Poštari

Radiosarajevo.ba
Poštari

Prvoga siječnja u mirovinu je otišao moj poštar Milan. Skoro četrdeset godina radio je kao listonoša u istome novozagrebačkom naselju, i u tom je vremenu propješačio nekoliko različitih povijesnih epoha, prehodao kroz barem dvije države i nekoliko političkih sistema, i doživio radikalnu promjenu uloge zemaljske pošte i poštara u našim društvenim i privatnim životima. 

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Rodom iz Tršića u zapadnoj Srbiji, mjesta u kojemu se rodio i Vuk Stefanović Karadžić, najčistiji štokavac i ijekavac, koji, valjda, nikada nije izgovorio pogrešan naglasak, ipak je bio samo poštar. Ili je bio čak poštar, jer su uz njega rasle, starile i s ovoga svijeta odlazile generacije iz nebodera i limenki Zapruđa. Poznavao je naravi svojih klijenata, pratio je njihove mijene i pretvorbe iz velikih Jugoslavena u još veće Hrvate, iz ateista u katolike, iz udbaša u ustaše, iz ljudi u neljude, iz jednih u neke sasvim druge, već onako kako su diktirale mode i trendovi. Ali većina nije bila takva: samo su se trudili da prežive, da podignu djecu, upišu ih u gimnazije i na fakultete, i da bez obzira na okolnosti – jer čim spomenemo okolnosti, govorimo o nečemu što biva gore nego što je bilo – sačuvaju ono zrnce radosti, i da se poštaru nadaju, a ne da strepe od njegova dolaska.

Preko poštara već stotinu i pedeset godina započinje čovjekov odnos s državom i društvenom zajednicom. Poštar je, a ne predsjednik općine, države ili vlade onaj prvi koji predstavlja i simbolizira državu i vlast. Kada se poštaru prestajemo nadati, kada ga prezremo jer se više nikakvom dobru ne nadamo, započinje raspad zajednice. Poštar je sociolog na cjeloživotnom radnom zadatku. On proučava odnose među ljudima, socijalnu dinamiku i strategiju, navike, trendove i običaje.

Poštar zna kome da ostavlja našu poštu kada nas nema. U glavi on ima mrežu međuljudskih odnosa u neboderu, tko je kome prijatelj, a tko dušmanin; i koješta drugo njemu je bolje poznato nego drugima. Poštar u svojim nosnicama i u memoriji ima mirise naših stanova, pod prstima osjeća brave naših haustora i kapija, zna koliko duboko treba gurnuti ključ...

Moj prvi poštar zvao se Vito. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pješačio je dva i pol kilometra od Donje do Gornje vale, i od rujna do lipnja, svakoga prvog u mjesecu mom djedu donosio penziju. Tog dana Vito se u Donju valu vraćao pijan ko majka zemlja, jer je na našim selima postojao vajkadašnji običaj da se listonošu pri dolasku penzije počasti rakijicom. Preuređenje platnog sistema i prestanak gotovinskog komuniciranja države sa građanima te isplaćivanja penzija na ruke ničemu nije toliko koristilo kao zdravlju poštara. Mnoge su jetre spašene nakon što su mirovine polijegale po tekućim i poštanskim računima, i nakon što su građani seljaci izgubili svoj osnovni motiv da napijaju poštare.

Poštari su posljednja crta obrane moga društvenog i političkog optimizma

Između Vite i Milana, između Drvenika kod Makarske i Novoga Zagreba, prošlo je četrdeset i pet godina moga života među poštarima. Bilo ih je od svake vjere i nacije, starih, mladih, a najviše sredovječnih – iako, čovjeku u uniformi teško je odrediti dob – i ne sjećam se da mi je ijedan od njih učinio nešto loše, ili da me je ružno pogledao. Poštaru je nekako u opisu zanimanja da bude obziran prema ljudima. U ikonografiji zapadnoga kršćanstva, ili u njegovoj naraciji, poštar je neka vrsta zemaljskog anđela: on donosi poruke otamo gdje nas nema. Do danas, nisam se od poštara prestao nadati dobru. Poštari su posljednja crta obrane moga društvenog i političkog optimizma.

Do prije desetak godina, prosinac je bio najdramatičniji mjesec u radnoj godini svakoga listonoše. Od jednoga od mojih sarajevskih poštara čuo sam da bi se u decembru i po tri puta dnevno znao vraćati u bazu da napuni torbu, toliko bi čestitki bilo. U srpnju i kolovozu raznosile su se razglednice s mora, ali njih je, ipak, bilo manje. U to vrijeme bez interneta i mobilnih telefona komunikacija među ljudima tekla je sporije i temeljitije. Ako bi nešto bilo baš hitno, slali su se telegrami. Propisani rok u kojem telegram mora stići 1972. iznosio je dvanaest sati. Ne znam je li se kasnije oko toga nešto promijenilo. Te godine ujaku u Moskvu slali smo telegram da mu je umro otac, moj djed. Telefonom ga se zbog nečega nije moglo dobiti.

Osim u ekstremnim situacijama – a ja se sad ne mogu sjetiti nijedne takve – ono za što je nekad trebalo najmanje dvanaest sati ili šest-sedam dana, danas se odvije u trenutku. To se ne odnosi samo na važne obavijesti, na pitanja života i smrti, isto je i s najsitnijim trivijalnostima. Ako vam je baš do toga stalo, prijatelju u Toronto ili San Francisco možete javiti da ste piškili, i poslati mu selfie. Mlaz neće ni uminuti, a on će vas vidjeti na djelu. Je li to dobro? Ne znam, neki govore da jest, ali mene nije lako uvjeriti da je tako. Ono što stiže u trenutku, u trenutku će i nestati. To je, možda, korisno za čovječanstvo, ali je za čovjeka škodljivo. Čovjek je stvoren od svoje prošlosti i od sjećanja. Time se razlikuje od robota i od crva. Koliko god robot i crv u nečemu drugom bili čovjeku nadmoćni, sjećanja su ono čime on vlada svojim svijetom. On će se njih sjećati, a oni njega neće. Tako je bilo, sve dok informacije nisu svijetom potekle brzinom zvuka i električne struje.

Elektronska komunikacija ne ostavlja za sobom nikakav trag. Ona je bez boje, okusa, mirisa, osjeta pod prstima. Dovoljno je pritisnuti komandu delete, dovoljno je da nestane struje, i ničega više nema. Mislite da će sve što je jednom došlo na međumrežje negdje, u nekom zakutku virtualnog svijeta, postojati zauvijek? Varate se, neće tako biti. Opstaje samo ono što ima svoju čvrstu, materijalnu potvrdu, ono što je zapisano na papiru ili uklesano u kamen. Gotovo! Delete!

Poštari listonoše svjedoci su i čuvari naše privatne i porodične memorije. Neće biti dobro ne ostane li tako, kao što dobro neće biti dođe li vrijeme kada ljudi u Novom Zagrebu, Puli, Dubrovniku, kao i u najzaturenijim selima ove zemlje, neće poznavati svog poštara. Bolje tog čovjeka ubijati rakijom, nego u njemu vidjeti stranca.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak