Posljednja žalost na Sepetarevcu

Nakon majčinog sprovoda stigli smo na Sepetarevac, gdje je gospođa Sajma priredila ručak. Pitala me smije li upotrijebiti one lijepe tanjure i beštek iz velike sehare s luksuznim servisom za dvanaest osoba, što ga je majka osvojila na nekoj nagradnoj igri, i nikad ga nije koristila.

Rekao sam joj da nemam ništa protiv, iako sam zapravo imao, i protiv tog ručka, i protiv tih u svakom pogledu pretjeranih tanjura i posrebrenih vilica i kašika, s nacifranim drškama što podsjećaju na starinske nadgrobnike na Svetom Josipu, ali nije tog dana bilo na meni da išta biram i određujem. Bio sam samo ožalošćeni - sin koji ispraća majku - i sve se trebalo dogoditi mimo moje volje. I zaista se događalo: u sobi iz koje je u nedjelju iščezla, na noćnom ormariću uz krevet, gorjela je svijeća što su je donijele časne sestre iz Abdićeve, i sve je, kao i to postpogrebno okupljanje s posljednjim ručkom i okrjepom za ožalošćene, bilo posvećeno njezinoj duši, koja je napokon sva svečana, lebdjela ispod stropova Sepetarevca, prelazila iz jedne u drugu prostoriju, tiša nego što je ikad bila, spremajući se da pri prvom otvaranju prozora - koje će se dogoditi kada gospođa Sajma po našem odlasku bude istresala stolnjak s krušnim mrvicama - prhne u nebo.

Sjedio sam na čelu stola, a oko mene su bili okupljeni oni. Samo je M. bio tu i za ranijih posmrtnih okupljanja. On je bio veza između Nonetove smrti 1972, tetka Loline smrti 1974, Nanine smrti 1976, Vesnine smrti 1978, Brankine smrti 1979, Nonine smrti 1986. Bio je svaki put tu, za ručkom, ali njegova imaginacija nije takva da bi se sjetio i da bi sve te smrti, i sve svečane ručkove koji bi u pravilu uslijedili nakon sprovoda, poslagao u jedan povijesni niz. To sam pomislio, kada je M., s nekom za njega posve nekarakterističnom melankolijom u glasu, izgovorio: “E, otkad se ovako nismo okupili…”

Osmjehnuo sam mu se, onako žalobno, da ne bih rekao ono što mi je bilo pri jeziku i što je, možda, bilo važno da se kaže. Posljednji put se, dragi moj, okupljamo! Na Sepeterevcu se više neće umirati, a ako se i bude umiralo, neće tu više biti svečanih porodičnih ručkova u čast smrti, za okrjepu živih, čiji je, ipak, osnovni smisao u onom finalnom istresanju stolnjaka, kada se duši pruža prigoda da s ovog vrha svih sarajevskih bregova prhne u nebo.

Trideset i četiri godine ranije usred je noći zvonio telefon - tada broj 514-489 - Moskva, nepoznati muški glas govorio je našim jezikom, javljao je da je stradala Vesna. Iza sna sam čuo majku koja vrlo nervoznim glasom govori Noni da popije tabletu za srce. Bila su tri sata po ponoći, majka se pitala tko je taj muškarac koji javlja takvu vijest. Držala je slušalicu svijetlozelenog telefona, okretala brojčanik, tražila nekog da joj kaže da je sveto ružna provokacija, da nije bilo nikakve nesreće, javit će se Vesna, probudit će ju usred noći, i onda će majka dugo, dugo psovati na telefon, pa će se histerično smijati, pa ćemo se sve troje vratiti u postelje, dugo nećemo moći da zaspimo, a onda ćemo spavati do podne… Koja će to sreća biti, mislio sam, očekujući da se s druge strane žice Vesna javi.

Nona je sjedila na kauču ispod prozora, laktom oslonjena na stol, šutjela je i gledala pred sebe. Tako je bilo 1974, 1976, 1978, 1979. Svaka od tih smrti bila je iznenadna. Tetka Lola je prilegla da se odmori nakon ručka. Nanu je strefilo, danima je ležao u komi, i otišao. Ali i to je bilo iznenada. Vesnu je odnio službeni sovjetski Zil, prošavši kroz crveno. Branka je pošla kao da pucneš prstima. Sad je s ove, sad s one strane. 

Tada je prvi put izgovorena riječ aneurizma. Tetka Lola i Branka pokopane su na Boninovu, Nano je na Stupu, Vesna, Nono, Nona, majka su na Barama. Stol je isti, za najviše šest osoba, ali ako se proširi, ako se izvuku daska s jednog i daska s drugog kraja, može ih stati i osam. Za tim su stolom o žalostima blagovali svi redom. Osim Noneta. On je prvi umro, pa prije njega nije bilo žalosti.

U trpezariji su se za tih prigoda, ali i inače, iznosile konačne istine. Tu smo se politički opredjeljivali, vjerovali ili ne vjerovali u Boga. Uglavnom smo nevjerovali. Takve su bile i žalosti, koje su se obično odvijale po sprovodima. Umjesto da jedni druge tješimo trenutkom u kojemu se naš dragi i neprežaljeni, onaj na čiji se pokoj još nismo naviknuli, susreće s dragim Bogom, kada ga On vodi kroz nebeske odaje, pokazuje mu sobe, trpezariju i banju vječnoga Sepetarevca, koji je neusporedivo širi i veći od ovoga sirotog zemaljskog, vječnog Sepetarevca prostranog kao Afrika i Australija zajedno, umjesto da krijepimo duše njegovom smrću i odmaramo vlastite boli na saznanju da njega ili nju više ništa ne boli i ništa ga (je) boljeti neće više nikad, razgovaramo o životu koji je prošao, prisjećamo se, sve nastojeći u san i fantaziju saliti i pretočiti sve ono što je bilo život i što je vjerniku život vječni.

A što bi se za žalosti jelo? Toga se ne sjećam. Premda znam da na Sepetarevcu nije bilo gladnih. Ali to što se jelo, bilo je vrijedno zaborava, pa je stoga i zaboravljeno. Nona je vazda s prezirom govorila o pravoslavnom običaju da se priređuju gozbe po grobljima, nad mrtvima i nad njihovim neraspadnutim tijelima. Njoj bi se pred smrću zatvorilo grlo, pa više ništa ne bi kroz njega moglo proći. Kada je umro Nono, muž njen Franjo, cijelu jesen, pa sve do duboko u zimu, ništa nije jela, nego je samo pušila, i spala je na 42 kile. Bilo je to njezino žalovanje. Bez svijesti o tome što čini, bez namjere da baš tako čini, samo bi nejela i od tog bi nejedenja mršala. I ne samo što je mršala, nego bi poslije nejedenje nad svježom smrću postavljala kao pravilo, kao jedini mogući način ponašanja i žalovanja, kao viši oblik ljudskosti, humanizma i obiteljske žalosti, kao ono po čemu se čeljade razlikuje od živine: ne ždereš kada ti netko umre!

Tako je osjećala Nona, i taj je osjećaj na mene prenijela. S vremenom će ga nestati, s vremenom sam počeo gladnjeti, i dobro sam se najeo nad mrtvom majkom svojom, na Sepetarevcu, u rano popodne, 5. prosinca 2012. godine, kada je gospođa Sajma na nikad upotrijebljenim tanjurima priredila gozbu za dušu one koju je protekle godine njegovala, čuvala i pripremala za smrt. Tog je popodneva od mene, pokojničina sina, saznavala što volim, a što ne volim da jedem, i štrecala se nad onim što je skuhala, a ja ne volim. Bili su to trenuci iznenadne bliskosti, koji se više neće ponoviti, jer gospođa Sajma više nikada neće kuhati za mene.

Trpezarija je mala, stiješnjena prostorija, pretrpana svakojakim namještajem: kauč pod prozorom, uz njega zguran trpezarijski stol, oko stola tri stolice, i još dvije uza zid, šivaća mašina, kredenac, moj lažni pisaći stolić, termoakomulaciona peć, vitrina s televizorom, a žalobnika i kondolira je mnogo, obično desetak, i svi se zguraju tu, u trpezariju, oko stola, jeftinog i ružnog, ali koji će nam trajati svih godina Sepetarevca, na kojem je prostrt svečani bijeli stolnjak, koji se u našoj kući prostirao samo za dana žalosti.

I tako sjedimo oko tog stola, već gdje je tko uspio prisjesti, Nona stoji, hoda, leluja pred kuhinjom, kao da će nešto reći, ili će pitati je li netko za kafu, majka puši, mršti se, to je njen način žalovanja, mrštenje, i onda na čas utihne svaka priča, razgovor se stropošta u praznu grobljansku raku, u naglu slabost, u pad krvnoga tlaka, a oni koji sjede licem prema kauču, prema prozoru, kroz žućkastu najlon zavjesu ugledaju komšinicu iz kuće preko puta, ugledaju Jelu, koja pokraj otvorenog prozora trijebi trunje s prekrivača i baca ga niz vjetar. 

Stalno ona to radi, godinama, Nona govori da je to bolest, i onda ja godinama mislim da je bolest. Danas, kada nema više nikoga od onih koji su sjedili za tim stolom, a nema ni Jele, i više nitko ne živi u njenom stanu, kao ni u jednom drugom stanu u kući preko puta, ja znam da se Jela tako branila od viška života. I to njezino trijebljenje trunja sa svega i svačega vodi istom, služi istom, kao i ova beskrajna priča. Jednom kada netko po svijetu sakupi svo to trunje i svu prašinu koja je nastala od Jelinog trunja i razletjela se po našoj mrtvoj dolini i još mnogo dalje, po svijetu, pa kada pročita ono što u toj prašini piše, a sigurno da nešto piše, pred sobom će imati gotovu priču o Jelinu životu.

U našoj se kući mnogo umiralo. Osim one dvije-tri već spomenute smrti, dvije u Novoj sobi i jedna, izgnanička, u Koševskoj bolnici, naše su bile i sve smrti oko kojih se skupljalo u trpezariji, na žalost. I ta riječ, žalost, imenica koja određuje važan ceremonijal našega doba, najvažniji duhovni ceremonijal mog djetinjstva i vrelo najvećih i najvažnijih priča, ta riječ žalost uglavnom i nije razumljiva onima koji bi mogli na osnovu trunja iz doline da rekonstruiraju život i vrijeme na Sepetarevcu. Pa ako sad ja to ne učinim, neće nitko, a jedna će mi važna riječ biti iščupana iz jezika. Između mene i svijeta tada će se popriječiti žalost, na koju su poslije sprovoda u našu kuću došli rođaci, pa su posjedali u trpezariju, i onda su usred priče nakratko zašutjeli.

Ova bi se priča trebala udjenuti u trenutak u kojemu su zašutjeli. Udjenuti se kao konac u ušicu igle. I odmah zatim nastaviti:

Nakon što bi se razišli svi sa žalosti, nakon što bi Zeničani i Kakanjci otišli svojim kućama, pa bi Sepetarevac ostao sam, tiho bi, već od sljedećeg jutra, krenuli dolaziti komšije i prijatelji. Kao na vrhovima prstiju, da ne zasmetaju i nekog ne uznemire, kratko bi pozvonili na kapiju, moj bi zadatak bio da se strčim i otvorim kapiju, a zatim i da izbjegnem riječi sućuti, jer ja sam dijete i doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti. Propuštao bi došašvšeg, koji je obavezno u lijevoj ruci nosio ceker, jer ga je Nona, sva u crnini, čekala na vrhu stepenica, tu kod vrata, prihvaćala bi pruženu ruku, a zatim zagrljaj od kojeg je neuspješno pokušavala pobjeći, i neke riječi, vrlo tiho izgovorene, koje ja, koliko god bio radoznao, nikada neću saznati.

Ti koji su prvi od jutra dolazili, prvi komšije što su se nadvirivali prema našim prozorima, sve čekajući da se isprazni kuća, da ne smetaju, za svaku bi našu smrt imali oči pune suza: teta Milenka, teta Mara, teta Almasa, Božo Prpić, Cica, jedna i druga, Bernarda, Emina, majstor Fišeković, teta Maca Burazerović, i još oni koje sam zaboravio pa ću ih se kasnije sjetiti, i oni koje sam zaboravio i nikad ih se više neću sjetiti, svi oni bi sa suzama u očima dolazili nama na žalost. I nekako se meni djetetu činilo da više oni žale za pokojnicima koje jedva da su i poznavali, ili ih uopće nisu poznavali, nego što žale oni od jučer, koji su ravno s groblja dolazili na veliku žalost. Oni su se, braća, sestre i rođaci pokojnika, još znali i nasmijati i na žalosti ispričati vic, a komšiluk je baš tronut.

Sepetarevac je bio kuća žalosti, i ja sam pred tim osjećao neki vrlo neobičan ponos. Nemam za to objašnjenja, ali mi je važno da taj osjećaj pamtim. Nikada Sepetarevac nije bio tako velik i visok, nikada moja porodica nije bila tako važna, nikada ja nisam bio tako važan, kao kad bi nam komšiluk dolazio na žalost. Suze što ih je teta Almasa pustila za tetu Branku, koju nikad nije ni vidjela, ali je znala priču o njoj, ne mogu se više ni sa čimmjeriti. Djetinjstvo je vrijeme velikih događaja, a od svega u mom djetinjstvu na

Sepetarevcu veće su bile smrti i žalosti. Poslije je naišao život, vrijeme kada se o čovjeku više nema tko brinuti, nego čovjek mora sam, i u tom je životu sve bilo manje nego tada. Na kraju je umrla majka i odvila se posljednja žalost na Sepetarevcu, za vrijeme koje sam u svojoj četrdeset i sedmoj ponovo mogao uživati u djetinjstvu. Grlila me teta Milenka, plakala mi za vratom, posljednja koja je preostala od onoga komšiluka, i meni se na trenutak stužilo. Kao nikad mi se stužilo. Ali ne zato što mi je umrla majka, jer se njezina smrt dogodila davno, danima, možda i mjesecima prije, i tu sam smrt doživio u savršenoj samoći, nego mi se stužilo jer sam shvatio da je ovo kraj, i da je ovaj zagrljaj s osamdeset i petogodišnjom ženom, našom komšinicom, dobrom i stamenom hercegovačkom Srpkinjom, vazda malo previše zainteresiranom za zbivanja u komšiluku, posljednje što će se još dogoditi u trpezariji na Sepetarevcu.

 Posljednja žalost, kraj koji nastupa nakon svih smrti, ono o čemu se više ništa ne može reći. Praznina, zasnježeni ekran na kraju televizijskog programa. Tokom drugog dana žalosti, nakon što bi se, uglavnom vrlo diskretno, izredao komšiluk, popodne i pred večer počeli bi nailaziti prijatelji i poznanici iz nekih prethodnih vremena. 

Stari bračni parovi - on sa šeširom, u odijelu i s kravatom, ona u demodiranom damskom kostimu, s diskretnom crnom maramom, obučeni kao za pozorište, za neku vrlo, vrlo davnu premijeru - ljudi koje vrlo često nisam ni poznavao, ili sam ih samo površno znao, s prezimenima koja se nisu čitala onako kako su napisana, ali meni nisu bila neobična.

 Godinama nakon one posljednje, majčine smrti, u vrijeme selidbe te ću starebračne parove,  Nonine i Nonetove prijatelje iz davnih vremena, upoznavati preko imena uklesanih u mramor, na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, davno ugašenim katoličkim grobljima, koja su se zahvaljujući ratu ponovo aktivirala, pa se na njima svih ovih godina dovršava i dosahranjuje kuferaški svijet.

Gospoda bi dolazila bez suza u očima, samo bi muškima na čas zadrhtala usna, pa bi se onda pod oštrim ženskim pogledom nabrzinu sabrali. Kada bi se sad zaplakalo, bit će da se više nikad i ne bi prestalo plakati. Kratko bi zasjeli, muški bliže vratima, a gospođa uvrh stola, tako da  bude bliže Noni, koja bi sjela na kauč, i onda bi se govorilo o onima koji su otišli i onima koji su ostali, o kćeri koja se udala u Zagreb i o sinu koji je negdje vani, inženjer je arhitekture, ima divnu ženu, Norvežanku, čekaju dijete, a zatim riječ-dvije obolestima, obično muškim, jer  muško bi među tom našom kuferaškom gospodom uvijek imalo problema sa srcem, dok bi se žensko vazda brinulo da muško redovno pije lijekove.

U ta blažena daleka vremena muškarci su bili zaboravni, pa su im žene napominjale. Što se to u međuvremenu zbilo s tom muškom zaboravljivošću? Sa svakom ih je žalosti bilo sve manje. Tih starih parova, Nonetovih i Noninih prijatelja iz mladosti ili, kako se onda govorilo, kućnih prijatelja. Eto još jedne fraze koja se u međuvremenu izgubila: kućni prijatelji, ima li ih još igdje  ima li ikoga da ima kućne prijatelje? Mi ih nekako nemamo, možda i zato što nismo bili u stanju stvoriti kuću koja bi imala svoje prijatelje.

Obično bi prvo umro on, o čemu smo se obavještavali s predzadnjih stranica Oslobođenja. Ustvari, od 1975. ili 1976. ja sam bio taj koji je otvarao Oslobođenje, na koje smo bili pretplaćeni, pa nam je ranim jutrom stizalo na kućnu adresu, i Noni bih govorio ako je umro netko od poznatih. Ona bi mi tad uzimala novine iz ruku, pa bi bez pokazivanja emocija, onako distancirano i damski, sama pročitala tko joj to sljedeći put neće doći na žalost. Ili kome će ona sutra ili prekosutra ići na žalost. Javorka će sama na sprovod, jer Nona već godinama ne ide po sprovodima.

Posljednji na koji je išla onaj je na Boninovu, svojoj starijoj sestri Karli Čurlin, rođenoj Stubler, koju su svi zvali Lola, tetka Lola ili Lukre. Kada je, iznenada, umrla tetka Lola, Noni je bilo navršenih šezdeset i devet. Dvije godine kasnije, kada joj je umro brat Rudolf Stubler, koga smo zvali Nano, bila joj je sedamdeset i jedna. Imala je stenokardije i blagu anginu pektoris, pa je moj otac a njen liječnik doktor Dobro Jergović savjetovao da izbjegava stres. Nona je to iskoristila da se proglasi nepodobnom za sprovode, što se onda kod svih sljedećih smrti poštovalo. Ali na žalost je odlazila.

Kada je u lipnju 1986. ona umrla, više nije bilo živih kućnih prijatelja da nam dođu na žalost. Cijela generacija njezinih i Nonetovih prijatelja, drugova i poznanika, uglavnom kuferaša i predratne gospode, preselila se na interkonfesionalno, zajedničko groblje na Barama, koje je u dvadesetak godina sahranjivanja već bilo doraslo do grandiozne nekropole koja se činila većom od živoga grada. Ako je netko od njih još i bio živ - kao što su, recimo, još živi bili Stublićevi - živio je u Zagrebu, u inozemstvu ili u staračkom domu.

Ali o tome u ono vrijeme još nisam mislio. Skoro šest je godina bilo do rata, a ja ću tek u ratu početi da mislim o kuferašima i o komšijama. Nakon Nonine smrti majka se postepeno selila u trpezariju, a Žensku sobu pretvarala je u skladište. Ovaj proces definitivno će biti dovršen i definiran nakon rata, kada Sepetarevac postane samo njen, i kad ga definira kao vlastitu dušu, a pomalo i vlastiti grob. U početku je živjela i spavala u trpezariji, jer je tu bio televizor, pa bi zaspala na kauču, pokraj uključenog televizora. A kasnije se taj kauč pretvorio u njezino mjesto, pa  je samo na njemu i mogla zaspati.

Prva dva-tri mjeseca bolesti od koje će umrijeti provela je na njemu, ali onda joj je već trebao netko tko će se brinuti o njoj. Tada se preselila u Novu sobu, na svoju samrtničku postelju, a u trpezariji je noćivala gospođa Sajma. I to je, zapravo, bio kraj trpezarije. Kada je na taj kauč prvi put legla nepoznata žena, kojoj legenda o Sepetarevcu nije bila poznata, započelo je simbolično iseljenje najvažnije prostorije u stanu, u kojoj se odvijao društveni život Sepetarevca, i žalost kao vrhunac tog života.

Gospođa Sajma će majku na kraju dostojno ispratiti s ovoga svijeta - meni će, kad iz Pule stignem na sahranu, reći: oprosti, nismo ti je mogli sačuvati! - i prirediti posljednju žalost na Sepetarevcu.