Češagija

Previše je toga u međuvremenu nestalo, a ponešto se, vjerujem, izvitoperilo u sjećaju, i onda pamtim stvari koje nikad nisu postojale. Ili pamtim stvari, ali zaboravljam kada su i gdje nestale. Previše očekujem od ove selidbe: osim predmeta, osim neživih stvari i opipljivih uspomena, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo. Premda mi razum govori da su svi stanovnici Sepetarevca pomrli i da sam posljednji živi u ove dvije sobe, u hodniku, trpezariji, špajzi i kuhinji, nešto mi ne da da ih prestanem tražiti u preostalim nepretraženim ladicama, komodama, ormarima, policama. Nepronađeni završit će tamo gdje odlaze izgubljeni predmeti.

Među njima i češagija. Ali ne češagija za češanje i timarenje konja, goveda, a u novija vremena i pasa, kako tu riječ definiraju rječnici. Ovu češagiju bi, možda, trebalo pisati velikim početnim slovom, jer je bila jedinstvena, jedina takva na svijetu. Ustvari, bila je riječ o predmetu koji je pomalo i prestao biti predmet, jer smo mu nadjenuli ime. Stekavši ime, Češagija je oživjela i nadživjela svoga vlasnika.

Kupljena u Beču, u nekom jevrejskom antikvarijatu, listopada 1937, nekoliko mjeseci prije Anschlussa, u vrijeme još jedne totalne rasprodaje uspomena. Čim ju je ugledao, Rudolf Stubler znao je kome je nemijenjena. Palica, načinjena od ebanovine, završavala je fino izvajanom dugoprstom i tankom ženskom šakom od slonove kosti. Ta je šaka, s njom i cijeli predmet, izgledala kao da je s reklamnog plakata za izložbu Art decoa. Palac je obuhvaćao i savijao kažiprst, domali i mali prst, samo je srednjak ostao lascivno uspravljen, tek blago savijen u zglobu, s prekrasnim noktom, manikiranim u oštar vrh.

Nikada nisam vidio ni tako lijepu žensku ruku ni tako izazovnu pozu.

Iako je, rekao sam, u toku bila rasprodaja - i nadam se, zamišljam, da je antikvar završio u New Yorku - bila je to najskuplja stvar koju je Nano kupio na svom putu u Beč. Bila je tako skupa da nikome više osim Franji nije ni donio poklon, a vraćao se bez banke u džepu. Jedna od onih stvari koje čovjek mora kupiti, što koštaju da koštaju, jer će, ne kupi li je, o njoj do kraja života da misli.

Kupnja je imala i svoju pretpriču. Nekoliko mjeseci ranije se nakon nedjeljnog porodičnog ručka, nakon što su žene izašle u bašču, a djeca se razišla po svojim dječjim poslima, među muškima raspravljalo o Bogu. Za dio prisutnih, za Otatu i Noneta, Bog je bio pusta želja u čiju ostvarenost još samo žene vjeruju, dok su drugi, na čelu s Nanom, insistirali na tome da je Bog živ. Argumenti bezbožnika bili su opušteni i šaljivi, dok su argumenti bogobranitelja bili preozbiljni i uzvišeni, te samim tim i gubitnički.

A onda je Nono iznenada promijenio stranu. Ili nije promijenio stranu, nego je iz čista mira, onako bez vidljivog objašnjenja i razloga, iz iste one šaljive i opuštene poze počeo da zastupa suprotno mišljenje. O tom nadahnutom teološkom predavanju kasnije su se prenosile legende. A kako su ih, uglavnom, prenosile žene - koje nisu bile prisutne, jer su bile u bašči - tako se ni u legendu ne može do kraja vjerovati. Ali dovoljno je i ono u što je lako povjerovati, jer je njegovog šogora Rudolfa Stublera, našeg Nanu, koji je u tom nedjeljnom ručku i razgovoru sudjelovao, motiviralo da sve novce da za predmet iz izloga antikvarnog jevrejskog dućana u Beču.

Ako je čovjeka Bog stvorio, kao što to vi vjerujete - progovorio je Nono - onda su najbolji dokaz za to čovjekova leđa. Gledam mog Marka nakon što se najede, pa se krene uređivati. Liže šape, pa liže svog anamoonog, pa se okrene i liže si leđa. Gledam ga i mislim se e blago tebi! A ja svoja leđa niti vidim, niti ih mogu dohvatiti da se počešem. Umrijet ću, a da si nisam vidio leđa. Da sam na važem mjestu, kao što, eto, nisam, pa da vjerujem da nas je sve Bog stvorio, a da nismo nastali od amebe i od majmuna, leđa bi bila najtvrđa tačka moje vjere. Samo je nekome tko nas je svjesno oblikovao, nikako prirodi, moglo na um pasti da nas stvori takve da si ne možemo vidjeti leđa i da se ne možemo počešati. Uostalom, zar nije čudno to što mene nikad ništa drugo ne zasvrbi, osim leđa? I to one najudaljenije tačke na leđima, koju nikako ne mogu dohvatiti? Sve drugo je aptak (habt Acht), samo to mjesto na leđima svrbi, da sina razmetnog podsjeti da ima Boga!

Dragocjeni dar stigao je u našu kuću s jeseni 1937, i odmah je dobio svoje ime: češagija. Doista je ta stvar i bila namijenjena samo tome, češanju leđa ili one najudaljenije tačke na leđima o kojoj je bilo riječi u Nonetovom teološkom predavanju. I bila je namijenjena muškarcima. Prelijepa ženska ruka od slonove kosti, u skurilnoj, skoro pornogorafskoj gesti odbijanja, vjerojatno je izrađena onih ludih godina nakon Velikog rata, u vrijeme prve seksualne revolucije. Efektan i šaljiv dar namijenjen gospodi.

Češagija je preživjela rat i sve poratne godine. Nono ju je dobio na kraju mladosti, kao četrdesetogodišnjak, da bi s njom dočekao starost i smrt. Uz nalivpero, sat i lisnicu, bila je jedan od nekoliko predmeta koje je uvijek imao uza se, nije ih gubio, zaboravljao ni mijenjao. Bili su, ti predmeti, produžetak njega, bili su on.

Češagija ga je pratila u Drvenik, vraćala se s njim u Sarajevo, na češagiju je pazio da se ne izgubi kad smo se selili na Sepetarevac. Češagija mu je bila uz krevet dok je umirao. Stajala je tu u maloj sportskoj torbi, među stvarima koje su išle s njim na Trebević u Dom invalida, a nakon toga u bolnicu. Torbu je sam spakirao, krajem augusta, kada je Dobro odlučio da ne ide s Olgom i malim u Drvenik, nego da će u planinu, na oporavak. Na Trebeviću ju je, vjerujem, raspakirao, možda se koji put i počešao češagijom, a onda mu se zdravlje naglo pogoršalo, pa ga je Dobro iz Doma invalida prebacio direktno u bolnicu, na Prvu internu, gdje je on ordinirao. U bolnici će ostati taman toliko da se utvrdi kako mu nema spasa, vrijeme mu je isteklo, srce kao leptir treperi, tijelo se pretvara u mješinu punu vode, i ta će ga voda ugušiti. Medicina možda i liječi samo one bolesti koje bi čovjek sam od sebe prebolio, dok se od onih drugih ionako umire, ali medicina sve životne procedure učini predvidljivim.

U bolnici mu češagija više nije trebala, niti je mala sportska torba ponovo raspakirana.

Posljednjih noći njegova života ona je na podu, iza njegova uzglavlja, između kauča i ormara. Da je tu, ako mu iz nje slučajno nešto zatreba.

Najveći predmet u torbi je češagija. Ona stvara izbočinu da dva kraja torbe. Jedva je u nju stala. To što je češagija jedva stala u torbu, koju mu je Javorka kupila prije odlaska u Dom invalida na Trebeviću, svjedoči koliko mu je i nakon trideset i pet godina bila važna. Toliko je, naime, bilo prošlo otkako ju je Rudi u Beču kupio na rasprodaju kod onog jevrejskog antikvara.

Ostalo je upamćeno, pa bi onda vrijedilo da se i to zabilježi, što je uz češagiju bilo u posljednjoj prtljazi Franje Rejca: dvoje dugih donjih gaća, dvije potkošulje i jedne kratke gaće, rezervna pidžama, zidni barometar s termometrom (da ga objesi na zid trebevićke sobe), tri minijaturne, crveno-bijele kutije mentol bombona, jedva većih od glave šibice, knjižica Ivana Cankara “Bela krizantema”, u izdanju L. Schwentnera, Ljubljana 1910. i dva špila igračih karata - ako se negdje nađe dostojnih partnera za preferans.

Eto, to je ono što je Franjo Rejc ponio na svoje posljednje putovanje.

Gaće i potkošulje pretvorene su u krpe za pod, pidžama je darovana sitorinji, zidni barometar dočekao je ovu selidbu i u hiru trenutka završio je u smeću, “Belu krizantemu” nisam više mogao naći među knjigama na Sepetarevcu (postoji još uvijek mogućnost da će se odnekle pojaviti), igraće karte sam rasturio još kao dječak, nikad ne naučivši nijednu ozbiljniju kartašku igru a kamoli preferans, a češagije nigdje nema.

Znao sam da je neću naći, jer sam je tražio dok je Javorka još bila živa. Zaranjao sam u njezin strašni nered, tražio je po ormarima i ladicama gdje su se još mogli naći ostaci ostataka Nonetovih stvari, pitao sam je gdje je Češagija, nemam pojma, odgovarala je, ili bi rekla a šta će ti Češagija, zar te leđa svrbe, jesi li je nekom dala, pitao sam optužujućim glasom, kome bi je dala, čudila se ona, ali nije mi baš bilo uvjerljivo to njeno čuđenje.

Neke su stvari sa Sepetarevca nestale. Nije bilo malog zidnog reljefa, rad prijeratne sarajevske kiparice Grozdane Nikić, nestale su neke od mojih najrjeđih i najdragocjenijih gramofonskih pločica - barem pedeset LP-a, ali od svega mi je, ipak, najteže pomiriti se s nestankom Češagije.

Osim što mi taj predmet nedostaje - odrastao sam uz njega, bio je tu desetljećima nakon Nonetove smrti, nalazio sam ga i poslije rata, ali ga, eto, nisam ugrabio i ponio sa sobom u Zagreb - nikako nisam mogao shvatiti kako je nekome mogla dati (prodati?) nešto što ne samo da je pripadalo njenome ocu, nego je, na neki nači, predstavljalo njegov posmrtni ostatak, posljednju njegovu izvangrobnu, nadzemnu živu pojavu i prisutnost. Ta Češagija bila je on. I kako je najednom postala ravnodušnja prema njemu? Nije ranije takva bila.

Povrijedilo me je to što je rasparčala moje ploče, to što je, očito, nekoga pustila u sobu, da ih probere i odnese. I to što je nekome dala reljef koji je prikazivao malo iskarikiranu ženu, kako se golih grudi naginje kroz prozor. Ali me je nekako tješilo što je i Noneta sad jednako nevoljela kao mene.

Iako bi mi Češagija, da je sad imam, bila draža od bilo kakve utjehe.

Vjerujem da se nakon 1937. osim Noneta nitko njome nije počešao. Je li se netko ranije češao i kome je pripadala prije nego što ju je kupio Rudolf Stubler, da bi je darovao mužu svoje sestre Franji Rejcu, jer je Franjo nakon jednoga nedjeljnog ručka iznašao jedan od neporecivih dokaza Božje prisutnosti, je li Češagija ranije pripadala nekome bečkom Jevreju koji je na vrijeme predosjetio nadolazak zla, te ju je, zajedno sa svim svojim stvarima, nabrzinu i jeftino rasprodao pred bijeg u Ameriku, ili je bila u posjedu kakvoga pravovjernog Austrijanca, katolika i budućeg hitlerovca, koji ju je prodao skupa sa sitnicama, uglavnom predmetima što ih je za božiće i rođendane dobijao na dar, što su mu skupljale prašinu po kući, je li se Češagijom netko i u Beču češao, ili je služila samo za ukras, to se više ne može ustanoviti, iako bi se, da nije izgubljena, da je Javorka nekome nije dala, jer ne vjerujem da ju je prodala, mogao izdvojiti i laboratorijski analizirati materijal s vrha nokta na srednjemu prstu šake od slonove kosti. Da li bi se uz DNK Franje Rejca pronašao i DNK njegovih prethodnika? Da li bi se zatim mogla provesti potraga, makar i virtualna, mefaforička potraga kroz priču i kroz tekst, ako ne ona prava, po grobljima Beča, srednje Europe, a onda i ostatka svijeta, najprije po mjestima koncentracijskih logora iz Drugoga svjetskog rata, a zatim u Izraelu, Kanadi i Sjedinjenim Državama, gdje su se sahranjivali europski emigranti, preživjeli Holokausta, da se utvrdi kome je Češagija prethodno pripadala i tko se prije Franje Rejca njome češao? Da sam bogat kao Warren Buffett, sav bih novac uložio u ovakve potrage.