Milenko Rejc

Istina, desetljećima je, još od 1969, vladao običaj da se računi za vodu, telefon, kiriju, struju, pa onda i za odvoz smeća, ispostavljaju na mrtve. Kao što ulice nose imena mrtvih zaslužnika, tako su i računi nosili imena mrtvih srodnika. Ali nešto se, izgleda, promijenilo.

Nije teško rekonstruirati kako je nepoznati pisar, administrativac, došao do tog imena. Računi su prethodno stizali na ime Javorke Rejc. Ona je umrla, za to je čuo u komšiluku, pa je, da sve bude legalno, pitao tko je ostao iza nje. Upitani - vjerojatno netko tko me je sretao po Sepetarevcu - odgovorio je: sin. A kako je sinu ime? Miljenko. Kako? Milenko. Miljenko ili Milenko, to je sa stanovišta računa za odvoz smeća zapravo i svejedno. Imena su u Sarajevu izgovarana, pamćena i bilježena uglavnom po prilici i otprilike. Tako se i ja, u sjećanju nepoznatog komšije ili u čuvenju administrativca Gradske čistoće, po prilici zovem Milenko.

O prezimenu kada je riječ, nije li očekivano da se sin preziva onako kako mu se prezivala pokojna mater. Istina, ima i drukčijih slučajeva, ali takvi su statistički zanemarivi među klijentima Gradsje čistoće. Takvima neka se bavi policija. On samo administrira, bilježi, piše, ispostavlja račune i opomene. A čovjek iz komšiluka lijepo mi je rekao da se nasljednik stana, a onda i računa, zove Milenko. Milenko Rejc.

Jedan od prvih zidova koji je pao između mene i njih, dakle jedan od prvih zidova mog identiteta, koji se gradio, vajao i oblikovao u prvim godinama života u Zagrebu, podignut je kada jedan moj poznanik ni iz drugog pokušaja nije mogao upamtiti Muharema, nego je ponovo rekao Muhamed. Ne pamte se lako riječi stranog jezika, pa tako ni strana imena. Ono što je njima strano meni je domaće, mislio sam.

Ali još mi je nešto bilo na pameti: u krivom zapamćivanju imena, u Muharemu koji se uporno pretvara u Muhameda, i to zato što je Muhamed jednostavnije i običnije, i što je Muhamed češće nego Muharem, pa bi se, valjda, svaki njihov trebao zvati Muhamed, kao što se u Njemačkoj u neka zla doba dvadesetog stoljeća svaki Židov mogao prezivati Izrael, u tom je olakom pojednostavljivanju korijen zla. Onog zla koje sam vrlo rano počeo primjećivati po Sarajevu: bilo je ljudi koji su tu rođeni i odrasli, ali im se uporno nije dalo pamtiti kako Muharem nije Muhamed. A pritom su i jedno i drugo ime s mukom i težinom izgovarali, kao da ih prvi put čuju ili, bolje, kao da im govorni aparat nije evolucijski udešen i prilagođen da izgovara Muharem ili Muhamed.

Ti ljudi, vidio sam ih, započeli su rat. Rat se uvijek vodi da bi se ratom pojednostavila neka komplikacija u društvu.

U isto vrijeme međutim događalo se, i to ne baš rijetko, da neki drugi ljudi ne upamte da sam Miljenko, nego da me prozovu Milenkom. Ili čak da me u nekom dokumentu upišu kao Milenka, pa da onda to treba ispravljati. Ova bi se omaška najčešće događala Muhamedu ili Muharemu. Nešto rjeđe bi je činio neki Srbin. A nikad Hrvat. Za pojedinog ću Hrvata Milenko postati tek u Zagrebu, kad ovaj poželi da me preimenuje u Srbina, e da bi stekao pravo da me iz Zagreba i protjera. Naravno simbolički.

Trebat će mi vremena i kojekakvih životnih iskustava da shvatim kako načelne razlike nema između onih koji ne upamćuju da je Muhamed zapravo Muharem, i onih kojima se ne da u glavu da nisam Milenko nego sam Miljenko. Ljudi su se u Sarajevu djelili na one koji su bili osjetljivi na prvu omašku i one koji su bili osjetljivi na drugu omašku. Rat je izbio jer su u jedva uočljivoj manjini uvijek ostajali takvi koji su pokazivali osjetljivost prema obje omaške. I onda je, malo po malo, takvih i nestalo, da bi se na kraju grad pročistio i sveo uglavnom na one koji su u stanju počiniti drugu omašku.

Tako su se pojavili virtualni ljudi. Među njima i Milenko Rejc, čiji računi uredno stižu na Sepetarevac i čijim je virtualitetom nadomješteno ono raznoliko i prilično brojno pokojništvo što ga nastojim popisati i protokolisati u Selidbi. Svi su tu, komšija dragi, poumirali, a ostao je samo taj Milenko Rejc.

Je li tko vidio Milenka Rejca?

Vjerojatno postoje i oni koji bi se sad zakleli da su ga viđali. Neki su ga, možda, i poznavali. Sepetarevac je u posljednjih petnaestak godina postao brijeg duhova. Što se više penješ prema vrhu, tu je sve manje živih ljudi. Preko puta ulice, u onoj velikoj žutoj kući na adresi Abdića 2, u kojoj je prije rata stanovalo pet-šest obitelji danas više nikoga nema. Avetinjski je pusta, iza prašnjavih prozora na suncu blijede zelene roletne. Kuća bez stanara brže stari i propada. Malo je vjerojatno da će ikada više u njoj netko živjeti. Bit će srušena, a nasljednici njenih stanara - ako takvi postoje - bit će izvlašteni zbog neplaćenih komunalija, i na njezinom će mjestu biti podignuta novogradnja, u koju će se useliti neki drugi ljudi.

Isto je i u kući koja je niže, malo je uvučena, i za velikom žutom kućom dijeli isto dvorište. Ni tu više nitko ne stanuje. Ni u kući ispod nje, ni u onoj preko puta… U vremenima selidbe, koja bi akribičnim bilježenjem trebala postati Selidba, bijela kuća na Sepetarevcu 23, okružena je sve samim kućama duhova. I u bijeloj kući su duhovi, ali barem nisu sami. Uz njih, ne obazirući se, žive i neki novi stanari. Onaj koji živi u mom stanu, i svakodnevno ga vrijedno preobražava i briše tragove prethodnog svijeta, pomažući mi tako u Selidbi, plaća danas račune koji dolaze na ime Milenka Rejca.

Jednom ga je administrativac Gradske čistoće pitao je li tu Milenko Rejc. Da, tu je, u gradu, odgovorio mu je. Čudno, kaže. A ja čuo da je umro!

Dogodilo se to pred kraj 2017. godine.

Među ovim narodom postoji vjerovanje da ti onaj tko sanja da si umro zapravo produžava život. Pa tako, vjerojatno, i onaj tko širi glasinu o tvojoj smrti. Ali kako stoje stvari s imaginarnim likovima? I je li Milenko Rejc doista mrtav nakon što ga je mrtvim proglasio onaj koji ga je i izmislio?

Srećom, nije. Mladić koji živi u mom stanu osjetio je da je važno zadržati Milenka Rejca na životu, pa je pisaru iz Gradske čistoće rekao da je Milenko Rejc tu, da živi negdje u gradu i povremeno navrati na Sepetarevac.

Jednom rođen lik razvija se u imaginaciji i živi nekim svojim životom koji nije ni u kakvoj vezi s onim koji ga je nehotice izmislio, ali jest u vezi sa zvukom i znaku svog imena i prezimena. U zvuku i znaku njegova imena sadržana je sudbina Milenka Rejca. Ja ga, nakon što je dobio ime i nakon što se voljom administrativca i pisara iz Gradske čistoće stigao na svijet, me mogu ostaviti bez sudbine. Nije to pitanje moje volje, nego mašte koja ni jedno ime ne može ostaviti bez stvarne i zamišljene sudbine.

Rejci su se drukčije zvali. Ime Milenko izvan je niza rejcovskih imena, nešto što im ne pripada, nije njihovo, nego je tuđe. Rejci su se zvali: Josip, Albert, Karlo, Franc, Rudolf, Sebastijan, Valentin, Jaka, Mladen, Dragan, Franjo… Milenko je sedam mora i sedam gora istočno od Rejca, Milenko je tri carstva i tri zaraćena naroda daleko od njih.

Nemoguće ga je udjenuti u postojeće rodoslove, tako da bi trebalo izmisliti novi, nakalemiti  još jednu imaginarnu rejcovsku granu na stvarno porodično stablo, na kojoj bi onda mogao izniknuti njegov izdanak.

Milenku Rejcu su šezdeset i tri godine. Razveden je, žena i dvoje djece, odavno već odrasli ljudi, od rata žive u Njemačkoj. Otišli su početkom rata, u jednom od onih autobuskih konvoja iz lipnja 1992. On je ostao da čuva stan u B fazi Alipašinog polja. U to vrijeme radio je kao tonac na televiziji, ali ubrzo su ga potjerali. Bio je nesnalažljiv i za sarajevske prilike fatalno nedruštven.

Poslije se vrzmao po Napretku i Udruženju Slovenaca, na prvoj adresi bio je Hrvat, na drugoj Slovenac, raznosio je humanitarnu pomoć, obilazio stare i nemoćne, trudio se biti koristan. Na dva je mjesta ishodio uvjerenja o radnoj obavezi, samo da izbjegne mobilazaciju, odlazak na kopanje rovova i na Treskavicu: na jednom uvjerenju piše da je Milenko Rejc angažiran kao vozač i skladištar u Napretku, na drugom da je angažiran kao vozač i skladištar u Udruženju Slovenaca.

Na kraju ga je to što su mu ime pronašli na dva različita spiska s radnim obveznicima moglo koštati gubitka svih povlastica, mobilizacije i odlaska u rat.

Još bih ja i razumio da možeš na dva mjesta u isto vrijeme biti zaposlen, ali mi ne ide u glavu kako istovremeno možeš biti Hrvat i Slovenac. I još se zoveš Milenko!

Tako mu je rekao Sandžaklija u vojnom odsjeku, a on je šutio, gledao u pod i snebivao se.

Dvaput tjedno odlazio je u Jevrejsku opštinu, da se preko radioamatera čuje sa ženom, koja je prva tri mjeseca po izlasku iz grada boravila s djecom u Baškoj Vodi, u vikendici nekog punčevog prijatelja, a onda su preko Zagreba otišli u Njemačku. Tamo se lako snašla, jer je znala jezik. Kratko je proboravila među izbjeglicama i već su je uzeli da da prevodi za Imigracionu službu.

Zvala ga je da odmah dođe. Pusti stan, bit će stanova, nemoj da nam djeca ostanu bez oca! Rekao je da hoće. I stvarno je htio, ali se plašio Ilidže! Četnici su, čuo je, ljudima pregledavali papire, pa kad naiđe netko sa srpskim imenom i prezimenom izdvoje ga u stranu, odvedu na ispritivanje, a pričalo se da su neke tako i zadržali, obukli im četničke uniforme i poslali na Sarajevo. Naravno, sve su to bile glasine, nitko ništa nije znao, ali njega je, brate bilo, strah. Jest da Rejc nikako ne može biti srpsko prezime, ali je Milenko svakako srpsko ime!

Više je puta, nakon razgovora sa ženom, samom sebi obećavao da će krenuti, pa šta bude. Jednom se i prijavio da s don Tomom Kneževićem ide s kamionom u Kiseljak po humanitarnu pomoć, odakle bi nastavio dalje prema Hrvatskoj, ali u ponedjeljak kada je trebalo poći javio je da je bolestan.

A onda se stegnuo obruč oko grada i neko vrijeme se više nije moglo ići. Milenku Rejcu je laknulo. Bio je tu gdje jest, i dalje se dvaput tjedno čuo sa ženom, obećavao joj da će doći čim se otvore putevi, da bi onda opet našao neki razlog zašto ne može izaći. Tako je trajalo do u jesen 1993, a onda se žena prestala javljati. Telefon u Njemačkoj je zvonio, ali nje više nije bilo.

Javila se krajem rata, ali preko advokata. Tražila je razvod. Nije je pitao zašto, zapravo ništa je nije pitao, jer je osjetio da je ona već unaprijed pripremila odgovore na sva moguća pitanja, i da nijedan od odgovora nije istinit. Ustvari, smučio mu se razgovor. Isto onako kako mu se i prije prve izgovorene rečenice smučio razgovor sa šefom na televiziji kad ga je u proljeće 1992. zvao da mu kaže da sad više ne mora dolaziti na posao, a oni će mu se javiti čim se stvari normaliziraju. I tad je znao da mu se nikada više neće javiti i da je svaki razgovor besmislen.

Sina je posljednji put vidio kroz staklo autobusa koji je odlazio. Tada je bio osmogodišnjak. Kćerka mu se javila kada je 2001. jedini put dolazila u Sarajevo. Našli su se u Bečkoj kafani hotela Evropa. Nije htjela kući, na Alipašino - “da ne budim uspomene, da se ne sjećam više nego što treba” - pa je on u malu putnu torbu spremio neke stvari, uglavnom igračke i sitne uspomene - ali joj je to zaboravio dati. Ostalo u kafani, pod stolom.            

Ženu više nije vidio. Jednom su se čuli oko nekog potpisa, pa je pitao, onako neobavezno, jesi li se udala? Nije to tvoja stvar, odgovorila je.

I fakat to nije bila njegova stvar.

Poslije rata više nije nalazio stalni posao. Neko vrijeme je konobario u klubu kod Slovenaca, pa kod Solde i u nekoj kafani na Grbavici, ali nigdje se nije zadržao. Malo pomalo je propadao, svake bi godine izgledao još pet godina stariji. Danas uglavnom živi od socijale, obilazi crkve, išće pomoć od fratara na Bistriku, netko mu nešto da, i on tako živi.

Uvijek je bio takav, nekako bezvoljan!

Govore ljudi.

A on ustvari nije bezvoljan, nego ga je samo bilo strah. I uvijek je unaprijed znao što će mu ljudi reći.

Milenko Rejc.