intenzivniji život. 

Ono mjesto u Ulici Daniela Ozme broj 7, gdje je godinama stolovao Radio Sarajevo, nazivano je Radiostanica. Prije doseljenja u Daniela Ozme, bivšu Fra Ivana Frane Jukića, Radiostanica bila je u Njegoševoj, na broju 6, tamo gdje je tokom rata bila Državna krugovalna postaja Sarajevo. Ta najranija vremena Radija opisana su vrlo kratko, na početku monografije, kroz sjećanja Đorđa Lukića – Cige, slavnoga radiotehničara, koji je radio i u krugovalnoj postaji, a 10. travnja 1945. - slučajem: na četvrtu godišnjicu uspostave NDH – tehnički je osposobio i pokrenuo Radio Sarajevo, i bio njegov prvi, jednodnevni spiker.

Prve riječi bile su: "Smrt fažizmu – sloboda narodu, ovdje slobodno Radio Sarajevo, vršimo probne emisije i dajemo muziku s ploča."

Teoretski, glas Đorđa Lukića – Cige mogli su čuti samo stanovnici užeg centra grada. Praktično, nije ga čuo nitko ili skoro nitko. Tokom rata samo su malobrojni i provjereni građani mogli posjedovati radioaparate, a upravo su takvi građani tog 10. travnja imali mnogo pametnija posla od slušanja radija. Ili su se dali u bijeg prema Zagrebu i Austriji, ili su bili u zatvoru i na ispitivanju u Ozni. Cigo je, saznajemo iz monografije, prvu frekvenciju namjestio na valnu dužinu Radija Zagreb. (U tom je gradu još uvijek vladao relativni mir, prikazivani su slikopisi, kazalište je radilo po redovnom repertoaru, održavani su koncerti ozbiljne glazbe, a režimu lojalno građanstvo nadu je polagalo u Poglavnikovu mudrost, u njemačko tajno oružje ili u čudesnom pretrčavanju ustaša na stranu saveznika. I naravno, Hrvatski krugoval emitirao je glazbu za dobro raspoloženje. Između dvaju gradova, Sarajeva i Zagreba tog su se trenutka, i sljedećih skoro mjesec dana, prelamale epohe. Jedan je grad već živio u poslijeratnoj Europi, a drugi se opijao velikom i strašnom iluzijom. Fašizam je velika, smrtonosna iluzija.)

Stranicama ove spomen-knjige Radija Sarajevo promiču mnoga znana imena. Neka izrone iz zaborava, potvrđujući kako ništa ne može biti baš sasvim zaboravljeno, nego čuči negdje unutra, u glavi, iza mozga i pameti, sve dok nešto čovjeka na njih ne podsjeti. Tako i ime gospođe Elze Budimir. Ta je žena ranih poslijeratnih godina uživo u programu Radija Sarajevo svirala citru. 

Maleni, prenosivi instrument s trideset do četrdeset pet žica bio je u modi krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Njegov je zvuk obilježio epohu austrougarske propasti, vrijeme neposredno prije širenja radija. Citra nije korištena kao orkestralni instrument, ali na njoj su se mogle odsvirati sve žive melodije i pjesme. U vrijeme sarajevskog atentata citra je bila najčešći, ako ne i jedini instrument po sarajevskim birtijama i kavanama. (Nije tad bilo ni harmonike ni šargije, kao što bi danas to željeli filmski, televizijski ili društveno-politički rekonstruktivisti epohe.) Svirali su je mnogi, profesionalci i diletanti, kuferaši i domaći ljudi, Cigani i građani, da bi nakon 1918. započelo odumiranje citre. Drugdje je to brže išlo, a u Sarajevu, gdje su se epohe izmijenjivale u sporom tempu i u dugim kašnjenjima, citra je preživjela i Drugi svjetski rat, njezinih starih svirača i sviračica bilo je sve do sedamdesetih godina našega dvadesetog stoljeća.

Elza Budimir je početkom pedesetih svakoga jutra na radiju svirala citru. Popularne melodije, fatalni argentinski tango, stari šlageri i Johann Sebastian Bach. Bila je tiha, prilično neprisutna žena, pa je lijepo da je sjećanje na nju preživjelo sve do ove knjige. Poslije je godinama sa svojom citrom činila glazbenu pozadinu predstavama sarajevskog Pozorišta lutaka. Bit će da leži ne nekom od sarajevskih katoličkih grobalja...

Iz ove velike, dobre knjige čitatelj saznaje još nešto što je silno važno.

Prvi pretplatnik, ustvari pretplatnica Radija Sarajevo bila je drugarica Elizabeta Fiht, sa stanom u Ulici Mitra Trifunovića Uče broj 3, 75.360 Orašje.

Bilo je to 1962. godine, kada su se ljudi drukčije zvali nego danas.

Imao sam tri godine kada sam znao da ću zažaliti za tim svijetom. Od takvog žala nema boljeg domoljublja. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak