Na Kupresu grob do groba 

Od pjesama koje se više ne pjevaju prva na um pada “Na Kordunu grob do groba”. Tužbalica jednostavne melodije, stihovana u osmercu, pjevna i onima koji baš i nisu muzikalni, priređivala se o državnim praznicima i jubilejima revolucije, kad god bi se trebalo podsjetiti na junačke dane borbe i narodnog stradanja. Priča sadržana u njezinih dvadeset stihova snažno je utjecala na dječju imaginaciju, nenaviknutu na metafore i prenesena značenja. Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga, našla ga je, na grob klekla i ovako sinu rekla: “O, moj sine, radost moja, gdje počiva mladost tvoja?” Kordun je predio u Hrvatskoj, zasijan grobovima, a majka, bit će, obilazi groblje nakon što je ratu već došao kraj. I onda klekne na grob, pa kreće u razgovor s humkom.

Nije to čudno, ima takvih matera, viđao si ih po Barama kako razgovaraju s grobom. Ali ono što se zbiva dalje je nečuveno, najednom se pojavljuje i otac: Otac plače, majka cvili: “Otvori se grobe mili!”; grobak se je otvorio, sin je majci govorio: “Ne plač’ mila majko moja, teška mi je suza tvoja!” Bivalo je ponekad na Barama, da iza matere koja razgovara s grobom stoji otac, ruku sklopljenih u visini prepona, kao branič u živome zidu, i tiho plače. Bare su bile mjesto na kojem je i muškima bilo dopušteno da plaču. Nije čudo niti da majka cvili: “Otvori se grobe mili!”, ali to da se grobak zatim otvorio učini da se od straha dječaku koji za ovo prvi put čuje meso počinje odvajati od kostiju. Motiv rastvaranja groba nipošto nije novi, pismeniji među kršćanima rađali su se i uz njega odrastali, slika je to koja prethodni uskrsnuću, toj temeljnoj tački kršćanskoga vjerovanja, s kojim se djeca relativno lako sužive.

Grob se otvori da bi iz njega uzletio duh. Ili se otvara da se vidi da u njemu više nema tijela? Svi grobovi će u jednom trenutku biti prazni. Ali što pred grobom koji se otvara na majčinu molbu da pomisli dječak odgajan izvan Crkve i crkvenih vjerovanja, koji je umjesto uz biblijske odrastao uz neke druge bajke, one za koje se nije moralo vjerovati da su stvarne? Njemu je, dječaku, to mjesto užasa. Odraste li, mogao bi jednom misliti kako su sve partizanske i ateističke, komunističke pjesme pisane iz perspektive preobraćenih kršćana ili onih koji su i kao nevjerujući imali prethodno vjersko iskustvo i obrazovanje. I onda im otvaranje groba nije trenutak strave, nego prirodan način komuniciranja svijeta živih i svijeta pokojnih. Ali zar za ateista postoji onaj drugi svijet? Izgleda da postoji, barem u pjesmi. Ili to majka, možda, razgovara sama sa sobom, vjerujući da razgovara sa sinom koji se javlja iz otvorenog groba?

Pjesma ide dalje: teža mi je suza tvoja, nego crna zemlja moja. Ove riječi zvuče pomalo iznervirano, te samim tim i autentično. Ništa sina ne može tako iznervirati kao prevelika majčina briga. Gdje je na Kordun pošla, u ovu nigdinu, da me po grobljima traži? I onda, tako iznerviran, sin majci naređuje: “Idi majko, javi rodu, da sam pao za slobodu; kaži majko, kaži rodu, da se bori za slobodu; hajde majko, domu svome, ne dolazi grobu mome!”

I sad se, toliko godina kasnije, u vremenu kad se ova pjesma više ne pjeva, ili je pjevaju samo kulturno-umjetnička društva rijetkih preostalih kordunskih Srba, kao i njihovih izbjeglih sunarodnika i zemljaka po Bosanskoj krajini i Srbiji, slušatelju koža naježi od ovih stihova, nošenih melodijom koja je i dalje u uhu. “Na Kordunu grob do groba” arhetipska je pjesma naraštaja koji su se rađali i koji su odrastali u Jugoslaviji. Od nje smo i od takvih sličnih pjesama, priča, snova i sjećanja sagrađeni i učvršćeni kao živi bedemi, da se nosimo kroz život i da se branimo od onoga što bi da nas sruši. I naravno da na kraju ta pjesma nema veze s tim u što danas vjerujemo, jesmo li se prevjerili - a sigurno jesmo - i jesmo li uplašeni kao kad smo je prvi put čuli i o pjesmi promislili - to sigurno nismo - ili živimo bez da na ovu pjesmu ikad i pomislimo - tako će najvjerojatnije biti. Kulturni arhetipi, narativi, metafore i metonimije od kojih je čovjek sačinjen obično se radikalno razlikuju od onoga u što vjeruje. Komunisti su nekad bili sazidani od kršćanskih pripovijesti, kao što su danas opet kršćani sazidani od partizanskih pjesama.

S tim da ova pjesma nije krenula kao partizanska i nije krenula sa Korduna. Najprije se, s istom melodijom i skoro istim tekstom pjevala “Na Kupresu grob do groba”. U možda najvjerodostojnijoj među više varijanata pjesma se pjevala ovako: U Kupresu grob do groba, traži majka sina svoga, majka plače, sestra cvili: “Otvori se grobe mili!”; grobak se je otvorio, sin je majci govorio: “Idi majko, domu svome, ne dolazi grobu mome, teža mi je suza tvoja, nego teška zemlja moja, i pozdravi braću milu, neka brane domovinu, ja sam majko junak bio, za Hrvatsku poginuo, kad sam majko ranjen bio, nisam reko jao meni, već sam klico za dom spremni!”

Pjesma je nastala u vrijeme i nakon bitke za Kupres, koja se vodila između partizana i ustaša, i trajala od 28. srpnja do 20. kolovoza. Partizanske snaga, koje su brojale preko dvije tisuće boraca, i bile ustrojene u tri proleterske brigade, napadale su i pokušavale osvojiti Kupres i Kuprešku visoravan, koju je branilo oko tisuću i pol ljudi, ustaša Crne legije, predvođenih Rafaelom Bobanom, domobrana, kojima je zapovijedao pukovnik Franjo Šimić, te naoružanih lokalnih seljaka. Partizani su doživjeli težak poraz, Kupres nije osvojen, mnogo je ljudi izginulo, izgubljena je prethodna strateška inicijativa, tako da je bitka za Kupres sasvim izostavljena iz partizanske mitologije, a u velikoj mjeri i historiografije, dok je, s druge strane, postala važno mjesto u legendama o ustaškom junaštvu te u vladajućoj propagandi Nezavisne Države Hrvatske. Kada bi u nas mogla postojati objektivna povjesnica ili kada bismo bili u stanju da, neovisno o vlastitim političkim afinitetima, povijesne događaje tretiramo kao književnu građu, bitka za Kupres bila bi nam višestruko zanimljiva. Kupres je bio ustaški Alamo, jer se malobrojnija i slabije naoružana posada branila pred u svakom pogledu nadmoćnijim neprijateljem. To je jedan sloj priče.

Drugi sloj je etički i tiče se strukturiranosti sukobljenih strana i razloga za rat do istrebljenja. Do 1941. Kupreška visoravan bila je nacionalno izmiješana, s otprilike podjednakim brojem Srba i Hrvata. Bošnjaka je bilo najmanje. Nakon uspostave NDH ustaše čine prve masovne zločine, na što u ljeto 1941. ustanici odgovaraju neselektivnom odmazdom. U Kupres se slijeva golema masa izbjeglica iz katoličkih i muslimanskih sela, koja brojnošću daleko nadmašuje lokalno stanovništvo. Među njima će se mnogi tokom bitke za Kupres boriti ali doista do smrti i do istrage naše ili vaše. Partizani protiv sebe neće, dakle, imati samo vojničkog neprijatelja, i to onog koji je prethodno počinio etnički motiviran zločin, nego će imati izbjeglice, imat će narod, protiv kojega je, također, počinjen etnički motiviran zločin. To priču čini paradoksalnom, proturječnom, literarno zanimljivom, ali i neispričljivom iz perspektiva koje su u nas jedine prihvatljive: nacionalističke ili, suprotno njoj, antifašističke. I opet, upravo je to čini tako zanimljivom.

A pjesma, teška materinska tužbalica, samo je na takvom mjestu i mogla nastati. Oni koji je zatim preuzmu kao svoju, osim smrti kordunaških sinova ponijet će i svu baštinu smrti kupreških sinova. Mater koja je pri prvom pjevanju pjesme bila ustaška poslije će biti partizanska, ali pjesmu za to nije briga. Pjesma je onih koji je pjevaju. Ali je i onih koji pjesmu pod prisilom šute.

Žestoko uzdrmani ovim porazom, partizani su se krajem ljeta 1942. okrenuli prema Jajcu i Mrkonjić Gradu. Jajce su oslobodili 24. rujna 1942. Ali Kupres nije zaboravljen i nije, na žalost, isprana gorčina poraza, niti je tada, kao ni ikad poslije, pravilno shvaćena narav ovog i ovakvog poraza, te činjenica da on nije došao samo od Crne legije i od ustaša, pa se po oslobođenju Kupresa, nakon 3. listopada 1943, dogodila nova odmazda, koja se samo u nijansama razlikovala od prethodnih. Pred prijekim sudom osuđeno je i u jamu pobacano sedamdesetak ljudi, Hrvata, tada katolika i muslimana, ali i Srba pravoslavaca, prokazanih da su se u onoj prethodnoj bici borili protiv partizana.

Pjesma “Na Kupresu grob do groba” tako je postala zazorna, opasna i zabranjena, da bi na kraju bila i zaboravljena. Taj je zaborav bio nužan za nastanak pjesme “Na Kordunu grob do groba”, onakve kakva nam je bila za naših odrastanja i jugoslavenskih mladosti.

Sljedeća bitka za Kupres povest će se napunih pedeset godina nakon one prve, u zoru 3. travnja 1992, kada se povela bitka između Srba u Donjem i Gornjem Malovanu, te Hrvata na crti Rajkovača - Batoglav. HVO je imao inicijativu, sve dok se u borbu na strani Srba nisu uključile tenkovske i pješadijske jedinice JNA, koje su predvodili pukovnici Stanko Galić i Slavko Lisica, nakon čega su do 10. travnja hrvatske snage doživjele potpuni poraz, a hrvatsko je stanovništvo u cijelosti protjerano iz kupreškoga kraja.

Bitka se s obje strane dugo pripremala, tokom ožujka zauzimane su pozicije u gradu Kupresu, te u okolnim selima i na putevima, o čemu smo s jezom i strahom svake večeri slušali na večernjem dnevniku: Televizija Sarajevo je dosljedno bila na strani Srba i JNA, a Yutel je stvarao makar privid objektivnosti. Na sarajevskoj televiziji Hrvati su počesto bili ustaše, a njihovi protivnici bili su naša, jugoslavenska vojska. Tako je to bilo samo dva-tri tjedna prije nego što će ta naša, jugoslavenska vojska napasti Sarajevo. Ali u kupreškom je kraju u to vrijeme nanovo oživljavana ona zamrla i zaleđena mitologija iz 1942. U novoj bitci će, istina, biti angažirane višestruko brojnije snage, i za posljedicu će imati znatno temeljitije etničko čišćenje nego u onome ratu, ali će se ponoviti, istina s drukčije raspoređenim akterima i u obrnutom rasporedu, isti dramaturški obrat: početkom studenog 1994. združene će snage HVO-a i Sedmog korpusa Armije Bosne i Hercegovine osloboditi Kupres i kupreški kraj, pa će se jedan narod vratiti iz izbjeglištva, a drugi će otići u izbjeglištvo. Združeni nastup prethodnih Vašingtonskim sporazumom pomirenih neprijatelja ticat će se njihova strateškog interesa: Hrvatima će biti do Kupresa i do njihovih sela, te do otklanjanja opasnosti od srpskog napada na Šuicu, a Bošnjacima će biti do prometnice od Bugojna prema Livnu, te do puta prema Splitu odakle je dolazila cjelokupna vojna i civilna opskrba.

Prošle su tako četiri bitke za Kupres. Na Kupreškoj visoravni danas žive samo jedni. Drugih jedva da ima u tragovima. Uostalom, tako je to po cijeloj Bosni i Hercegovini, a tako je i u susjednim zemljama. Zajedničku nesreću nitko, međutim, ne doživljava tako. I zato kad govorimo o oslobođenim krajevima, mjestima i gradovima, uvijek se služimo priručnom i nepreciznom terminologijom. Ono što je oslobođeno za jedne, to je okupirano za druge - za sve one koji su morali izbjeći, jer su ostali u manjini kojoj je većina život učinila nepodnošljivim.

Ono što se dogodilo na Kupresu, dogodit će se u ljeto 1995. i na Kordunu. Nakon Oluje će gotovo sasvim opustjeti ova malena i uska hrvatska pokrajina na granici s Bosnom i Hercegovinom, koja je prethodno bila naseljena Srbima. Ti su Srbi grdno stradali u Drugome svjetskom ratu, i od tog je stradanja i nastala pjesma “Na Kordunu grob do groba”. Ustvari, samo zahvaljujući tom stradanju pjesma je mogla biti preuzeta od one druge strane, koja ju je pjevala o svome stradanju.

Na žalost, kod nas se nije imalo srca za stradanja druge strane. Tako je bilo u Drugome svjetskom ratu, a još je i gore danas. To je razlog naše vjerojatne propasti.